Povjerenje, najskuplja srpska reč

Zalegao iza ostavke, Miloš Vučević je pozvao FBI i FSB da dođu u Srbiju. Zašto? Pa da ustanove da li je i tko u Beogradu 15. marta protiv mirnih demonstranata upotrijebio zvučni top ili neko slično oružje.

“Nikola Pašić se okreće u grobu”, kaže stari kolega i prijatelj. Naime, Srbija je 1914. pod zastrašujućim ultimatum Beča – neuvijenom i brutalnom prijetnjom ratom – odbila da austrougarski organi vode istragu o Sarajevskom atentatu.

Vučevićeva izjava više od ičega drugog pokazuje koliko je nisko povjerenje građana u naprednjačku vlast ili, kako oni vole reći – državu. Imaju i debeo razlog. Naime, navoditi primjere kada je režim otvoreno lagao javnost odgovara potrazi za rupama u saksijama. “Vreme” nema dovoljno strana ni da se samo pobroje. Ipak – čisto radi ilustracije – vrijedi podsjetiti na dva.

Prvi je Vučićeva tvrdnja da nadstrešnica na Željezničkoj stanici u Novom Sadu nije rekonstruirana; drugi – optuživanje studenata da su tokom blokade RTS povrijedili žandara u civilu. Istinu u obje izjave predsjednika države nije moguće pronaći ni mikroskopom: em je nadstrešnica obnovljena, em se odmah pokazalo i da je žandara povrijedio njegov kolega u uniformi.

Čemu trošenje štamparske boje na općepoznate činjenice? Razlog je jednostavan. Svega tri i po sata nakon događaja na protestu koji je duboko uznemirio Srbiju, Vučić je rekao da vlast nije koristila nikakav zvučni top. Ništa istraga i čekanje na njene rezultate, šef države je već sve znao. Tko drukčije kaže kleveće i laže, a zbog toga će i odgovarati. Ovaj Vučićev nastup imao je i scenografsku podršku – poput fikusa, pored njega je sjedio novoimenovani v.d. direktora policije – Dragan Vasiljević.

Sad treba vidjeti majčinog sina iz “struktura” koji bi se usudio da kaže nešto drugačije ili barem izrazi i najmanju skepsu u oktroiranu istinu šefa države. Zato MUP, vojska i BIA – svako za sebe – usklađeno tvrde “nismo mi, majke nam, nemamo zvučni top, niti znamo što je to”.

Ako je Vučić blickrigom na obraćanju 15. marta mislio da će skinuti zvučni top sa dnevnog reda, promašio je tribine, a kamoli ne sam gol. Uostalom – ovakvo gubljenje lopte u driblanju stative već mu je mjesecima manir i zaštitni znak. Konkretno – tek sada građani i te kako imaju razloga da opet sumnjaju u izjave nosilaca vlasti.

Nešto se moralo učiniti, koliko-toliko izvršiti kontrola štete. Ovaj zadatak zapao je Vučevića koji je zavapio – eto, kad nam već ne vjerujete, zvaćemo Amerikance i Ruse. Premijer u ostavci očito nije razumio da je ovim spalio sve izjave iz policije, vojske i BIA, institucija za koje je zaista nadležan.

I zbog čega? Samo da bi panično pokazao kako je njegov šef gospodar situacije, iako čak i vratari u Palati Federacije znaju da je njegovo prošlo. Ništa drugo.

Na stranu Vučićevo štićenje Vučića tijelom. Možda vojska, policija i BIA zaista nemaju zvučni top ili nešto slično, tako da ga nisu mogli ni upotrijebiti. Ali to nije znak da možda nije netko drugi.

Možda jednog dana aktualni šef države i objasni ispod kojeg je kamena pronašao veterane Crvenih beretki i doveo ih pod svoj prozor u Pionirskom parku. Njihov pravi komandant Milorad Ulemek Legija skupa je sa nekolicinom pripadnika izvršio otmicu i likvidaciju Ivana Stambolića, te dva puta pokušao ubiti Vuka Draškovića. Isti čovjek je zajedno sa šefom Zemunskog klana Dušanom Spasojevićem organizirao atentat na premijera Zorana Đinđića. Obarač je pritisnula Legijina desna ruka, potpukovnik u Crvenim beretkama Zvezdan Jovanović…

Čitava ova Jedinica – sa sve razmahivanjem štapom u “ćacilendu” njenog istaknutog oficira Živojina Žike Ivanovića – dolazi iz samog srca tame jugoslavenskih ratova. Gotovo pola svog postojanja (1991–2003) Crvene beretke službeno nisu postojale.

Točnije – pod različitim firmama izvršavale su najprljavije poslove i nepočinstva za Slobodana Miloševića, spajajući se i dijeleći sa Arkanovom gardom. Ovo je tadašnjem režimu omogućavalo da Jedinicu u tajnosti angažira za što god mu padne na pamet, a pod nadzorom Državne bezbjednosti. A da sve bude još bolje, Milošević ih se uvijek mogao odreći tvrdeći da su oni nekakvi dobrovoljci o kojima nema pojma.

Postrojavanjem Crvenih beretki u “Ćacilendu” Vučić je cijeloj Srbiji pokazao da mu ni malo nije mrska njihova reputacija. Također i da izuzetno cijeni modus operandi Jedinice: po potrebi u uniformi i civilu, nepostojeća, uvijek pri ruci, tajna i spremna na sve.

Može li se itko ozbiljan zakleti da grupa u duhu Crvenih beretki – prilagođena novom vremenu i prilikama – i dalje ne postoji? Ima li majčinog sina koji sumnja da je takva ekipa u mogućnosti “ispaliti” zvučni top, a da to ostane tajna za sve osim nekolicine ključnih ljudi u vrhu države? I kad smo već kod svega ovog, koliko se istinski mari za izjave institucija pod naprednjačkim režimom?

Slučaj zvučnog topa pokazuje da je povjerenje najskuplja riječ u Srbiji. U stvarnosti, većina građana odavno ništa ne vjeruje režimu, a do studentske pobune – nisu vjerovali ni jedni drugima.

Slučaj zvučnog topa sada može poslužiti kao “akcija”, odnosno pojeftinjenje te najskuplje riječi na srpskohrvatskom jeziku. Put ka obnovi povjerenja može početi formiranje parlamentarnog odbora. Tu bi policajci, žandari, biaši, građani kao svjedoci, eksperti, Vučevićevi Rusi i Amerikanci i brojni drugi mogli iznijeti sva svoja saznanja i ogovoriti na suštinska pitanja. Svakako i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić.