Rat protiv jednoumlja

...

“Rat je bio ono što se događalo u Americi, brutalnost svijeta. Kakav sam ja čovjek koji sjedi kod kuće, čita novine i frustrira se zbog svega – a onda odlazi u svoj studio da pomiješa crvenu sa plavom?”

To pitanje postavio je sebi nekoć davno kanadsko-američki slikar Philip Guston, pitanje koje u različitim oblicima umjetnici postavljaju sebi oduvijek i u svakom vremenu, a naročito onda kada svijet poludi i kada ratovi divljaju na sve strane. Za Philipa Gustona rat je bio onaj vijetnamski, za umjetnike danas to je rat u Ukrajini ili pak onaj u Gazi, ili bilo koji od pedesetak oružanih sukoba koji se vode trenutno u svijetu, ali čini se da se svi mi neprestano vraćamo Theodoru Adornu i pitanju je li moguće pisati poeziju nakon Auschwitza. Moglo bi se, zapravo, reći da se umjetnici međusobno razlikuju po načinu na koji si to pitanje postavljaju i kako na nj odgovaraju.

I tu je možda priča o Philipu Gustonu i njegovom slikarstvu najzanimljivija te ujedno i razlog zašto je taj skoro zaboravljeni slikar više od četrdeset godina nakon smrti dočekao veliku izložbu u londonskom Tate Modern, a njegove slike nanovo zaživjele u kontekstu današnjeg vremena, vremena u kom se sve glasnije govori o novom velikom ratu.

Philip Guston rođen je u Montrealu 1913. kao Philip Goldstein. Dijete je ukrajinskih Židova koji su pred pogromima u početku dvadesetog stoljeća u Kanadu izbjegli iz Odese. 1919. se Philipova obitelj iz Montreala seli u Los Angeles, a njegovo tamošnje odrastanje biće obilježeno obiteljskim traumama i društvenim nasiljem. Otac mu se objesio kada je Philipu bilo deset godina, a nedugo zatim u prometnoj nesreći umro mu je i brat. Uz to, dvadesete i tridesete godine u Kaliforniji bile su vrijeme rađanja i jačanja Ku Klux Klana, rasnih nemira i sve učestalijih napada na crnce i Židove, pa je Philip u jednom trenutku odlučio promijeniti prezime ne bi li na taj način prikrio svoje židovsko porijeklo.

Ali nikada nije skrivao svoja politička uvjerenja. Kao mlad slikar Guston sa losanđeleskim prijateljima slika velike udarničke murale sa jasnim socijalnim i političkim porukama, a kasnije postaje i član grupe Block of Painters koju vodi čuveni meksički muralist David Alfaro Siqueiros i koja se prije svega zauzima za prava radnika te se bori protiv rasne nepravde.

S vremenom, međutim, poput svog velikog prijatelja Jacksona Pollocka, pod utjecajem modernog europskog slikarstva Philip Guston prolazi put od figuralike do apstrakcije i neko vrijeme važi za jednog od vodećih apstraktnih američkih slikara. I možda bi i danas važio tek za jednog od važnih apstraktnih slikara svog vremena da je ostao na tom putu i da nije u jednom trenutku samome sebi postavio pitanje o smislu miješanja crvene i plave u vrijeme rata i neskrivene brutalnosti svijeta. Zapravo, možda mnogi od nas nikada ne bi ni čuli za Philipa Gustona i njegov rad da si on na to pitanje nije odgovorio onako kako si je odgovorio.

No nakon što je sredinom šezdesetih, preživljavajući krizu u osobnom i umjetničkom životu, na godinu i pol dana ostavio slikarstvo te crtao tek vrlo jednostavne crteže, u njemu je prevladala potreba ili čak želja za figurom, kako je to sam rekao, “za nečim konkretnim”. Philip Guston želio je da njegove slike “sadrže nešto više”.

A onda je počeo rat u Vijetnamu i Philipa Gustona vratio kako hororima holokausta tako i na ulice Los Angelesa dvadesetih i tridesetih godina, te ga naposlijetku uvjerio da “umjetnik ima odgovornost da ne otupi pred brutalnošću svijeta” i da je “jedini razlog da se bude umjetnikom … svjedočenje”.

Pod utjecajem talijanskog slikara Giorgia de Chirica, nadrealiste pre nadrealista, Philip Guston proizveo je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih većinu svojih najpoznatijih slika koje su nakon prve izložbe naišle na neviđeni otpor i nerazumijevanje te koje su umjetnika napravile otpadnikom u tadašnjem svijetu likovne umjetnosti. Gustonove zagonetne slike, naime, prikazuju figure u bijelim odorama, u kojima je teško ne vidjeti Ku Klux Klanovce, kako, na primjer, uživaju u vožnji automobilom ili pak stoje ispred praznog platna sa kistom u ruci.

Guston se na tim slikama poigrava sa idejom zla koje se krije u svakom od nas. On naizgled sam sebi navlači Ku Klux Klanovu odoru i crta neobične autoportrete, ali sve su to tek nagađanja, jer niti je Philip Guston ikada htio sam ponuditi obrazloženje tih slika niti je htio da to obrazloženje postoji. Iako je lako predvidjeti njegov odnos prema Ku Klux Klanu i onome što bijela odora predstavlja, njegove slike ostaju tajanstvene pa se i dan danas mogu protumačiti na različite načine. I kao parodiju Ku Klux Klana i kao prikaz sveprisutnosti zla pa tako i u sebi samome.

Za mene iz današnje perspektive one su stravična slika poremećenog društva u kojem je i najveće zlo postalo nešto uobičajeno i banalno jer ga ljudi više nisu u stanju prepoznati kao zlo. Na Gustonovim slikama mi zato vidimo kako nacističku Njemačku, u kojoj ljudi sa svastikama na rukama na balovima plešu i zaljubljuju se, tako i današnju Mađarsku ili Italiju, gdje ugledni građani i nosioci najviših javnih funkcija sa smiješkom na ustima pričaju o zabrani abortusa i o bolesnim homoseksualcima. I naravno, vidimo Vučićevu Srbiju u kojoj osuđeni ratni zločinci na javnoj televiziji zabavljaju narodne mase.

Ali to je samo moje viđenje, tek jedno od bezbroj mogućih viđenja Gustonovih slika. A to je ujedno i Gustonov odgovor na ono pitanje s početka ove priče. Nejasnost. Dvosmislenost. Neshvatljivost. Neuhvatljivost.

Philip Guston bio je oženjen pjesnikinjom Musom McKim, intenzivno se družio s mnogim poznatim piscima svog vremena, Philipom Rothom na primjer, i možda se u svom slikarstvu odmakao od apstrakcije ali mu je itekako ostala blizu nedorečenost i višeznačnost literarnih, prije svega poetskih slika. Slikajući figure u bijelim odorama Philip Guston je za sebe iznašao način da istovremeno bude i jasan i nejasan, figurativan i apstraktan, političan i umjetnički, a prije svega da bude unutar i izvan vremena. Zato njegove slike početkom 2024. na gledatelja djeluju podjednako provokativno i snažno, udarno i dvosmisleno kao svojevremeno kada su se zbog njih raskinula brojna dugogodišnja prijateljstva između slikara i likovnih kritičara.

Dok sam pokušavao naslutiti što se krije na Gustonovim slikama odnosno iza njih i što su one poručivale u vrijeme kada su nastale a što meni poručuju danas, učinilo mi se da se upravo u nepostojanju mogućeg objašnjenja krije njihova istinska vrijednost.

U današnje vrijeme u kom se čini da postoji samo nekoliko različitih ali podjednako jasnih i nedvosmislenih stavova i u kom se ljudi sve više boje izraziti sumnju i dvoumicu, Gustonova se dvosmislenost doima dragocjenijom no ikada. Zapravo, gledajući njegove slike pomislio sam da je umjetnosti mjesto upravo u sve većem jazu između tih mišljenja, koja su sve manje mišljenja, a sve više samoproglašene istine i činjenice, loše prikrivene mesijanske poruke.

Tko god se proteklih mjeseci zatekao pred slikom Philipa Gustona, vidio je pred sobom istu figuru u bijeloj odori koja polazi nacrtati samoga sebe. Svi su vidjeli jedan te isti, naizgled posve jednostavan crtež, gotovo karikaturu, ali je svatko, siguran sam, bio svjestan da se u toj slici može iščitati mnogo više od onoga što je sam na njoj sposoban iščitati. Svakome se barem na trenutak učinilo da ta slika pred njim otvara cijeli jedan svijet, istovremeno blizak i stran, te ga poziva da razmisli o onome što o njemu zna odnosno misli da zna.

A to zapravo važi za sve što mi ovog ili bilo kojeg trenutka pokušavamo vidjeti. Svaki događaj ili vrsta njih slike su koje se samo naizgled mogu činiti jednostavnima, ali na kojima zapravo nikada nije posve jasno što mi to zapravo gledamo i što je na njima uistinu naslikano. I možda je zaista, ako parafraziramo Philipa Gustona, smisao umjetnosti u svjedočenju o toj nejasnosti i očuvanju svijesti o tome da ništa na ovom svijetu nije jednostavno i jednoznačno.

Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane