

Lični stav
Kome treba genocidni narod
Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije
Tablice više nemaju nalepnice, građanima koji imaju pasoš Republike Kosovo više ne trebaju vize za EU, a jedini građani kojima za sada trebaju jesu Srbi sa Kosova koji imaju Srpske pasoše izdate od Koordinacionog tela
Nova godina i Božić su po tradiciji vreme televizijske hibernacije ispunjene reprizama narodnih veselja, začinjenih hranom i vatrometima. Naravno da nema ničeg lošeg u tome da se nacija odmara nedelju dana, u porodičnom i prazničnom okruženju, ali šta da radimo sa novogodišnjim željama?
Jedni drugima smo stotinu puta poželeli da ova godina bude drugačija, bolja, sigurnija, da živimo bez straha od bolesti, gladi, rata, smrti. Normalno je, takođe, da želimo što pre da zaboravimo sve ružno što smo doživeli i da pokušamo da pronađemo smisao i nadu. Da nije zaborava, teret sećanja bi postao neizdrživ tako da ne mogu zameriti ljudima što žele da nastave svoje živote i što očekuju da im bude bolje.
Televizija, međutim, ipak nije slika naših pojedinačnih želja, osim ako niste Predsednik Srbije, ili vlasnik nekog tv kanala. Ona je samo ogledalo sposobnosti ili nesposobnosti društva da pokuša da se promeni nabolje. Nažalost, sve što smo videli na televiziji kao da nam govori da se ništa nije promenilo i da je potrebno stvoriti iluziju kako je sve isto kao godinama unazad.
Za Božić smo na televizijama videli dve Poslanice. Prvu, kraću, je izgovorio Patrijarh Porfirije osvrnuvši se prvenstveno na decu i porodicu – decu koju u hiljadama ubijaju širom sveta i konačno najveći poraz sveta u kojem deca postaju ubice dece. Ove reči su bile gorke, opominjuće i teške, baš kao i smrti u Ribnikaru, Duboni i Malom Orašju. Jednako strašna su ubistva majki i supruga koje su izvršili njihovi muževi i partneri, pravdajući se ljubomorom.
Posle reči Patrijarha, teško je samo promeniti program i nastaviti sa narodnim veseljem.
Zato je Predsednik na svim dostupnim tv kanalima održao svoj govor, duži od Patrijarhovog, gde nas je uveravao kako nam je super, kako će da nas pritisnu, ali kako ćemo mi na kraju pobediti.
Posebno je ponižavajuće da nam se Predsednik obratio ne sa Javnog medijskog servisa, već iz jutarnjeg programa TV Pink, pa smo posle u Dnevniku RTS gledali ružičastu scenografiju, ružičastu voditeljku i produkt plejsment u vidu reklame za slane krekere. Ovim je naš medijski javni servis zaista dobio šamarčinu kojom je valjda Predsednik želeo da poruči kako nisu dovoljno roze. Što se produkt plejsmenta tiče, RTS bi mogao da prođe kao HRT kojeg je njihovo regulaciono telo kaznilo sa 15 000 evra, jer je tokom gostovanja Lepa Brena reklamirala svoje čarape. Naš REM bi mogao slično da kazni RTS za reklamiranje grickalica u Dnevniku. Time bi sramota bila još veća.
Predsednik je, za razliku od Patrijarha, svim građanima poklonio, da ne kažem preporučio, još jedan neradni dan, to jest ponedeljak. Ovaj najnoviji praznik do sada smo zvali Božiji dan, ali slutim da će možda dobiti i još neki naziv. Recimo – Bog na nebu, Putin u Rusiji, a Vučić na zemlji!
Kada je u pitanju Kosovo, ispalo je ponovo da se đavo krije u detaljima. Ovde se činjenice izbegavaju kreativnim tumačenjima i jezičkim akrobacijama. Vlasti na Kosovu shodno toku pregovora zovemo “samoproklamovane”, “takozvane” ili prištinske jer se time izbegava neprijatna činjenica da zvaničnici iz Srbije pregovaraju sa nekim drugim zvaničnicima sa Kosova.
Druga semantička zamka, mnogo ozbiljnija je da se pregovara “o Kosovu” , a ne “sa Kosovom”, pa se ovde za čas možete okliznuti priznajući “de fakto” ili “de jure” nezavisnost Kosova. Tablice više nemaju nalepnice, građanima koji imaju pasoš Republike Kosovo više ne trebaju vize za EU, a jedini građani kojima za sada trebaju jesu Srbi sa Kosova koji imaju Srpske pasoše izdate od Koordinacionog tela. Kosovske pasoše će priznati čak i zemlje koje nisu priznale nezavisnost Kosova, poput Španije. Zeznut početak godine.
Zato je u medijski prostor bačena dimna bomba u vidu predloga da se vrati obavezno služenje vojnog roka. Siguran sam da ćemo se detaljno baviti ovom temom, od uniforme, preko dužine obuke, sve u duhu one čuvene komande nakon jutarnje smotre – zalomi za informisanje! Ništa ne ispira mozak efikasno kao vojna propaganda.
Tako su se u Božićnu sliku uklopili Predsednik, Vojska i naravno, tradicija. Niko više ne pominje izbore, već se nadmećemo gde će biti veći i raskošniji vatromet. Onda, kako kažu na RTS-u, sledi po starom običaju defile kamiona u Banjaluci i Novom Sadu ili defile traktora po gradovima širom Srbije. Danima mi nije jasno kako smo za ime boga u Božićne običaje ubacili traktore i šlepere. Da li je to simbol međunarodnog berićeta i višesatnog, a ponekad i višednevnog čekanja na granicama ili je to simbol Otvorenog Balkana?
Na kraju, pitam se da li nam je zaista bio potreban ovaj cirkus. Možda smo prethodnu godinu mogli da ispratimo sa više dostojanstva, da taj ispraćaj bude bez vatrometa i velikih javnih slavlja, jer smo cele godine i od vlasti i od opozicije slušali međusobne optužbe za nasilje. Žrtve i njihove porodice su zaslužile više saosećanja i pijeteta, a mogli smo svako za sebe da slavimo do mile volje. To je možda mogao biti mali znak da želimo da promenimo stvari nabolje, umesto da samo čekamo da nam to “bolje” dođe samo od sebe. Ne mislim da su ovo trebalo da budu dani žalosti, već dani sećanja i saosećanja, umesto pucnjave, bilo medijske, bilo pirotehničke.
Srećni praznici.


Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije


U reviziji istorije i gradnji mita o bezgrešnim Srbima nema mesta za zločine učinjene u ime Srbije i Srba, samo za žrtve i heroje. Pitam se čemu onda onaj odlazak u Srebrenicu, kada je isti ovaj Vučić želeo da se pokloni žrtvama koje su ubijene kada je srpskim jedinicama komandovao Ratko Mladić


Dok god ne uspemo da otkrijemo čemu ćemo posvetiti svoje talente i snage, nema nikakvog načina da dostignemo unutrašnji mir i doživljaj zrelosti. Ovo može biti potpuno drugačije kod različitih ljudi – zaštita ugroženih, pomoć obolelima, kreativne aktivnosti, obrazovanje mladih, istaživački napori i mnogo toga drugog – ali ima neuporedivo jači efekat na naš osećaj blagostanja i zadovoljstva životom nego bilo koji “spoljni” faktor, poput položaja u društvu, obrazovanja ili bogatstva
U sistemu podele vlasti sudovi treba da se ponašaju kao sudovi i ne treba da odlučuju o svakom političkom neslaganju niti da budu mesto za rešavanje opštih društvenih i ideoloških rasprava. Njihova uloga je da zaštite konkretna prava i interese kada postoji stvarna povreda ili opasnost da će do nje doći. Zato pravo na pristup sudu nije potpuno neograničeno. Ovo pravilo postaje posebno važno kada šteta pogađa životnu sredinu, javni prostor ili kulturno dobro, kao vrednosti koje pripadaju svima, ali ne mogu same da se obrate sudu


Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve