Protesti
Interaktivna mapa o protestima
Interaktivna mapa Kuda na protest omogućava korisnicima da vide gde, kada i kakav će protest biti održan
Za razliku od video-igre rušenja, snimci sa lica mesta su apsolutni horor, bilo da se radi o vađenju nastradalih, živih ili mrtvih iz ruševina ili snimcima ranjenih i povređenih koje dovoze u improvizovane bolnice
Televizijska predstava rata dobila je novo izdanje. U proteklih par godina, na našim TV kanalima praktično neprekidno imamo snimke ratovanja. Da podsetim, rat u Ukrajini je doveo do svakodnevnog prikazivanja bombardovanja, lansiranja projektila sa zemlje, iz vazduha, a posebno su omiljeni snimci pogodaka dronova i bespilotnih letelica. Oni su lišeni ljudske prisutnosti, prikazani su u crno-beloj tehnologiji, eksplozije su u daljini bez krvi, prosutih creva, spaljenih i raskomadanih tela. Postoji čak i jedan kadar kojim se prikazuje pogodak bespilotne letelice u vidu poruke na ekranu daljinskog upravljača koji drži maskirani borac-operater. Digitalizovanim ćiriličnim pismom dobije se poruka “njet signala”. Jedan krvavi rat koji je doveo do smrti desetine hiljada vojnika, a milione ljudi oterao iz svojih domova, svakodnevno je prikazan kao video-igra koja se završava “gubitkom signala”.
Nažalost, kao da pakao u Ukrajini nije bio dovoljan, već mesecima mu se pridodaju snimci rata u Gazi. Tu postoje dva tipa prezentacije, dijametralno suprotna. Izraelske ratne operacije prikazane su u sajber ključu, dehumanizovane, uvek sa snimkom ogromne eksplozije na kraju. Tokom prethodnih meseci praktično smo videli bombardovanje i rušenje svake pojedinačne zgrade u Gazi. Gradovi su gotovo sravnjeni sa zemljom, zvanično je ubijeno više od 30 000 ljudi, uglavnom civila, dok je 70 000 povređeno. Uprkos preciznoj video-arhivi razaranja, mi praktično ne znamo koliko danas palestinskih izbeglica tumara od juga do severa Gaze. Procene su da se radi o milion do milion i po ljudi.
Za razliku od video-igre rušenja, snimci sa lica mesta su apsolutni horor, bilo da se radi o vađenju nastradalih, živih ili mrtvih iz ruševina ili snimcima ranjenih i povređenih koje dovoze u improvizovane bolnice. Istini za volju, ovakve snimke ćete ređe viđati na velikim svetskim medijima na Zapadu jer se iz nekog razloga smatraju palestinskom propagandom. Emitovanje slika žrtava u Gazi kao da je rezervisano samo za antiratne mitinge širom sveta. Naravno, niko nije zaboravio strašne snimke terorističkog napada Hamasa, ali se danas oni pominju gotovo isključivo u kontekstu pregovora Izraela i Hamasa o razmeni zarobljenika i talaca. Ta priča o pregovorima je takođe danas prisutna samo unutar Izraela, u protestima koje protiv aktuelne vlade predvode porodice otetih.
U ratu Izraela i Hamasa postoji još jedan morbidan detalj, koji se ređe pominje u velikim svetskim medijima, uglavnom naklonjenim Izraelu. Naime, postoji neverovatna aritmetika mrtvih i ranjenih. Broje se mrtvi, ranjeni, vojnici, civili, deca mada je teško dobiti verodostojne i proverljive podatke. Ali to nije sve, u pregovorima se ovom oduzimanju i deljenju dodaje množenje, jer se određuje koliko Palestinaca vredi jedan talac. Vojnik vredi 50, civil 30, dete ima jednu vrednost a odrasli drugu, državljanin više, stranac manje i pitam se samo kako se određuje ta neobična i morbidna srazmera i procena vrednosti nekog ljudskog života. Tu se, dragi gledaoci, pred našim očima urušila kompletna naša civilizacija, samo smo mi bili paralizovani ili anestezirani užasom koji svakodnevno gledamo u naivnoj iluziji da ćemo gledajući više i duže, bolje razumeti šta se dešava.
A onda smo dobili još jedan rat uživo prošlog vikenda kada je Iran prvi put sa svoje teritorije poslao više od 300 projektila na Izrael. Bio je to odgovor na izraelsko bombardovanje ambasade Irana u Damasku, kada je ubijeno desetak osoba, kažu važnih oficira i operativaca Revolucionarne garde. Iran je najavio lansiranje, a zatim smo uživo, u noći između subote i nedelje gledali kako rakete i dronove uništavaju Amerikanci, Britanci, PVO iz Saudijske Arabije, Iraka i Jordana, a zatim i PVO Izraela. Sve televizije prikazivale su nebo nad gradovima Izraela nad kojima su, kao u vatrometu, eksplodirale rakete, bespilotne letelice i dronovi. Na sreću, žrtve su minimalne. Iran je operaciju nazvao “Istinito obećanje” želeći da pokaže kako snažno može da udari, Izrael je pokazao da ima dobre odbrambene sisteme, a izgleda da je najvažnije što se nikome od velikih svetskih igrača u ovom momentu ne ratuje na Bliskom istoku. Svi su pobedili i svi mogu da slave.
Poslednja ratna epizoda je u svojoj televizijskoj predstavi potpuno lišena ljudskosti. Sve što smo satima mogli da vidimo jesu tačkice na noćnom nebu, čuo se zvuk sirena nad pustim gradovima i videli smo eksplozije. U međuvremenu, pokrenuta je informativna mašinerija tokom koje iz minuta u minut različiti sagovornici ponavljaju manje-više identičan tekst. Od trenutka kada je Iran objavio da je lansirao rakete, pratili smo njihov let ka Izraelu i slušali o tome kako će izgledati odgovor na ovaj napad. U samo nekoliko sati nestala je medijska pažnja za Ukrajinu, Gazu, zaboravljena je komplikovana predistorija ove eskalacije, televizija je umesto dosadnih repriza dobila rat uživo. Akteri su dve države koje su u tolikom stepenu konfrontacije da odriču pravo na postojanje jedna drugoj.
Na kraju, možemo reći da ima neke diplomatske mudrosti u ovom vikend ratu Irana i Izraela. Izvedena je medijska produkcija vredna, neki kažu, milijardu dolara, kojom je zadovoljena nekrofilna potreba medija za ratom, glad za krvlju obeju nacija privremeno je namirena. Plašim se samo da će publika u sledećoj epizodi tražiti još više raketa, još više razaranja i još više žrtava. Zato bi za sve najbolje bilo da sledeće epizode uopšte ni ne bude.
Interaktivna mapa Kuda na protest omogućava korisnicima da vide gde, kada i kakav će protest biti održan
Tužilaštvo u Novom Sadu pokrenulo je istragu o mogućoj korupciji tokom rekonstrukcije nadstrešnice Železničke stanice, a predistražni postupak se vodi u saradnji sa Upravom kriminalističke policije
Nijedna „viđenija“ strana ambasada i njihove vlade ne podržavaju studentske proteste. Naprotiv, njima bi više odgovaralo da se sve vrati u „normalne“ tokove
Uspeh protesta valja odmeravati ne prema onome šta bismo sve želeli da se kroz njih postigne nego prema onome što su već postigli. A to što je postignuto ogromno je. Sve i kad bi protesti bili smesta obustavljeni, njihov trag ne bi se izgubio nego bi, naprotiv, delovao kao važna činjenica naše političke budućnosti i ovoj bi vlasti zasigurno skratio životni vek. Protesti mogu da dođu i prođu, ali njihov trag i učinak ostaje kao trajno političko dostignuće
Strah je nestao, nema prostora za manipulaciju organizacijom protesta, propaganda dopire do sve manjeg broja ljudi i ostavlja sve slabiji utisak. Ako jedan psihološki faktor može igrati važnu ulogu, to su zrelost ličnosti i snaga da se poraz prizna pre nego što budu uništeni i poslednji ostaci nezavisnih institucija i bude došlo do još masovnijeg prolivanja krvi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve