Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje. Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa
...Milan St. Protić
Otimaju nam sve. Ruše, brišu, nište. Gaze, bacaju pod noge, razaraju. Ne haju, jer ne znaju. I ne osećaju. Ne vole.
Na red je došla “Poslednja šansa”. Naša “Poslednja šansa”. Naša, nije njihova. Zato je i uništavaju. Sravnjuju sa zemljom.
Nisu ovi prvi što znamenja ovog grada ne poštuju. I ne razumeju. Nisu ni prvi što otimaju. Ni prvi kojima je novo i luksuzno milije od starog u patini. Nažalost nisu. Ama su najbezumniji. Najoholiji, najobesniji. Sami smo krivi. Nismo im na put stali, ne pokušavamo da ih sprečimo i zaustavimo. Pomireni sa sudbinom, sležemo ramenima i puštamo ih. Sklanjamo se. Okrećemo glavu. Dok ne bude dockan. Dok nam na kućni prag ne zakorače. Ne udare na naša vrata. A onda…
Tašmajdan je moj park. “Poslednja šansa” – moja kafana. Tu sam provodio dane i noći, dočekivao jutra, spavao na klupi. U “Šansi” sam proslavio veliku maturu, u “Šansi” su mi drugovi nazdravljali kad sam stekao diplomu Pravnog fakulteta. Do pre neki dan sam u njenoj bašti sedeo sa unučicom i jeo sladoled. Godine, decenije… Uspomene mi niko uzeti ne može. Uspomene su moj zabran. Moja teritorija.
Bombardovanje 1999. s decom sam tu proveo. U društvu Olje Bećković, Dejana Cukića, Dragoljuba Đuričića. Zajedno s desetinama, stotinama Beograđana, užasnutih i nemoćnih. Ljudi što su na Tašu, u “Šansi” tražili tračak normalnosti u opštem ludilu. Neki drugi ljudi, nesrećniji od nas, mnogo nesrećniji, živote izgubiše na pedeset metara odatle. Užas.
Treba li reći da je “Šansa” bila simbol Beograda? Simbol jednog vremena, jedne generacije? Tačka u kojoj smo se sretali i mešali mi iz Osme (danas Treće) i oni iz Pete gimnazije? Rivali u svemu ostalom, u “Šansi” smo bili jedno. Pre podne – “Šansa”, matine u “Zepelinu”, veče u “Akvarijusu”, noć opet u “Šansi”.
Otvorena do četiri izjutra i ponovo od šest. U međuvremenu, ta dva sata, na tašmajdanskoj travi ili na ljuljaškama.
Legenda je bio kelner Meho. Omalenog rasta, sav okrugao i nasmejan, s vrskavim glasom, služio nas je kako mu se prohte ne obazirući se na porudžbinu. Što ti donese, to ti je. Uzmi ili ostavi. Najdraži čovek na svetu.
Zimi smo ulazili jedva se prepoznajući u gustoj magli od duvanskog dima i onog karakterističnog zadaha alkohola. Pila se “stomaklija” ili Rubinov “vinjak”, “banatski rizling” sa sifonom sode, točeno pivo, vitasokovi i oranžada. U drugom delu bašte, ograđenom žičanom ogradom i s pogledom na plivalište, pekao se roštilj na ćumur za koji nikad para nismo imali. Jeli smo viršle sa senfom dole u kiosku kod početne stanice tramvaja na liniji broj šest.
SEĆANJA NAVIRU… TEMPI PASSATI…
Oni što su svoju golemu šapu stavili na našu “Šansu” o ovome o čemu pripovedam pojma nemaju. Nikad nisu doživeli ovaj grad, Tašmajdan, “Šansu”. Nule. Oni bi jedino bogatstvo da zgrću. Da, naravno, “Šansa” je popularno mesto, kažu kultno, e baš tu ćemo mi da se nacrtamo. Preuredimo, modernizujemo, nakitimo, blještavo poput kineske fontane na Slaviji. Glavno je da brojimo novčanice. Milion, dva, tri… Unedogled. Za tradiciju pet para ne damo.
Ne valja vam više Beograd na vodi, zar ne? Dosadio vam. Nije to-to. Ni gostiju nema u poželjnom broju. Zato se hvatate Taša i “Šanse”. Zarađivati na istoriji koju je drugi stvorio.
Nisu samo tuđinci okupatori Beograda. I Srbije. Nisu ni prevashodni. Domaća je okupacija i gora i dugotrajnija. Tuđinca naša tradicija ne zanima. Ovi ovdašnji ne trpe prošlost. Mrze vrednost. Ne podnose stari Beograd.
“Došli divlji, pa isterali pitome.” Dokle?
Niko da ponovi Đurin stih: “Drzneš li dalje?… Čućeš gromove…” Ni stiha, ni gromova. Tišinu čujem, tajac, muk. Rezigniranost, razočaranost, ravnodušnost.
“Poslednja šansa” nije tema. Malo kog se tiče. Malo kog pogađa. Nikog da se suprotstavi.
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje.
Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Dvojica izraelskih talaca koje je Hamas oslobodio u subotu 22. februara iz Pojasa Gaze stigli su u Izrael, saopštila je izraelska vojska, dok je porodica taoca Širi Bibas potvrdila da su njeni ostaci vraćeni kući
Psiholog i politički analitičar Srđan Puhalo objavio je knjigu o seksualnosti stanovnika BiH, ali i Srbije i Hrvatske, na osnovu ankete i sakupljenih 5403 odgovora stanovnika iz tri države
Pripadnici UKP-a, po nalogu Posebnog odeljenja za suzbijanje korupcije Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, uhapsili su pet osoba u nastavku akcije borbe protiv policije. Oštetili budžet Srbije za više od 218 miliona
Policija Kosova upala je u filijale Centra za socijalni rad pri sistemu Vlade Srbije u tri opštine na severu Kosova, zatvarajući ih i iznoseći dokumentaciju. Akcija je usledila nakon ranijeg hapšenja četiri službenice u Zubinom Potoku, koje su osumnjičene da su uticale na birače pred izbore
Status kvo je na srednji rok neodrživ – sadašnji državni model rasta se iscrpljuje, a visoka korupcija i nizak nivo vladavine prava će i dalje gušiti domaći privatni sektor i povremeno dovoditi do kolapsa kakav je bio onaj u EPS-u ili tragedija u Novom Sadu. Stoga su eventualni, prolazni ekonomski troškovi ovih protesta zanemarljivi u odnosu na ekonomski prosperitet koji bi se ispunjenjem njihovih zahteva omogućio
U Srbiji više niko ne zna o čemu priča njen predsednik, novinare kažnjavaju na pravdi boga, aferaške velmože proglašavaju za svece, a nosioci javnih funkcija šire javnu sablazan. Ljudi – dokle ćemo tako
Niko kome lopatom nije odstranjen deo mozga ne veruje da su studenti obezbedili najveću stranu investiciju ikada, odnosno da su dobili tri milijarde evra da sruše vlast i otcepe Vojvodinu
Odbor Festa je doneo odluku da taj festival više neće biti u februaru nego u septembru. Stiče se utisak da je rešavanje ovog sporednog problema zapravo samo najava rešavanja onog suštinskog
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Te noći pred odlazak u JNA s ekipom sam proveo veče u “Šansi”, potom smo pojeli picu kod Vladimira i zaseli da poduvamo na stepeništu Crkve Svetog Marka. Tu mi se dupe navuklo ‘ladnoće pa sam celu noć proveo povraćajući i s tegobnom mučninom odleteo sutradan za Ljubljanu. Po povratku, zimi bi’ redovno zaseo u “Šansu” s drugaricama sa studija, imali su odlične palačinke s orasima. Neposredno pred rat u delu bašte su otvorili bilijar. Flavio i ja nismo izlazili odatle godinama. Flavio igra dinamično i zvao sam ga Cepačoja. Nije mu se dopalo. Rekô bi mi: “Uki, pa nisam ja Cepačoja!” Te noći, imao sam utisak, trajale su beskrajno, dok se stvarnost oko nas urušavala
Kićo Slabinac iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu. I stvarno, pre nego smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!