![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Francuska_izbori_2_30-309x232.jpg)
Nuspojave
Treba se znati bojati
Ne boje se odgovorni ljudi carinika ili predsednika, nego se boje suseda, rođaka, prijatelja i mnoštva neznanaca s kojima dele političku zajednicu, te naposletku i samih sebe
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje. Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa
Otimaju nam sve. Ruše, brišu, nište. Gaze, bacaju pod noge, razaraju. Ne haju, jer ne znaju. I ne osećaju. Ne vole.
Na red je došla “Poslednja šansa”. Naša “Poslednja šansa”. Naša, nije njihova. Zato je i uništavaju. Sravnjuju sa zemljom.
Nisu ovi prvi što znamenja ovog grada ne poštuju. I ne razumeju. Nisu ni prvi što otimaju. Ni prvi kojima je novo i luksuzno milije od starog u patini. Nažalost nisu. Ama su najbezumniji. Najoholiji, najobesniji. Sami smo krivi. Nismo im na put stali, ne pokušavamo da ih sprečimo i zaustavimo. Pomireni sa sudbinom, sležemo ramenima i puštamo ih. Sklanjamo se. Okrećemo glavu. Dok ne bude dockan. Dok nam na kućni prag ne zakorače. Ne udare na naša vrata. A onda…
Tašmajdan je moj park. “Poslednja šansa” – moja kafana. Tu sam provodio dane i noći, dočekivao jutra, spavao na klupi. U “Šansi” sam proslavio veliku maturu, u “Šansi” su mi drugovi nazdravljali kad sam stekao diplomu Pravnog fakulteta. Do pre neki dan sam u njenoj bašti sedeo sa unučicom i jeo sladoled. Godine, decenije… Uspomene mi niko uzeti ne može. Uspomene su moj zabran. Moja teritorija.
Bombardovanje 1999. s decom sam tu proveo. U društvu Olje Bećković, Dejana Cukića, Dragoljuba Đuričića. Zajedno s desetinama, stotinama Beograđana, užasnutih i nemoćnih. Ljudi što su na Tašu, u “Šansi” tražili tračak normalnosti u opštem ludilu. Neki drugi ljudi, nesrećniji od nas, mnogo nesrećniji, živote izgubiše na pedeset metara odatle. Užas.
Treba li reći da je “Šansa” bila simbol Beograda? Simbol jednog vremena, jedne generacije? Tačka u kojoj smo se sretali i mešali mi iz Osme (danas Treće) i oni iz Pete gimnazije? Rivali u svemu ostalom, u “Šansi” smo bili jedno. Pre podne – “Šansa”, matine u “Zepelinu”, veče u “Akvarijusu”, noć opet u “Šansi”.
Otvorena do četiri izjutra i ponovo od šest. U međuvremenu, ta dva sata, na tašmajdanskoj travi ili na ljuljaškama.
Legenda je bio kelner Meho. Omalenog rasta, sav okrugao i nasmejan, s vrskavim glasom, služio nas je kako mu se prohte ne obazirući se na porudžbinu. Što ti donese, to ti je. Uzmi ili ostavi. Najdraži čovek na svetu.
Zimi smo ulazili jedva se prepoznajući u gustoj magli od duvanskog dima i onog karakterističnog zadaha alkohola. Pila se “stomaklija” ili Rubinov “vinjak”, “banatski rizling” sa sifonom sode, točeno pivo, vitasokovi i oranžada. U drugom delu bašte, ograđenom žičanom ogradom i s pogledom na plivalište, pekao se roštilj na ćumur za koji nikad para nismo imali. Jeli smo viršle sa senfom dole u kiosku kod početne stanice tramvaja na liniji broj šest.
SEĆANJA NAVIRU… TEMPI PASSATI…
Oni što su svoju golemu šapu stavili na našu “Šansu” o ovome o čemu pripovedam pojma nemaju. Nikad nisu doživeli ovaj grad, Tašmajdan, “Šansu”. Nule. Oni bi jedino bogatstvo da zgrću. Da, naravno, “Šansa” je popularno mesto, kažu kultno, e baš tu ćemo mi da se nacrtamo. Preuredimo, modernizujemo, nakitimo, blještavo poput kineske fontane na Slaviji. Glavno je da brojimo novčanice. Milion, dva, tri… Unedogled. Za tradiciju pet para ne damo.
Ne valja vam više Beograd na vodi, zar ne? Dosadio vam. Nije to-to. Ni gostiju nema u poželjnom broju. Zato se hvatate Taša i “Šanse”. Zarađivati na istoriji koju je drugi stvorio.
Nisu samo tuđinci okupatori Beograda. I Srbije. Nisu ni prevashodni. Domaća je okupacija i gora i dugotrajnija. Tuđinca naša tradicija ne zanima. Ovi ovdašnji ne trpe prošlost. Mrze vrednost. Ne podnose stari Beograd.
“Došli divlji, pa isterali pitome.” Dokle?
Niko da ponovi Đurin stih: “Drzneš li dalje?… Čućeš gromove…” Ni stiha, ni gromova. Tišinu čujem, tajac, muk. Rezigniranost, razočaranost, ravnodušnost.
“Poslednja šansa” nije tema. Malo kog se tiče. Malo kog pogađa. Nikog da se suprotstavi.
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje.
Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa.
Ne boje se odgovorni ljudi carinika ili predsednika, nego se boje suseda, rođaka, prijatelja i mnoštva neznanaca s kojima dele političku zajednicu, te naposletku i samih sebe
Ako dolazite prekasno, progovarate prerano, pevate noću ili kuvate prekratko, život će vam kad-tad postati pakao. Problem je ovde dvostruk: orijentaciju u vremenu je nemoguće naći intuitivno – ona mora da se uči, pregovara i usklađuje, a s obzirom na ogromne individualne, uzrasne i kulturne razlike, taj proces može biti jako dug i komplikovan
“Ne spasava život vakcina, već vakcinacija. Ako za jednu tešku bolest postoji vakcina, treba iskoristi tu mogućnost. Onkološki sam pacijent sa dijagnozom raka jajnika za koji ne postoji rani skrining za otkrivanje, ni u svetu ni kod nas, za koji ne postoji ni vakcina. A rak grlića materice se može prevenirati jednostavnom imunizacijom protiv HPV. Znam kako izgleda pacijentkinja s poodmaklim stadijumom raka grlića materice i kroz koje muke prolazi. Ne mora da bude tako”, kaže Gorica Đokić iz Udruženja “Progovori”
Jelena Nikolić iz zadruge Elektropionir kaže za “Vreme” da je ključna ideja građanske energije da “ohrabre svakog prosječnog stanovnika da može da bude aktivni učesnik u energetskoj tranziciji”, jer, kako dodaje, jedinstvo građana posjeduje nezaustavljivu energiju. Kako objašnjava, današnji monopol velikih proizvođača od kojih svi dobijaju električnu energiju (iz prljavih izvora), prelaskom na obnovljive izvore može biti zamjenjen novim monopolom jedne te iste strukture, ili pak decentralizovanim sistemom u kome proizvodnja pripada građanima, koji se kroz jedinstvo bore za bolje uslove na tržištu energenata
Detaljnijim pregledom se zaključuje da je najveći broj postupaka, odnosno predmeta za obezbeđenje dokaza uzrokovan prirodnim pojavama i to, obilnijim padavinama, kišom ili snegom, što za posledicu ima poplave u građevinskim objektima ili na njivama. Stranke ukazuju sudu da je bitno hitno reagovanje kako bi se dao nalog i zadatak sudskom veštaku da utvrdi uzrok štete, uzročno-posledičnu vezu između radnje (ili propusta da se nešto uradi) i štete i visinu nastale štete i kako bi stranke dalje mogle da saniraju posledice od nanete štete, a da poseduju zakoniti dokaz za dalje vođenje postupka
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve