

Nemačka
Posledice rata na Bliskom istoku: Kako zaustaviti rast cena goriva
Rastu cene goriva u Nemačkoj, naročito dizela. Ima li zloupotreba? I šta može da učini vlada




Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje. Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa


Otimaju nam sve. Ruše, brišu, nište. Gaze, bacaju pod noge, razaraju. Ne haju, jer ne znaju. I ne osećaju. Ne vole.
Na red je došla “Poslednja šansa”. Naša “Poslednja šansa”. Naša, nije njihova. Zato je i uništavaju. Sravnjuju sa zemljom.
Nisu ovi prvi što znamenja ovog grada ne poštuju. I ne razumeju. Nisu ni prvi što otimaju. Ni prvi kojima je novo i luksuzno milije od starog u patini. Nažalost nisu. Ama su najbezumniji. Najoholiji, najobesniji. Sami smo krivi. Nismo im na put stali, ne pokušavamo da ih sprečimo i zaustavimo. Pomireni sa sudbinom, sležemo ramenima i puštamo ih. Sklanjamo se. Okrećemo glavu. Dok ne bude dockan. Dok nam na kućni prag ne zakorače. Ne udare na naša vrata. A onda…
Tašmajdan je moj park. “Poslednja šansa” – moja kafana. Tu sam provodio dane i noći, dočekivao jutra, spavao na klupi. U “Šansi” sam proslavio veliku maturu, u “Šansi” su mi drugovi nazdravljali kad sam stekao diplomu Pravnog fakulteta. Do pre neki dan sam u njenoj bašti sedeo sa unučicom i jeo sladoled. Godine, decenije… Uspomene mi niko uzeti ne može. Uspomene su moj zabran. Moja teritorija.
Bombardovanje 1999. s decom sam tu proveo. U društvu Olje Bećković, Dejana Cukića, Dragoljuba Đuričića. Zajedno s desetinama, stotinama Beograđana, užasnutih i nemoćnih. Ljudi što su na Tašu, u “Šansi” tražili tračak normalnosti u opštem ludilu. Neki drugi ljudi, nesrećniji od nas, mnogo nesrećniji, živote izgubiše na pedeset metara odatle. Užas.
Treba li reći da je “Šansa” bila simbol Beograda? Simbol jednog vremena, jedne generacije? Tačka u kojoj smo se sretali i mešali mi iz Osme (danas Treće) i oni iz Pete gimnazije? Rivali u svemu ostalom, u “Šansi” smo bili jedno. Pre podne – “Šansa”, matine u “Zepelinu”, veče u “Akvarijusu”, noć opet u “Šansi”.
Otvorena do četiri izjutra i ponovo od šest. U međuvremenu, ta dva sata, na tašmajdanskoj travi ili na ljuljaškama.
Legenda je bio kelner Meho. Omalenog rasta, sav okrugao i nasmejan, s vrskavim glasom, služio nas je kako mu se prohte ne obazirući se na porudžbinu. Što ti donese, to ti je. Uzmi ili ostavi. Najdraži čovek na svetu.
Zimi smo ulazili jedva se prepoznajući u gustoj magli od duvanskog dima i onog karakterističnog zadaha alkohola. Pila se “stomaklija” ili Rubinov “vinjak”, “banatski rizling” sa sifonom sode, točeno pivo, vitasokovi i oranžada. U drugom delu bašte, ograđenom žičanom ogradom i s pogledom na plivalište, pekao se roštilj na ćumur za koji nikad para nismo imali. Jeli smo viršle sa senfom dole u kiosku kod početne stanice tramvaja na liniji broj šest.
SEĆANJA NAVIRU… TEMPI PASSATI…
Oni što su svoju golemu šapu stavili na našu “Šansu” o ovome o čemu pripovedam pojma nemaju. Nikad nisu doživeli ovaj grad, Tašmajdan, “Šansu”. Nule. Oni bi jedino bogatstvo da zgrću. Da, naravno, “Šansa” je popularno mesto, kažu kultno, e baš tu ćemo mi da se nacrtamo. Preuredimo, modernizujemo, nakitimo, blještavo poput kineske fontane na Slaviji. Glavno je da brojimo novčanice. Milion, dva, tri… Unedogled. Za tradiciju pet para ne damo.
Ne valja vam više Beograd na vodi, zar ne? Dosadio vam. Nije to-to. Ni gostiju nema u poželjnom broju. Zato se hvatate Taša i “Šanse”. Zarađivati na istoriji koju je drugi stvorio.
Nisu samo tuđinci okupatori Beograda. I Srbije. Nisu ni prevashodni. Domaća je okupacija i gora i dugotrajnija. Tuđinca naša tradicija ne zanima. Ovi ovdašnji ne trpe prošlost. Mrze vrednost. Ne podnose stari Beograd.
“Došli divlji, pa isterali pitome.” Dokle?
Niko da ponovi Đurin stih: “Drzneš li dalje?… Čućeš gromove…” Ni stiha, ni gromova. Tišinu čujem, tajac, muk. Rezigniranost, razočaranost, ravnodušnost.
“Poslednja šansa” nije tema. Malo kog se tiče. Malo kog pogađa. Nikog da se suprotstavi.
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje.
Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa.


Rastu cene goriva u Nemačkoj, naročito dizela. Ima li zloupotreba? I šta može da učini vlada


Koliko li mora biti srećan narod koji ne oplakuje kćeri, sinove i druge članove porodica zahvaljujući trenutnom raspoloženju šefa države? Ako je on sabran i racionalan, zar nije strah i pomisliti kakvo je tek njegovo okruženje? Zašto se iz aktualne seljačke bune vidi da je represija jedina politika režima? I da li je Jovanov pustio demona iz boce upoređujući Srbiju i Iran


Ratna psihoza kojom se zrače gledaoci emitovana je na svim tabloidnim kanalima, a RTS je pre ili posle pevanja puštao specijalne emisije posvećene ratu na Bliskom istoku


Ponovljeno glasanje je rezultiralo time da struja “tužilaca koji hoće da rade” bude jača za još dva člana u Visokom savetu tužilaštva – jednog na nivou osnovnog i jednog na nivou viših tužilaštava. Kako?


Problem s patrijarhatom mora biti to što je pounutren, što deluje u nama i iz nas, a mi ga (više?) ne prepoznajemo kao strano telo. Kao da bi svaka žena morala da ruši ne samo kaveze koji je okružuju već i one unutrašnje, zbog kojih ni sama ne uspeva da u potpunosti poveruje da je vredna slobode, poštovanja, ravnopravnosti...
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve