Pre više od dvadeset godina, Svetska psihijatrijska organizacija objavila je da najveći problem nisu ni poremećaji ni tretmani, već stigmatizacija. Jednostavno rečeno, nije problem u tome što je neko, na primer, depresivan, problem je u tome što mi koji živimo s njim i oko njega još nismo dovoljno evoluirali da bismo mogli i dalje da ga, uprkos trenutnom mentalnom poremećaju, vidimo kao osobu, da ga se ne bojimo gotovo automatski, te da bismo umeli da se prema njemu postavimo s ljudskošću i saosećanjem
...Aleksandar Dimitrijević
Nadam se kako je tradicija već dovoljno ukorenjena da je gotovo opštepoznata stvar da desetog oktobra, kada izlazi štampano izdanje ovog broja “Vremena”, obeležavamo Svetski dan mentalnog zdravlja. Muka je u tome što sada tih posebnih dana (svetskih, državnih, porodičnih, ličnih) ima toliko da ih je nemoguće i upamtiti. Zašto onda obraćati pažnju na ovaj?
Ukratko, procenjuje se da će svaka četvrta osoba u takozvanom zapadnom svetu barem jednom u životu patiti od mentalnog poremećaja u takvom obliku da će joj biti potrebna profesionalna pomoć. To je podatak koji pogađa svaku porodicu, svakoga od nas ili nekoga od onih koji su nam najvažniji na svetu. Ima porodica bez tragičnih smrti, dijabetesa ili artritičnih kolena, ali izgleda da više nema nijedne koja neće morati kad-tad da se rve s depresijom. Ako vam to nije dovoljno ubedljivo, suzite rakurs na Srbiju, gde, uprkos zlatnom dobu, postoji vrlo visoka zastupljenost mentalnih poremećaja u trenutku kad ispitivači intervjuišu građane (a ne samo jednom u životu), da ne govorim o tome koliko ljudi verovatno daje socijalno poželjne odgovore, koliko njih ne prepoznaje alkoholizam kao mentalni poremećaj (ili ne priznaje zavisnost od alkohola), koliko je onih koje nije moguće intervjuisati… A svima njima su, ako ne žive u velikim gradovima, osnovne službe za zaštitu mentalnog zdravlja vrlo teško dostupne.
Postoji, naravno, i onaj nivo borbe za mentalno zdravlje koji prevazilazi psihološko, a to je potreba za izlečenjem od socijalne patologije: banalnosti i prostakluka, pohlepe i lažljivosti, nasilja i bahatosti, potpunog nestanka poštovanja prema drugim osobama i prema institucijama, sistematsko iskorenjivanje kulture i obrazovanja… Jer da bi individualni napori, na primer psihoterapijski, imali smisla, morala bi ta individua da živi u sredini koja je neće stavljati pod toliki pritisak i ubijati svaku nadu i optimizam.
SNAGA STIGME
A prava poenta Međunarodnog dana mentalnog zdravlja zapravo je na još komplikovanijem mestu. Pre više od dvadeset godina, Svetska psihijatrijska organizacija objavila je da najveći problem nisu ni poremećaji ni tretmani, već stigmatizacija. Jednostavno rečeno, nije problem u tome što je neko, na primer, depresivan, problem je u tome što mi koji živimo s njim i oko njega još nismo dovoljno evoluirali da bismo mogli i dalje da ga, uprkos trenutnom mentalnom poremećaju, vidimo kao osobu, da ga se ne bojimo gotovo automatski, te da bismo umeli da se prema njemu postavimo s ljudskošću i saosećanjem (što je posebno neobično s obzirom na to da svi znamo kako je to biti tužan).
Stigma znači da bilo kog pripadnika bilo koje manjinske grupe možemo obeležiti (“ludak”, “plavuša”, “musliman”, “partizanovac”), svesti ga na tu jednu karakteristiku, izbegavati, a, u krajnjoj liniji, i dehumanizovati, pa onda, moguće je, i ubiti. (Sasvim je opravdano reći da je Holokaust zapravo počeo tek nakon što su “procedure” za masovno uništenje uvežbane na 180.000 ubijenih i 330.000 prisilno sterilisanih psihijatrijskih pacijenata.) Jedina grupa koja je ovome izložena u svim podnebljima i svim epohama jesu osobe koje pate od mentalnih poremećaja.
Zbog toga treba koristiti svaku priliku za podizanje svesti o tome kako se mentalno zdravlje može čuvati i unapređivati, te koje su štetne posledice stigme i koliko je ona, u suštini, besmislena. Jedan dan godišnje nije dovoljan za to, pa se u nekim zemljama odvajaju celi meseci, na primer jun u Engleskoj. I pošto svaka stigma izaziva, između ostalog, sram zbog pripadnosti obeleženoj grupi, pokreti protiv nje uvek u nazivu imaju termin ponos – Black Pride, Gay Pride, pa sada i Mad Pride.
KLJUČNA STVAR – ŽIVI KONTAKT
Ali, kako bi to podizanje svesti stvarno trebalo da bude organizovano? Najefikasniji metod za borbu protiv stigme jeste da javnost upozna osobe koje pate i leče se od mentalnih poremećaja, da čuju o njihovim svakodnevnim problemima, da vide da smo, u suštini, svi neuporedivo sličniji nego što se razlikujemo. Predavanja i tribine na kojima nekoliko stručnjaka priča o svojim doktoratima nikad nisu promenili ništa. A verovatno je još gore sa sve većim brojem podkasta koji ponavljanim objašnjavanjem simptoma ovog ili onog poremećaja publiku navode na projektovanje, odnosno na strah objašnjenjima da se nipošto ne treba udati za nekoga sa ovim ili onim simptomima, bez gostovanja korisnika ili konkretnih saveta za poboljšanje kvaliteta života.
Ključna stvar je, dakle, živi kontakt, prilika da se postave konkretna pitanja i dobiju odgovori, da se razgovara. Kad se tako nešto desi, odmah vidite da se niko ne interesuje za to koje godine je Frojd šta rekao ili da li ima novih dokaza za serotoninsku hipotezu. To su uvek razgovori o životu, boli, nadi i beznađu, usamljenosti, često o gladi, hladnoći, sramoti… I mada je teško oceniti koliko oni menjaju živote korisnika na duge staze, svako ko u njima učestvuje, svejedno da li iz radoznalosti, samilosti ili bespomoćnosti, izađe zauvek promenjen.
Ako želite da preventivni program bude uistinu sveobuhvatan, on verovatno mora da počne od pripreme roditelja. Još pre pravog početka, važnim detaljima o telesnom razvoju i funkcionisanju treba dodati i informacije o emocionalnom razvoju: da trudnoća i porođaj mogu biti izazovi koji donose strahove, brige i nesanicu; da bebe komuniciraju od samog početka i odrasli treba da ih razumeju; da deca prolaze kroz faze, strahove, tugu; da ih treba pripremati i na najbolje i na najstrašnije u životu, da ih tome ne bi učile televizijske serije.
Važno je, naravno, i čemu učiti decu u školama. Kako ih, s jedne strane, podstaći da budu tolerantnija, empatičnija i otvorenog uma, odnosno kako ih, s druge strane, naučiti tačnim informacijama o opasnosti i zaštiti, na primer, od korišćenja droga. Probajte samo da zamislite adolescenta u krizi čije ga društvo iz odeljenja zove da pita kako da pruži podršku.
MEDIJSKI MRAK
Najveći broj evropskih zemalja će, pre ili kasnije, morati da promeni zakone vezane za mentalno zdravlje, a na neke je vršen pritisak da ih primenjuju kao deo uslova za članstvo u Evropskoj uniji. Ti zakoni se odnose na zatvaranje velikih psihijatrijskih bolnica, integraciju (uz pomoć) u svakodnevni život u zajednici, borbu protiv diskriminacije, dostupnost besplatne pomoći i podrške. Ako Srbija bude htela u EU, ovo joj je jedini put.
I mada će primena zakona biti veliki izazov – kao i u slučaju svih drugih zakona, ako ne i veći – najveći mrak su mediji i njihovo izveštavanje o mentalnim poremećajima. Sistematske analize novinskih članaka i televizijskih priloga u kojima se kao ključna reč pominju termini povezani s ovim pojavama pokazuju da se izrazito često koristi sve ono što uputstva međunarodnih organizacija ne preporučuju: senzacionalistički naslovi, izveštavanje isključivo o negativnim aspektima i osobinama, vrlo često objavljivanje imena i prezimena i užasni primeri stigmatizacije o kojoj je gore bilo već (“Psihijatrijski pacijent napao komšiju u Jagodini”).
ŠTA ŽIVOT TRAŽI
Iz nekog perverznog razloga, “krv prodaje novine”, pozitivne priče se ne probijaju do naslovnih strana, o mentalnom zdravlju jedva da se govori ako prethodnog dana nije počinjen novi masakr. A u zemlji istorijski prepunoj traumatičnih iskustava, ljude nije lako ubediti da život nije isto što i puko preživljavanje, odnosno da se ne svodi sve na ekonomiju i politiku. Nauka, naime, odavno podrazumeva da je u životu potrebno imati više od odsustva simptoma mentalnog poremećaja. Možda to jeste olakšanje, ali nije dovoljno – život i nudi i traži mnogo više.
Život koji uključuje mentalno zdravlje, ili makar stremljenje ka njemu, znači potragu za svrhom sopstvenog postojanja, kreativni rad i strastvenu ljubav, možda pre svega, neodustajanje od neprekidnog razvoja. Naravno, sve je ovo užasno teško dostići, svi mi imamo i lična i socijalna ograničenja. Ali: “Zna mrav da nikad neće okončati hadžiluk, ali je srećan što je na svetom putu”.
Odustati od borbe za mentalno zdravlje znači priznati barem dva poraza. Prvo, na ličnom nivou, da smo izgubili entuzijazam, da preživljavamo umesto da živimo, da više nemamo ciljeva koji prevazilaze puku ličnu korist, da ne žudimo, ne stremimo, da nas razvoj ne inspiriše, a njegovo odsustvo ne užasava. I drugo, na društvenom nivou, da, i kao pojedinci i kao zajednice, prihvatamo da su nam srca toliko ogrubela da najosetljivije, često i najbespomoćnije među sobom ostavljamo same, nezaštićene, napuštene, zlostavljane, dok pristajemo na iluziju da postoji jasnija mera naše ljudskosti i neljudskosti nego što je to kako brinemo o osobama koje pate od mentalnih poremećaja.
Otud “deseti oktobar” i potreba za njim. Da bi ljudi koji pate mogli da artikulišu svoja osećanja, želje, potrebe i talente, te da bi ostatak zajednice vežbao svoj kapacitet da sluša i čuje. Trebalo bi da bude najelementarnija stvar na svetu. Ipak, ogromnom broju ljudi je lakše i draže da zanemare, zaborave, ponize i iskoriste. Tako da mora i dalje da se priča o zaštiti i unapređenju mentalnog zdravlja, da se organizuje i agituje. I možda će morati zauvek, na veliku sramotu ljudskog roda.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Zlatko Kokanović i Nebojša Petković upravo su uhapšeni i ne zna se gde ih vode“, objavili su na društvenim mrežama loznički studenti u blokadi. Vladimir Štimac je objavio da su aktivisti organizacije „Ne damo Jadar“ u Policijskoj stanici Savski venac
Bez obzira što je otpadno ulje izuzetno opasna materija, koja može da zagadi i vodu, i zemljište i vazduh, ono se bez ikakvog problema prometuje i razvozi po Srbiji, a sirotinja, ili oni koji ne žele da plate, greju tim uljem svoje kuće ili proizvodne hale, radionice i slično
“Umesto da sačuva svoje priobalje i nekadašnja industrijska područja kao najdragoceniji resurs za razvoj zelene infrastrukture, u toku su procesi koji mogu trajno da ugroze urbane ekosisteme grada i onemoguće uspešan razvoj mreže zelenila. Posebno zabrinjava način na koji se planira proširenje Beograda na vodi koji, protivno planskom sistemu grada, agresivno prisvaja i privatizuje savsko priobalje. Ukoliko se ovaj proces realizuje, u opasnosti smo da konačno izgubimo prostore priobalja koji su ključni za razvoj zelene infrastrukture, pa samim tim i sposobnost da se adaptiramo na klimatske promene”
U noći između petka i subote Iran gađao centralni i južni Izrael, Tel Aviv uzvratio udarima na raketne položaje. Izrael tvrdi da je u napadima poginuo visoki iranski komandant odgovoran za finansiranje i naoružavnje Hamasa pre 7. oktobra 2023.
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Kome smeta generalni ton u kom se odvijao jučerašnji protest “Vidimo se na Vidovdan”, nek se seti: 28. juna 2025. godine pod pendrecima su krvarile glave jer je Aleksandar Vučić “branio” zapišani, smrdljivi vašar u koji je pretvorio Pionirski park. Nemamo druge studente koji će vam se više svideti. Ovo je jedina prilika da se oslobodimo represivnog režima, druge biti neće
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!