Armija Partije

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija odbrojavala je posljednje dane. Od četiri stuba na kojima je počivala – lik i djelo maršala Josipa Broza Tita, socijalističko samoupravljanje, komunistička partija i Jugoslovenska narodna armija – preostao je samo ovaj posljednji. Koncipirana kao oružana sila čiji je zadatak bio obrana države ali i njenog društvenog uređenja, JNA je dočekala kraj hladnog rata i pad Berlinskog zida. Sistemski zaštićena od javne kontrole, osnovna karakteristika Armije, čak dominantnija od čisto vojnih obilježja, bila je prožetost tadašnjom ideologijom.

POLAZNI POLOŽAJ: „Vojska je tokom prethodnih decenija svog postojanja stigla od antifašističke snage do ideološke avangarde – njoj je čak bilo napravljeno posebno mesto u vrhovnim organima Partije i dodeljena uloga ideološkog čuvara“, kaže Miroslav Hadžić, direktor Centra za civilno-vojne odnose. „To je upravo ona karta na koju je igrao general Kadijević tokom 1989/90: socijalizam kao legitimacija za javni, politički i dnevnopolitički angažman.“

Kako je kriza u bivšoj Jugoslaviji ulazila u svoje veliko finale, taj angažman se povećavo iz dana u dan. Tim više što je vojni vrh smatrao da u uvjetima višestranačkog sistema za Jugoslaviju nema budućnosti.

„Bili smo protiv višepartijskog sistema jer smo smatrali da će to biti višenacionalni partijski sistem, odnosno da će se partije uglavnom formirati na nacionalnoj osnovi“, objašnjava general-pukovnik Stevan Mirković, Načelnik Generalštaba do 1989. i jedan od osnivača Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju. „To je za Jugoslaviju bila velika opasnost, jer je nacionalizam stalno tinjao. Njega ni Tito nije uništio, niti je to bilo moguće u tako kratkom periodu.“

Vojni vrh se, zapravo, samo uporno držao dotadašnje doktrine.

„Bio sam u kabinetu saveznog sekretara za narodnu odbranu generala Kadijevića i razgovarali smo o jednom materijalu koji se ticao budućnosti Saveza komunista“, kaže pukovnik Dragan Vukšić, u to vrijeme samostalni referent za međunarodnu vojnu suradnju i zamjenik načelnika Uprave za vezu sa međunarodnim organizacijama, a danas potpredsjednik Pokreta za demokratsku Srbiju. „Savetovali smo generalu Kadijeviću da SK odmah izađe iz JNA; govorili smo mu da JNA ne treba da se vezuje ni za jednu partiju jer predstoje višestranački izbori u pojedinim republikama i da se ide ka sistemu parlamentarne pluralističke demokratije. Pošto je redigovao naše predloge, on je u jednom svom govoru zapisao: ‘SK nikad neće izaći iz JNA. Nikad. Nikad.'“

Za ovu Kadijevićevu tvrdokornost postojao je još jedan razlog.

„Pogrešno procenjena, ideologija je za vojni vrh bila vezivno tkivo za unutrašnju homogenost armijskog sastava“, nastavlja Hadžić. „Mislili su da je starešinski sastav toliko vezan za ideologiju socijalizma da će, nezavisno od događaja u svom okruženju, biti spreman da tu ideologiju zastupa do kraja. Dakle, da za nju – ako treba – potegne i oružje.“

Koliko je ta računica bila ispravna? Sa distance od deset godina, Vukšić smatra da general Kadijević i drugi generali oko njega „nisu umjeli drugačije da razmišljaju, delovali su onako kako su mislili da treba – podjednako su branili SFRJ i njen društveni poredak“. Pukovnik Ljubodrag Stojadinović, tih godina načelnik Odeljenja za analizu sredstava javnog informisanja, kasnije do 1994. i načelnik Službe za informiranje Vojske Jugoslavije, kaže da je „tadašnji vojni vrh, sa admiralom Brankom Mamulom i generalom Veljkom Kadijevićem na čelu imao fantastičnu projekciju o budućnosti države, vojske i vojne oligarhije. Verovali su da vojska može opstati čak i ako se njena država raspadne, a ako se i ona raspadne, da će vojni vrh ostati na svom mestu“.

VRHOVNI KOMANDANT: Politički uspon Slobodana Miloševića na mjesto prvog pravog srpskog nacionalnog lidera poslije Drugog svjetskog rata, pažljivo je pratila i Armija. Iako je u partijskom sukobu sa tadašnjim predsjednikom Srbije Ivanom Stambolićem uživao podršku dugogodišnjeg Titovog prvog generala – generala Armije Nikole Ljubičića – tadašnji aktualni vojni vrh dugo se nije izjašnjavao.

„Slobodan Milošević je, kada se pojavio, u vojsci bio definisan otprilike kao velika nacionalistička opasnost“, kaže Stojadinović. „On je bio čovek koji je na osnovu prethodnih ideoloških uzora bio vrlo opasan po jedinstvo JNA i njenu jugoslovensku suštinu – tako se tada govorilo. Međutim, kod nekih oficira Srba, Milošević je postao veoma popularan. Smatralo se da je to upravo čovek koji će konačno uspeti da iz onoga što je srpski politički faktor na Balkanu izvući najviše.“

Takvo stanje nije dugo trajalo. Milošević je svoj pohod na vlast započeo obećanjem brzog rješenja teške i dugogodišnje kosovske krize. Od govora u Kosovu Polju („Niko ne sme da vas bije.“), položaj pokrajine i sudbina tamošnjih Srba jedan su od ugaonih kamenova „antibirokratske revolucije“.

„Mi smo se od toga distancirali – niti smo učestvovali, niti smo to podržavali“, kaže general Mirković. „Ali, u to vreme, krajem osamdesetih, srpski nacionalizam još nije na prvom mestu. Ja sam o tome dva puta referisao Predsedništvu. U to vreme na prvom mestu su albanski, slovenački i hrvatski nacionalizam, pa tek onda srpski.“

Miloševićevo deklarativno jugoslavenstvo i obranaški stav kada je riječ o liku i djelu J.B. Tita sve više pridobijaju vojni vrh. Ovo tim prije što za generale službena Ljubljana i Zagreb sve više postaju ne samo rušitelji dotadašnje ideološke monolitnosti nego i razbijači Jugoslavije. Kako su se i kada prepoznali Milošević i vojni vrh?

„Oni su bili ideološki saveznici“, kaže Hadžić. „Na osnovu analize dostupnih dokumenata, nameće se zaključak da je vojni vrh imao iluziju da je on integrativni faktor zemlje, da građani imaju u njega poverenje, da je narod zaveden od zlih nacionalističkih vođa, pa je tada tragao za saveznicima koji bi mu pomogli u očuvanju Jugoslavije. Isto tako i Milošević je, u sklopu svoje strategije i političkih planova, u vojsci video pre svega ideološkog saborca, prepoznavao je egzistencijalne interese vojske i igrao na tu kartu. Osim toga, prepoznavao je i nacionalnu determinantu, odnosno činjenicu da je 60 odsto JNA bio srpski sastav. Pored toga, separatistički pokreti, odnosno lideri u Sloveniji i Hrvatskoj, svojom opstrukcijom sistema i mnogim drugim mehanizmima, pre svega propagandom, obustavom slanja regruta i obustavom uplata u budžet, prosto su gurali vojni vrh u naručje Miloševiću.“

GENERALSKA PARTIJA: Na Četrnaestom kongresu Saveza komunista Jugoslavije u januaru 1990, nakon sistematskog preglasavanja, delegacije Slovenije napustila je zasijedanje. Kongres je prekinut, a SKJ se raspao. Ubrzo, u Sloveniji i Hrvatskoj su raspisani višestranački izbori, a Savez komunista Srbije postao je Socijalistička partija Srbije. Prema knjizi tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Borislava Jovića Poslednji dani SFRJ, vojni vrh i general Kadijević bili su vrlo razočarani: „Smatram (Kadijević – op. aut.) da je to definitivan raspad Jugoslavije, da su Amerikanci postigli svoj cilj i u Srbiji, da su skinuli sa istorijske scene SKJ.“

Međutim, to razočarenje nije dugo trajalo. Oktobra 1990, formiran je Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju.

„Rukovodstvo JNA je u to vreme imalo želju da nakon depolitizacije vojske ima jednu od političkih stranaka u postojećoj SFRJ gde bi oni svoje članstvo uključili i politički artikulisali“, kaže Zoran Čičak, nekada potpredsjednik SKPJ-a za Srbiju, a danas poslovan čovjek. „S druge strane, postojao je kompleksan odnos između dela establišmenta Srbije koji je u julu 1990. formirao SPS i jednog drugog dela političke strukture kome je SPS bio isuviše nacionalan, pa je hteo da ima jednu jugoslavensku partiju.“

Nezavisno od ovih struktura, stranka je dobila sivomaslinasti imidž.

„General Kadijević samo je dao inicijativu za fomiranje SKPJ-a“, kaže general Mirković. „Armija se našla sama. Svi su joj okrenuli leđa, sve republike, a da ne govorimo o formiranju stranaka koje su bile protiv Armije. U inicijativnom odboru je bilo dosta generala (Adžić, Mamula, Brovet itd.), ali je bio i Lazar Mojsov, bilo je celokupno rukovodstvo CK-a SK-a Makedonije, dosta članova CK-a SK-a BiH. Bio sam zadužen za formiranje organizacija od Ajdovščine do Đevđelije, pa znam da je tu bilo dosta penzionera, boraca, ali i običnih ljudi.“

Međutim, pravo članstvo SKPJ-a bili su članovi SKJ-a u JNA – otprilike njih negdje oko sto hiljada.

„Po raspadu SK-a počeo je strahovit pritisak na oficire i ostale pripadnike JNA da se obavezno uključe u SKPJ, čak je bilo napisano neko naređenje da će svi oni koji to ne urade biti isterani iz vojske“, kaže pukovnik Stojadinović. „Svi oficiri na visokim položajima postali su agitatori te partije.“

Malo je bilo onih koji su SKPJ doživljavali kao običnu stranku – kao jednu od mnogih koje su te godine nicale kao gljive poslije kiše. Njen cilj svakako nije bila pobjeda na prvim višestranačkim izborima u Srbiji u decembru 1990.

„Postojao je pritisak situacije da se neka takva partija što pre formira iz raznih razloga“, nastavlja Čičak. „S jedne strane – da se napravi kontrateža partiji Ante Markovića i reformskih snaga na jugoslovenskom planu. S druge strane – ozbiljno se razmišljalo i pripremalo na mogući slučaj vojnog udara na prostoru SFRJ i na neki politički back up koji bi usledio.“

PUĆ UMESTO PUČA: Posle pobede na višestranačkim izborima u Sloveniji i Hrvatskoj 1990, DEMOS i Hrvatska demokratska zajednica nisu krili da budućnost više ne vide u Jugoslaviji. Vojni vrh pak nije krio da nove vlasti u Ljubljani i Zagrebu doživljava ne samo kao separtiste već i kao desničarsku opasnost. Dnevnički zapisi Borisava Jovića govore o raznim planovima vojnog vrha da se obračuna s istima. Jedan od tih planova ipak je realiziran: u maju 1990. JNA je razoružala Teritorijalnu obranu Hrvatske i, djelomično, Teritorijalnu obranu Slovenije.

I dok generali dostavljaju Joviću različite planove za očuvanje SFRJ, Miloševića zanima nešto drugo.

„On (Milošević – op. aut.) se slaže sa idejom o „izbacivanju“ Slovenije i Hrvatske, ali me pita da li vojska hoće da izvrši takvo naređenje“, zapisao je Jović 28. juna 1990. „Kažem mu da ona mora da izvrši naređenje i da ne sumnjam u to, nego mi je problem šta je sa Srbima u Hrvatskoj i kako obezbediti većinu u Predsedništvu SFRJ za takvu odluku. Sloba je dao dve ideje: prvo, da se odsecanje Hrvatske izvrši tako što će ličko-banijske i kordunaške opštine, koje su stvorile zajednicu, ostati sa naše strane, s tim da se tu kasnije narod referendumom izjasni da li hoće da ostane ili izađe, i, drugo, da se članovi Predsedništva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske isključe iz glasanja o odluci…“

I doista, poslije serije mitinga ljeta 1990, Srpska demokratska stranka je objedinila općine sa srpskom većinom u Hrvatskoj. Sabor – u kom je dominirao HDZ – donio je izmjene Ustava po kojima su Srbi prestali biti konstitutivni narod u Hrvatskoj. Oko Knina su 17. augusta 1990. podignute barikade, a policijska stanica je odbila poslušnost Zagrebu. Tako je započela „balvan revolucija“ i stvorena Krajina.

U sklopu svega toga, uveliko je trajao proces tajnog naoružavanja Srba u Hrvatskoj, ali i policije i struktura Teritorijalne obrane u Hrvatskoj i Sloveniji, o čemu je vojni vrh 9. januara 1991. informirao Predsjedništvo SFRJ, a ono je donijelo Naredbu da se oružje u roku od deset dana mora predati najbližoj jednici JNA.

Rok, naravno, nije ispoštovan. Činilo se da je sukob hrvatskih vlasti i JNA neizbježan: oficiri su dopisom iz Uprave za moralno-politički rad informisani da je socijalizam kao globalni proces nezaustavljiv. U pauzi sjednice Predsjedništva, 25. januara 1991. RT Beograd je emitirao tajne snimke Uprave bezbijednosti hrvatskog ministra obrane generala Martina Špegelja dok dogovara subverzivne akcije prema JNA. Između ostalog, na titlu su se mogle pročitati, pošto je snimak tonski bio izuzetno loš, i sljedeće Špegeljeve riječi: „Pitanje Knina riješićemo na sljedeći način: poklaćemo ih. Imamo zeleno svjetlo od međunarodne zajednice da to učinimo. Imamo zeleno svjetlo da to učinimo. Svima ćemo preklati grkljan. Pogotovo sada kada je ta kurva Milošević dobio na izborima u Srbiji. Da, odmah po Miloševićevoj pobjedi, Amerikanci su nam ponudili pomoć.“

Kompromisom o demobiliziranju hrvatske rezervne policije i smanjenju borbene gotovosti JNA, Milošević nije bio zadovoljan.

„Ne uklapa mu se u zamisao (šemu) ‘o kojoj mi ne može govoriti telefonom'“, zapisao je Jović 26. janura 1991. „Jer“, kaže on (Milošević), „kada vojska jednom ‘pokrije’ srpske teritorije u Hrvatskoj, mi se više ne bojimo raspleta jugoslovenske krize.“

Međutim, na početku raspleta te krize, Milošević je doživio neočekivan udarac: demonstracije od 9. marta 1991. u organizaciji Srpskog pokreta obnove duboko su uzdrmale njegov režim. Nakon cjelodnevnog sukoba demonstranata i policije, na beogradske ulice su izišli tenkovi JNA. U iznudici, Milošević je prihvatio zahtjev vojnog vrha da Predsjedništvo kao Vrhovna komanda raspravlja o zavođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ. Do te odluke se, međutim, nije moglo doći: na sjednici Predsjedništva 12. marta generale su podržale Srbija sa pokrajinama i Crna Gora. Svi ostali su bili protiv.

General Kadijević je u toj situaciji 13. marta tajno odletio u Moskvu na konsultacije sa sovjetskim ministrom obrane maršalom Dimitrijem Jazovom. Prema zapisima Borisava Jovića, general Kadijević je po povratku rekao: „Idemo na vojni udar nezavisno od toga da li će Predsedništvo usvojiti predložene mere.“ Sednica je 15. marta okončana bez odluke; Jović je podnio ostavku, a puč lebdio u vazduhu.

Koliko je stvarno JNA bila spremna na državni udar?

„Planovi su postojali, sve je bilo pripremljeno“, kaže general-pukovnik Života Panić, načelnik Generalštaba JNA i Vojske Jugoslavije 1992-1993. „Ja lično nisam te planove video, ali znam da su postojali. Mi smo mogli da izvršimo državni udar na prostoru Srbije i eventualno Crne Gore, da smenimo tamošnje rukovodstvo, ali to nije bilo to. Da bi se izvršio državni udar potrebne su velike pripreme – vojnih, državnih i političkih institucija. Mi nismo bili spremni da taj posao obavimo jer nisu bile nikakve pripreme po tom pitanju.“

Ipak, razlika između verbalne riješenosti vojnog vrha na radikalne postupke i stvarne radnje mnoge su dovodile u dilemu.

„Vojni vrh nije imao nijedan odgovor na ključna pitanja, poput onoga šta će raditi sa državom ako izvede vojni udar“, kaže Hadžić. „Ne zaboravimo u kom stanju je tada bila država: radilo se o politički već ukinutoj zajednici, imali smo zasebne republike koje su se već izdvojile iz SFRJ – Srbija Ustavom iz 1990, a Slovenija i Hrvatska su već napravile vojske ili jezgra vojski. U takovoj situaciji, šta može vojska i ako osvoji vlast? Sem ako ima na raspolaganju dovoljno snaga da pohapsi političke elite, zauzme centre republičke moći i eventualno iziđe sa nekim programom. Program koji su oni ponudili bio je u suštini opet program socijalizma: Generali nikako nisu mogli da prevaziđu tu tačku; oni nisu dozvoljavali mogućnost ni transsocijalističke, a pogotovo ne antisocijalističke reforme u Jugoslaviji.“

Također, postojao je i problem JNA kao višenacionalne oružane sile, ali i vanjskoplitičkih posljedica. Milošević i Jović su se 17. marta susreli sa generalima Kadijevićem, Adžićem i admiralom Stanom Brovetom.

„Nisu bili iskreni ni prema meni ni prema Slobodanu, a želeli su da im mi budemo političko pokriće“, stoji u Jovićevim zapisima. „Kada su nam izložili zapanjujuću analizu šta bi značila vojna intervencija u Hrvatskoj, sa stanovišta otpora u Hrvatskoj, kakvo bi bilo reagovanje u drugim republikama, u Evropi i svetu, zatim kako bi se to odrazilo na privredu i samu armiju, čudio sam se kako su uopšte mogli da zamišljaju tu akciju, ako im je analiza tačna. A uglavnom je realna.“

No, ne bi se moglo reći ni da su Milošević i njegovi bili iskreni prema vojnom vrhu. Na zatvorenoj sjednici sa predsjednicima skupština općina u Srbiji 16. marta 1991, Milošević je pored onog – „Ako ne umemo dobro da radimo, bar ćemo znati dobro da se tučemo“, obznanio i da se formiraju i angažiraju nove snage policije koje će biti sposobne „da brane interese naše republike, a bogami i interese srpskog naroda izvan Srbije“. Drugim riječima, poručio je vojnom vrhu da i on ima silu na koju računa ukoliko bi njegova vlast bila dovedena u pitanje. Narečeno je bilo izrečeno prije nego što je Jović povukao ostavku i bilo je jasno da generali ne mogu računati na podršku tadašnjeg režima za bilo kakve svoje poteze u Srbiji.

„Ponudu Predsedništvu SFRJ da u martu 1991. vojska zavede vanredno stanje, mada se za Predsedništvo unapred znalo da nije jedinstveno i da neće prihvatiti tu varijantu – vojni vrh je računao na peti srpski glas Bogića Bogićevića, ali ta računica nije bila poznata – tumačim kao pokušaj sticanja alibija, kao ‘eto, mi smo pokušali i to'“, zaključuje Hadžić. „Jer u ozbiljnim vojskama, kada pripremate državni udar i sakupite državne organe pa od njih tražite dozvolu, u slučaju da vam je ne daju, vi ih ne puštate napolje. Vi istog trenutka dejstvujete sa planom koji ste pripremili za vojni udar.“

Shvativši da se vojni vrh uprkos mnogim zajedničkim polazištima „ne ukalapa u šemu koja nije za telefon“ Milošević je promijenio strategiju. U Karađorđevu se 25. marta 1991. susreo sa predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom gdje su razmotavali mape podjela i novih razgraničenja.

„Jednom prilikom kada smo dolazili u Beograd tražeći podršku, u trenutku kada je i Milošević bio uzdrman nakon 9. marta, pa mu je bila potrebna saradnja sa nama, i javna i manifestna, pokazao nam je mapu na kojoj su bile označene republike i ondašnje pokrajine sa etničkom strukturom“, govori Milan Babić, prvi predsjednik Krajine. „U jednom trenutku je noktom od palca odsekao Bihać i rekao da će to dati Tuđmanu, da to treba Tuđmanu. Onda je opet noktom od palca povukao liniju od Benkovca preko Kistanja na Drniš i rekao da i to treba Franji za nekakav put. Ja sam ostao ćuteći i više nisam verovao u njegova obećanja ni o JNA niti o ostanku u Jugoslaviji.“