Tokom otvaranja Olimpijade, promovisane su najpozitivnije osobine čoveka i naroda, u duhu mira i tolerancije. Paradoksalno, u fokusu nije bila ni pobeda, ni želja da se bude najbolji, već da se sportisti kao ambasadori svojih zemalja nadmeću i učestvuju u nečem što je veće i važnije od svakog pojedinca
Toto Kotunjo je 1990. pevao o zajedništvu, miru i novoj, ujedinjenoj Evropi pobedivši na Evrosongu. Danas je taj optimizam poprilično splasnuo, a u međunarodnim odnosima dominira gotovo isključivo jezik grube sile. Valjda su zato organizatori Zimskih olimpijskih igara u Italiji imali potrebu da tokom spektakularne ceremonije otvaranja podsete ljude širom sveta na gotovo utopijske principe olimpizma. Osim činjenice da je sport jedina oblast gde uglavnom pobeđuju najbolji, ZOI su prilika da se jedna zemlja prikaže u najboljem svetlu. Vrlo je indikativno što je kreativni tim koji je osmislio šou isti onaj koji je briljirao na otvaranju Olimpijade u Parizu. Slučajno ili ne, autor je Marko Balich, Venecijanac čiji porodični koreni sežu do Dalmacije i Splita.
Osnovna poruka programa je koncept Harmonije koja je vizuelno predstavljena čvorovima. Arhitektura Milana, za one koji malo poznaju ovaj grad, takođe se zasniva na modelu koncentričnih krugova u čijem centru je duh, odnosno Katedrala. Čvorovi zapravo simbolizuju komunikaciju, prvenstveno sporta i umetnosti. Italijani su poslali poruku svetu da će ga lepota spasti, u skladu sa renesansnim, Leonardovim modelom Savršene kvadrature u čijem centru je Čovek.
Koncept “Velike lepote” kao stila života i harmonije bio je prikazan u svakom detalju – od lepote kostima, gotovo u stilu modne revije, preko muzike Verdija, Pučinija i Rosinija, do popularne muzike, slikarstva i hrane. U finalu je takođe napravljena inovacija jer je umesto baklje uveden Olimpijski kotao, tačnije dva – u Milanu i Kortini.
Među zvezdama su se, između ostalih, pojavili i pevali Maraja Keri, Andrea Bočeli, Laura Pausini, princ San Sira… Ibrahimović je nosio baklju, Alberto Tomba je zapalio plamen, motociklista Valentino Rosi vozio tramvaj, dok su se predsednik Serđo Matarela i premijerka Đorđa Meloni malčice smrzavali na tribinama. Maskote su lasice Tina i Milo, kao simboli mladosti i duha Italije.
Italija je, inače, na samom kraju 2025. dobila važno priznanje kada je UNESCO njenu kuhinju proglasio posebnim nematerijalnim kulturnim nasleđem. Nisu samo u pitanju recepture i jela, od kojih su neka poput pice i špageta već zaštićeni, već se radi o celokupnom kulturnom modelu porodice, konzumacije, uzgoja i pripreme namirnica, recepture i povezivanja unutar zajednice. Na sličan način sa otvaranja su poslate poruke o suštini sporta kao načinu da čovek izgradi sopstvenu ličnost, identitet, kao i o duhu mira, empatije, timskog rada i žrtvovanja.
Predsednica Olimpijskog komiteta i njen kolega iz Italije nekoliko puta su govorili o sportu jezikom koji je bio rezervisan za političare. Kroz sport su promovisane najpozitivnije osobine čoveka, ali i naroda, u duhu mira i tolerancije. Paradoksalno, nije u fokusu bila ni pobeda, ni želja da se bude najbolji, već da se sportisti kao ambasadori svojih zemalja nadmeću i učestvuju u nečem što je veće i važnije od svakog pojedinca. “Važno je učestvovati” gotovo da zvuči naivno posle, recimo, Davosa, od pre samo par nedelja.
Staze i borilišta su vrhunski pripremljeni, televizijski prenosi i ove godine pomeraju granice jer su uvedeni neverovatni kadrovi iz dronova koji prate sportiste disciplina poput alpskog skijanja ili skijaških skokova. Prenose kod nas možete pratiti na RTS2, Eurosportu, a HBO Max takođe ima sportske sadržaje. Sve ovo govori o interesu za televiziju koju internet još uvek ne može zameniti kada su u pitanju živi prenosi sportskih takmičenja.
A naravno da nije moglo bez politike. Italijanski zvaničnici nisu bili u fokusu, predsednik Matarela se kratko obratio i otvorio Igre, a u promotivnom spotu nije doleteo letećim taksijem, već se vozio tramvajem.
Američki potpredsednik J. D. Vens i izraelska delegacija doživeli su negodovanje i zvižduke. Što se Izraela tiče, svake Olimpijske igre su neprijatno podsećanje na OI u Minhenu 1972. kada su palestinski teroristi ubili 11 sportista. Pitanje bezbednosti, naročito Amerikanaca, našlo se u centru pažnje kada je najavljen dolazak agenata zloglasnog ICE-a. Usledili su protesti u Milanu “ICE Out!” i izjave ministra spoljnih poslova Italije Antonija Tajanija da se ICE neće baviti poslovima javne bezbednosti. Bio je to pokušaj da se sačuva obraz domaćina, ali se, recimo, gradonačelnik Milana otvoreno suprotstavio dolasku američkih agenata.
Dok uživamo u belini snega, lepoti i veštini sportista, poruka nade koja je poslata na otvaranju učinila mi se kao svojevrsni apel. Od antičkih vremena su prestajali ratovi, a ovih dana je istekao sporazum o ograničavanju nuklearnog naoružanja u svetu, famozni START. Novi još nije potpisan, niti je stari produžen, pa mi sada paradoksalno živimo u dobu gde ne postoji ni formalno, ni simbolično ograničenje upotrebe nuklearnog oružja.
Setio sam se i naših ZOI u Sarajevu, kada je pokojna SFRJ dala sve od sebe da se prikaže kao uspešna, moderna zemlja, koja je deo sveta. Nekoliko godina kasnije taj san je nestao u krvavom raspadu zemlje, pa je Olimpijada u Sarajevu izgledala kao labuđi ples, koji je samo odložio strašan kraj.
Danas samo na otvaranju Olimpijade imaju smisla reči o miru, jedinstvu, solidarnosti. Više nije tako među političarima, krugovi se začas pretvore u obore i ograde, Evrosong je već diskreditovan političkim podelama i presedanima, pa je Zimska Olimpijada u Italiji postala paradigma Evropske ideje u izvornom, antičkom obliku. Junajt, junajt, Jurop?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Rat na Bliskom istoku ulazi u novu, opasniju fazu. Nakon koordinisanih udara Sjedinjenih Država i Izraela na ciljeve u Iranu, Teheran odgovara raketama i dronovima širom regiona, dok se sukob širi i na Liban, Persijski zaliv i američke vojne baze. Sve je počelo krajem februara kada su izraelske i američke snage pokrenule veliku operaciju protiv iranskih vojnih i državnih struktura, u kojoj je ubijen i vrhovni vođa Irana Ali Hamnei. Od tada se region nalazi u spirali uzvratnih udara: Iran gađa američke baze i saveznike u Zalivu, dok Izrael najavljuje nastavak kampanje protiv hiljada ciljeva povezanih sa iranskim režimom. U međuvremenu, civilne žrtve rastu, globalna tržišta reaguje na nestabilnost energetskih tokova, a zapadne zemlje evakuišu svoje državljane iz regiona.
Koliko li mora biti srećan narod koji ne oplakuje kćeri, sinove i druge članove porodica zahvaljujući trenutnom raspoloženju šefa države? Ako je on sabran i racionalan, zar nije strah i pomisliti kakvo je tek njegovo okruženje? Zašto se iz aktualne seljačke bune vidi da je represija jedina politika režima? I da li je Jovanov pustio demona iz boce upoređujući Srbiju i Iran
Ratna psihoza kojom se zrače gledaoci emitovana je na svim tabloidnim kanalima, a RTS je pre ili posle pevanja puštao specijalne emisije posvećene ratu na Bliskom istoku
Ponovljeno glasanje je rezultiralo time da struja “tužilaca koji hoće da rade” bude jača za još dva člana u Visokom savetu tužilaštva – jednog na nivou osnovnog i jednog na nivou viših tužilaštava. Kako?
Problem s patrijarhatom mora biti to što je pounutren, što deluje u nama i iz nas, a mi ga (više?) ne prepoznajemo kao strano telo. Kao da bi svaka žena morala da ruši ne samo kaveze koji je okružuju već i one unutrašnje, zbog kojih ni sama ne uspeva da u potpunosti poveruje da je vredna slobode, poštovanja, ravnopravnosti...
Ćacilend 6. marta slavi prvi rođendan. Naprednjačka okupacija Pionirskog parka govori sve o režimu Aleksandra Vučića. I mnogo o onima koji se protiv njega bune
Šta spaja Vučićev let u Kazahstan i obolelog Dačića? Ko i zašto tajno snima dolazak Peconija u advokatsku kancelariju Zdenka Tomanovića? I kuda vode Srbiju podivljale službe i naprednjačke paravojno/propagandne trupe
U Beograd konačno stiže Brent Sadler koga na N1 i Nova TV očekuju kao glavnog cenzora. Da li su dani profesionalnog novinarstva na televizijama koje kidaju živce Vučiću odbrojani
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!