

Lični stav
Kome treba genocidni narod
Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije


Besmislenim nagrđivanjem Skoplja VMRO kao da je “zapišao teritoriju”; nepomeranjem njihove varvarske zaostavštine, Zaev i ekipa su je legitimizovali i kanonizovali (svaka nakarada koja negde stoji dovoljno dugo samim radom vremena će postati “kulturna baština”
Еј да имам, ко што немам,
Па да купам бел коњ
(V. Stefanovski)
Ne znaem znaete li, ali u naših južnih suseda, braće i sestara održani su izbori, valjda predsednički, i na njima je dosta premoćno pobedila izvesna ženska osoba s jednim imenom i dva prezimena, ali da me ubijete ne mogu da se setim ni jednog. Zapravo, nije da sam zaboravio nego nisam nikada ni zapamtio, a nisam ni želeo da zapamtim. Znam samo da Osoba predstavlja VMRO, zlu kob novije makedonske politike, i to mi je sasvim dovoljno.
Time je okončana era vlasti levo-liberalne, proevropske, dobrosusedske, multi-kulti itd. politike koju je prvo oličavao Zoran Zaev (do svog političkog samoubistva iz zasede), a potom neki slabije zapamtljivi likovi iz njegove političke ergele, čija je politička misija bila da očiste i provetre Augijeve štale prethodnog štetočinskog, nacionalističkog, kulturno ultrakonzervativnog i u najsknavije oblike korupcije ogrezlog režima.
I, šta su, kako i koliko uradili?
E, tu se vraćamo na pesmu s početka. Poezija uvek malo zakukava, u prozi stvarnosti prilike su jednostavnije. Dakle, onaj kojem sada najviše treba bel konj ima sasvim dovoljno sredstava da ga kupa (govorimo o trgovačkoj, a ne higijenskoj akciji), i verujem da je već bezecovao neki rasan primerak. To je bivši makedonski samodržac Nikola Gruevski, čovek koji se onomad prošvercovao iz zemlje u prtljažniku automobila da ne bi fasovao robiju, a sada bi mogao da ujaše u Skopje na belom konju, kao novi Oslobodilac. Jedan deo mene zapravo bi voleo da vidi taj prizor, ne zato što je to Gruevski bilo čime zaslužio, nego zato što su to zaslužili oni su mu sačuvali Makedoniju dok se on malo odmarao na salašu kod Orban-bačija.
Nije da Zaev i ekipa ništa korisno i dobro nisu uradili. Tu je, pre svega, Prespanski sporazum sa vladom Grčke (tj. Aleksisa Ciprasa, što opet nikako nije slučajno) kojim je napokon razrešen jedan dugogodišnji idiotski spor za koji Makedonija realno nije snosila nikakvu odgovornost, ali je trpela sve njegove ogromne negativne posledice. Sporazum je zaista bio akt državnika, ali su obojica platili najvišu političku cenu, jer je bio i ostao crvena krpa za nacionaliste s obe strane.
Megjutoa, šta se dešavalo unutra, u samoj Makedoniji? Poznavaoci kažu da je SDSM sa okolinom prebrzo i prejako počeo da liči na VMRO, tj. da su se stvari nastavile manje-više po starom, možda na malo manje prostački način. A ako je to sve što alternativa ume da ponudi kao razliku u odnosu na populističke politike, onda to, najblaže rečeno – nije dovoljno. Ni u Makedoniji, ni u Srbiji ni u Mađarskoj, nigde. I onda će “narod” opet glasati srcem, a kad god se to desi – beri kožu na šiljak.
Ali, ima tu još nešto, zbog čega valjda i nastaje ovaj tekst. VMRO je tokom svoje vladavine učinio Makedonijju globalnim centrom mitološke budalaštine i kolektivnih psihotičnih fantazija (“mi smo antički Makedonci” i taj rad; nezaboravno je kako bi vas na ulazu u M. dočekivali sms-om “Dobrodošli u kolevku civilizacije!”, a od centra Skoplja napravili reviju pompeznih i kičastih arhitektonskih i spomeničkih ludorija. Skoplje je, bez preterivanja, postalo globalno zloglasno po tome, kao nekakav frik šou u realnom prostoru.
Kada je bilo jasno da VMRO odlazi s vlasti, bio sam, rado priznajem, nestrpljiv i zlurad: hteo sam uživo da vidim uklanjanje tog đubreta sa skopskih ulica (a to nije ni tehnički ni finansijski prezahtevno). I bojao sam se da ne zakasnim ako se to dogodi “prebrzo”. Pih, razloga za žurbu uopšte nije bilo jer se to nije dogodilo ni do dan-danas, a sad je jasno da se nikada ni neće dogoditi. Meni je jasno još nešto: ako se nije dogodilo kad je trebalo, moglo i moralo, onda ni ne treba da se dogodi. Jer onda to nije otužna anomalija koje ćemo se stideti, nego je središte po svoj prilici većinskog osećanja sveta.
Neko će reći: ma, jebeš spomenike, sve je to samo simbolika, ne jede se hleba od toga. Koješta: nema razgovetne politike bez jasnog siboličkog naboja. Besmislenim nagrđivanjem Skoplja VMRO kao da je “zapišao teritoriju”; nepomeranjem njihove varvarske zaostavštine, Zaev i ekipa su je legitimizovali i kanonizovali (svaka nakarada koja negde stoji dovoljno dugo samim radom vremena će postati “kulturna baština”), a u konačnici priznali neku vrstu istorijske inferiornosti i političkog “podstanarstva” u vlastitoj zemlji. To je strategija gubitnika. I ako im se omakne da pobede, oni već počnu da se pripremaju za sledeći poraz. I bude se iz noćnih košmara u znoju, sanjajući belog konja i crnog jahača.
A ima li nečega u ovom tekstu što se tiče Srbije? Ako me to ozbiljno pitate, krenite iz početka, ali s razumevanjem.


Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije


U reviziji istorije i gradnji mita o bezgrešnim Srbima nema mesta za zločine učinjene u ime Srbije i Srba, samo za žrtve i heroje. Pitam se čemu onda onaj odlazak u Srebrenicu, kada je isti ovaj Vučić želeo da se pokloni žrtvama koje su ubijene kada je srpskim jedinicama komandovao Ratko Mladić


Dok god ne uspemo da otkrijemo čemu ćemo posvetiti svoje talente i snage, nema nikakvog načina da dostignemo unutrašnji mir i doživljaj zrelosti. Ovo može biti potpuno drugačije kod različitih ljudi – zaštita ugroženih, pomoć obolelima, kreativne aktivnosti, obrazovanje mladih, istaživački napori i mnogo toga drugog – ali ima neuporedivo jači efekat na naš osećaj blagostanja i zadovoljstva životom nego bilo koji “spoljni” faktor, poput položaja u društvu, obrazovanja ili bogatstva
U sistemu podele vlasti sudovi treba da se ponašaju kao sudovi i ne treba da odlučuju o svakom političkom neslaganju niti da budu mesto za rešavanje opštih društvenih i ideoloških rasprava. Njihova uloga je da zaštite konkretna prava i interese kada postoji stvarna povreda ili opasnost da će do nje doći. Zato pravo na pristup sudu nije potpuno neograničeno. Ovo pravilo postaje posebno važno kada šteta pogađa životnu sredinu, javni prostor ili kulturno dobro, kao vrednosti koje pripadaju svima, ali ne mogu same da se obrate sudu


Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve