Nove teorije
Prostor nije nevin
Novosadski izdavač Mediterran objavio je dve knjige domaćih autora koje prave iskorak iz dosadašnjih teorijskih tokova
Novosadski izdavač Mediterran objavio je dve knjige domaćih autora koje prave iskorak iz dosadašnjih teorijskih tokova
Ujedinjene nacije proglasile su 8. mart za Međunarodni dan žena 1977. godine. Kakav je položaj žena u Srbiji na 40. godišnjicu ovog praznika
"Kao u suton slušati Brela i ‘Ne me quites pas’ na terasi krova Muzeja muzičkih instrumenata u Briselu, Edit Pjaf u La Closerie des Lilas na pariskom Monparnasu, kao ‘Street Fighting Man’ grupe The Rolling Stones u rano popodne na londonskom Pikadiliju, kao zviždanje ‘Ševe’ Tomasa Hakija na opustelom budimpeštanskom trgu Varošmarti, nešto kao ‘Deca Pireja’ na trajektu što prevozi iz atinske luke ka ostrvu Ajgina, kao Mariju Lancu i ‘O sole mio’ u krčmi Đenove, kao ‘Road to Cairo’ u interpretaciji Džuli Driskol dok se u suton vozite kroz Saharu od Aleksandrije ka prestonici Egipta, kao ‘Jeke, Jeke’ Morija Kantea u mokroj kafeteriji ispod Viktorijih vodopada u Zimbabveu, poput ‘Sunday, Bloody Sunday’ grupe U2 u autobusu između Dablina i Slajga u Irskoj ili Česariju Ejvoru u sumnjivoj birtiji Puerto de la Kruza na Tenerifima... Da bi se bolje razumeli, po naški, kao ‘April u Beogradu’ u kafiću na Vračaru, ‘Skalinadu’ u trogirskoj konobi u dva ujutru, Montena u baščaršijskoj kafani kad društvo pijanih i mrtvih prijatelja peva ‘Sarajevo, ljubavi moja’, kao kad Ibrica Jusić na kraju Straduna započne ‘Eminu’, kao Balašević na novosadskom Štrandu u ‘Pesmi o Vasi Ladačkom’ ili kad grupa južnoslovenskih izbeglica u Vankuveru zajeca Bajagine ‘Moji su drugovi...’ To su trenuci zbog kojih nije šteta živeti" Rokopisi (2008)
Postoji atmosfera u kojoj se priča o pritiscima i o kupovini glasova naširoko. Kad kažem naširoko, mislim bukvalno na celu teritoriju. Nema opštine u kojoj nismo bili, a da nismo slušali o istim ili sličnim mehanizmima koji se koriste za prikupljanje podrške i za sigurne glasove. U ovom trenutku govorimo o atmosferi u kojoj ljudi nisu spremni da govore o svom političkom mišljenju, makar ne javno, jer se plaše na koji način to može da utiče na njih ili na nekog u njihovom okruženju. Svakako da i sam način tretiranja kandidata koji nisu bliski vlasti doprinosi takvoj atmosferi straha. A sama okolnost da ne smete da kažete da ćete da glasate za određenog kandidata govori o atmosferi pritiska koja je našim pozitivnim pravom zabranjena
Ideja za uvođenje dualnog obrazovanja za početak u zanatske trogodišnje, potom i u četvorogodišnje škole, nije potekla od vizionarskog rukovodstva, već od nemačkih i austrijskih investitora. Naime, investitori ovde imaju san-snova uslove za sticanje profita – niske nadnice, Zakon o radu tipa "kome se ne sviđa, tamo su vrata", masne subvencije, jedino što, četvrt veka po urušavanju one kako-tako uređene zemlje sa prilično razvijenom industrijom i dobrim obrazovnim sistemom, manjkaju obučeni radnici. U stvari, manjkaju i inženjeri: jedino menadžera imamo na pretek
(Film Na mlečnom putu; scenarista, reditelj i glavna uloga: Emir Kusturica; igraju: Monika Beluči, Sloboda Mićalović, Predrag – Miki Manojlović i drugi)
Događaj u Hercegovačkoj ulici ne staje "pod tepih", proteklo je previše vremena bez efekata i nastavi li se tako to će konstantno biti izvor dodatnog nezadovoljstva. Mislim da je izvesno da će i na međunarodnom planu, na primer u kontekstu pregovora o Poglavlju 23 sa Evropskom unijom, postati ozbiljan opterećujući faktor
Pet filmova ovogodišnjeg Festa koje vam još niko nije preporučio
Nakaradna i nakazna vlast neminovno dođe do tolikog apsurda da se na kraju uruši, videli smo to 5. oktobra. Problem je što nas istorija uči da se često i vraća, čemu su primer i oni koji danas odlučuju o sudbini Srbije, valjajući se i drpajući jedan drugog u septičkoj jami u koju su pretvorili čitavu zemlju
Trideset priča ex-YU autora o Danilu Kišu i njegovom delu, napisane na tragu njegove poetike, objavljene su u zbirci Priče o Danilu Kišu
Američka diplomatska ofanziva nije razvejala strahove Evropljana da im Amerika radi o glavi. Šteta koju je do sada naneo predsednik SAD Donald Tramp je prevelika
Tomislav Nikolić se tokom pet godina predsedničkog mandata ponašao isključivo kao predsednik onih građana koji su glasali za Vučića, odnosno Srpsku naprednu stranku
Paradoksalno, na RTS-u se uprkos vanrednim okolnostima mogao osetiti mali dašak slobode medija, mala promaja, jer su, zamislite, na javnom servisu mogli da govore o dva centra moći u Srbiji
Pompezno reaktiviranje dežurnih denuncijanata iz devedesetih najtačnije govori o pravoj naravi sadašnjeg poretka
"Bila je to Velika Britanija u vreme devedesetih i bilo je jebeno kul. I Trejnspoting je bio u srcu toga. Nisam siguran da će se ljudi ponovo tako osećati"
Istovremeno kad i u matičnoj Francuskoj, u Beogradu je promovisano najnovije izdanje Pogrebnika
Esej o jednom poljupcu kojeg nema, o marami koje ima, i o Bogu koji jako voli da se meša u scenario
Prvi posleratni gradski teatar, Beogradsko dramsko pozorište, za koji dan ulazi u sedamdesetu godinu postojanja uz, čini se, imperativ koji je pre dvadesetak godina, tad na mestu upravnika, Miloš Krečković definisao kao potrebu za "dugim, mirnim periodom burnog unutrašnjeg (kreativnog) života"
Nema ništa od moje borbe da se iz mrtvih vrati princip smenjivosti izabranih političkih predstavnika, klasa koju smo stvorili ne prima nove članove, a stari ostaju u njoj do poslednjeg daha
Od ubistva Aleksandra Stankovića u jesen 2016. godine kao da se nešto događa na granici između politike i mafije u Srbiji. Dok forenzičari skupljaju krv i čaure sa ulica Beograda i Novog Sada a sudovi ili ćute ili donose čudne odluke, javnost ostaje bez odgovora ko i za čiji račun ubija po Srbiji i da li će država pobediti u ratu sa mafijom
"Srbiju vidim kao zemlju pristojnog života i slobodnih ljudi, u kojoj se znaju pravila i ona važe za sve. U kojoj se kaže "hvala", "izvinite" i ustaje da stariji sedne, gde se leči uz knjižicu, a ne mito, i zapošljava uz zasluženu diplomu, a ne stranačku knjižicu. I kojoj se plaća porez, a ne reket; u kojoj se političke ideje nadmeću u parlamentu, a ne u tabloidnom blatu. U kojoj deci ne kupujemo karte u jednom pravcu i ne stidimo se prljavih ulica, polupanih izloga i izanđalih liftova kad nam dolaze gosti. U kojoj njive pripadaju seljacima, a ne strancima. Vidim nas kao svoje na svome, bez grča na licu i šaputanja za stolom. Bez straha. Vidim kako se ne stidimo državnih funkcionera"
O Drugoj Veneciji Predraga Matvejevića
"Nisam još nijednom uspela da napišem pesmu koja se ne tiče lično mene. Nikad neću biti neko ko posmatra nešto i piše o tome, uvek će ono što pišem biti autobiografski i moj doživljaj. Ali to i čini pesmu iskrenom"
Da Grad Beograd nije odlučio da organizuje obučavanje za kozmetičku tehniku egzotičnog naziva "japansko iscrtavanje obrva", ostali bismo uskraćeni za brojne uvide u to kako se žene u Srbiji dovijaju da dođu do posla