Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje. Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa
...Milan St. Protić
Otimaju nam sve. Ruše, brišu, nište. Gaze, bacaju pod noge, razaraju. Ne haju, jer ne znaju. I ne osećaju. Ne vole.
Na red je došla “Poslednja šansa”. Naša “Poslednja šansa”. Naša, nije njihova. Zato je i uništavaju. Sravnjuju sa zemljom.
Nisu ovi prvi što znamenja ovog grada ne poštuju. I ne razumeju. Nisu ni prvi što otimaju. Ni prvi kojima je novo i luksuzno milije od starog u patini. Nažalost nisu. Ama su najbezumniji. Najoholiji, najobesniji. Sami smo krivi. Nismo im na put stali, ne pokušavamo da ih sprečimo i zaustavimo. Pomireni sa sudbinom, sležemo ramenima i puštamo ih. Sklanjamo se. Okrećemo glavu. Dok ne bude dockan. Dok nam na kućni prag ne zakorače. Ne udare na naša vrata. A onda…
Tašmajdan je moj park. “Poslednja šansa” – moja kafana. Tu sam provodio dane i noći, dočekivao jutra, spavao na klupi. U “Šansi” sam proslavio veliku maturu, u “Šansi” su mi drugovi nazdravljali kad sam stekao diplomu Pravnog fakulteta. Do pre neki dan sam u njenoj bašti sedeo sa unučicom i jeo sladoled. Godine, decenije… Uspomene mi niko uzeti ne može. Uspomene su moj zabran. Moja teritorija.
Bombardovanje 1999. s decom sam tu proveo. U društvu Olje Bećković, Dejana Cukića, Dragoljuba Đuričića. Zajedno s desetinama, stotinama Beograđana, užasnutih i nemoćnih. Ljudi što su na Tašu, u “Šansi” tražili tračak normalnosti u opštem ludilu. Neki drugi ljudi, nesrećniji od nas, mnogo nesrećniji, živote izgubiše na pedeset metara odatle. Užas.
Treba li reći da je “Šansa” bila simbol Beograda? Simbol jednog vremena, jedne generacije? Tačka u kojoj smo se sretali i mešali mi iz Osme (danas Treće) i oni iz Pete gimnazije? Rivali u svemu ostalom, u “Šansi” smo bili jedno. Pre podne – “Šansa”, matine u “Zepelinu”, veče u “Akvarijusu”, noć opet u “Šansi”.
Otvorena do četiri izjutra i ponovo od šest. U međuvremenu, ta dva sata, na tašmajdanskoj travi ili na ljuljaškama.
Legenda je bio kelner Meho. Omalenog rasta, sav okrugao i nasmejan, s vrskavim glasom, služio nas je kako mu se prohte ne obazirući se na porudžbinu. Što ti donese, to ti je. Uzmi ili ostavi. Najdraži čovek na svetu.
Zimi smo ulazili jedva se prepoznajući u gustoj magli od duvanskog dima i onog karakterističnog zadaha alkohola. Pila se “stomaklija” ili Rubinov “vinjak”, “banatski rizling” sa sifonom sode, točeno pivo, vitasokovi i oranžada. U drugom delu bašte, ograđenom žičanom ogradom i s pogledom na plivalište, pekao se roštilj na ćumur za koji nikad para nismo imali. Jeli smo viršle sa senfom dole u kiosku kod početne stanice tramvaja na liniji broj šest.
SEĆANJA NAVIRU… TEMPI PASSATI…
Oni što su svoju golemu šapu stavili na našu “Šansu” o ovome o čemu pripovedam pojma nemaju. Nikad nisu doživeli ovaj grad, Tašmajdan, “Šansu”. Nule. Oni bi jedino bogatstvo da zgrću. Da, naravno, “Šansa” je popularno mesto, kažu kultno, e baš tu ćemo mi da se nacrtamo. Preuredimo, modernizujemo, nakitimo, blještavo poput kineske fontane na Slaviji. Glavno je da brojimo novčanice. Milion, dva, tri… Unedogled. Za tradiciju pet para ne damo.
Ne valja vam više Beograd na vodi, zar ne? Dosadio vam. Nije to-to. Ni gostiju nema u poželjnom broju. Zato se hvatate Taša i “Šanse”. Zarađivati na istoriji koju je drugi stvorio.
Nisu samo tuđinci okupatori Beograda. I Srbije. Nisu ni prevashodni. Domaća je okupacija i gora i dugotrajnija. Tuđinca naša tradicija ne zanima. Ovi ovdašnji ne trpe prošlost. Mrze vrednost. Ne podnose stari Beograd.
“Došli divlji, pa isterali pitome.” Dokle?
Niko da ponovi Đurin stih: “Drzneš li dalje?… Čućeš gromove…” Ni stiha, ni gromova. Tišinu čujem, tajac, muk. Rezigniranost, razočaranost, ravnodušnost.
“Poslednja šansa” nije tema. Malo kog se tiče. Malo kog pogađa. Nikog da se suprotstavi.
Gde ste, Beograđani? Gde si, generacijo? Kad smo se i gde smo se izgubili? Zalutali. Odustali. Pobogu, ljudi, Beograd je svet. Mi smo svet. Imamo i moć, i brojnost, i pamćenje. Jedino smo bez vere ostali. Bez vere i bez volje.
Ne dajmo im jer će nam sve uzeti. Na kraju će i po nas doći. Poslednji nam je čas. Poslednji voz. Poslednja šansa.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Na koji način se izjava o Srbiji kao protupožarnoj “velesili” savršeno uklapa u Vučićevu propagandu? Kako je požar u Deliblatskoj peščari osvetlio svu disfunkcionalnost režima? Zbog čega se na jednom kraju zemlje slavilo, pjevalo i klicalo predsjedniku, a na drugom gorele stotine hektara šume? Kakve poruke šalje režimska propaganda i što građani vide vlastitim očima? I zbog čega narod nije amorfna masa, nesposobna da sama kroji svoju sudbinu
Višegodišnji život u uslovima kriminalizovanih političkih i državnih institucija, kao i kriminalizacija javnih finansija i privrede negativno utiču na društveni mentalitet i menjaju sistem vrednosti. Mnogi građani prihvataju opštu kriminalizaciju kao novu normalnost. Mnogi stiču utisak da njihov opstanak suštinski zavisi od vladajuće garniture i da će im primanja biti ugrožena ukoliko dođe do smene
U muzičkom smislu, Furtvenglerov duh je i dalje potpuno živ. Za moralni i politički bi svako od nas trebalo da potraži svoje odgovore, pošto, bez obzira na stanje političkih borbi, svako mora da brani stare i gradi nove kulturne i estetičke vrednosti. Hvala Harvudu što nas je na to podstakao i što sam ne nudi nikakve konačne odgovore. A pitanje je – nije zgoreg ponavljati – kratko: svodi li se umetnost na neku drugu dimenziju (političku, psihoanalitičku, obrazovnu, religijsku, moralnu) ili potiče iz posebnog sveta i jedino u njemu može istinski da obitava
Novi talas nasilja potresa Haiti nakon što su naoružane bande u napadu na Kenskof ubile najmanje 50 ljudi, uključujući petoro dece, i otele još 50 osoba. Ujedinjene nacije upozoravaju da bande pokušavaju da prošire kontrolu na ruralna područja oko Port-o-Prensa
Aleksandar Vučić dolazi u Novi Sad u petak (4. septembar). Hoće da pokaže da je pokorio grad, ali nije, samo ga je batinama izobličio do neprepoznatljivosti
Dobar deo režima rehabilitira Mladića zbog rehabilitacije vlastitog ratnog i političkog puta. Pogani mit o junačkom generalu potreban im je kako bi predstavili čitav srpski narod kao njegove i svoje saučesnike
Jednu „stranu“ sačinjavaju pripadnici režima, korumpirani policajci, kupljeni i ucenjeni kriminalci, te bogataši kojima je režim omogućio da se obogate, dok drugu stranu čine građani koji se okupljaju oko ideje slobode. Takva raspodela snaga ipak nije dovoljna da bi se srpsko društvo nazvalo podeljenim
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Te noći pred odlazak u JNA s ekipom sam proveo veče u “Šansi”, potom smo pojeli picu kod Vladimira i zaseli da poduvamo na stepeništu Crkve Svetog Marka. Tu mi se dupe navuklo ‘ladnoće pa sam celu noć proveo povraćajući i s tegobnom mučninom odleteo sutradan za Ljubljanu. Po povratku, zimi bi’ redovno zaseo u “Šansu” s drugaricama sa studija, imali su odlične palačinke s orasima. Neposredno pred rat u delu bašte su otvorili bilijar. Flavio i ja nismo izlazili odatle godinama. Flavio igra dinamično i zvao sam ga Cepačoja. Nije mu se dopalo. Rekô bi mi: “Uki, pa nisam ja Cepačoja!” Te noći, imao sam utisak, trajale su beskrajno, dok se stvarnost oko nas urušavala
Kićo Slabinac iz torbe izvadi singlicu, sa osmehom ju je pokazivao, ali nema gramofona. Od susednog stola usta cura i reče da će ona doneti gramofon pošto stanuje blizu. I stvarno, pre nego smo pojeli ogromnu kolenicu, ona nasred stola postavi stari “suprafon” gramofon sa zvučnikom u poklopcu. I sede sa nama. Tada se desi neobična promocija jedne ploče. Uz treće emitovanje pesme Kiću je pratio čudesan hor beogradskih noćnih ptica