Tužna priča, bez kraja

Koliko je aktuelna Vlada Srbije odlučna u namjeri da problem izbjeglica konačno skine sa dnevnog reda, govori i činjenica da je usvojila izmjenu Zakona o izbjeglicama koja predviđa da se mandat komesara za izbjeglice produži na čak pet godina, što znači da će se status lica koja su u Srbiju izbjegla iz BiH i Hrvatske rješavati ukupno 20 godina.

Po nepotvrđenim podacima, preko 20 odsto ili oko 80.000 izbjeglica do sada je umrlo u izbjeglištvu u Srbiji pa se ne zna koliko će njih dočekati kraj mandata aktuelnog komesara, jer su izbjeglički stuatus na poslednjoj registraciji obnovile uglavnom starije osobe koje nemaju nikakvo drugo rješenje osim da i dalje očekuju samilost države koja za svoj odnos prema njima ne zaslužuje ništa drugo osim oštru osudu.

Još se ne zna ni koliko izbjeglica ima u Srbiji, iako je od posljednje registracije do danas prošlo gotovo godinu i po dana a Komesarijat još uvijek ne izlazi sa tačnim podacima. Tumačenja komesara Dabetića da Komesarijat rješava preko 13.000 žalbi koje su izbjeglice uložile na negativno rješenje koje su dobile dovoljno govori o kriterijumima koji su bili sastavni dio registracionog procesa. Nejasno je zašto se povodom svega ne oglašava kancelarija UNHCR u Beogradu koja je finansirala sve dosadašnje pa i posljednju registraciju izbjeglica u Srbiji.

Čak i ako se zanemari sve navedeno, ostaje osnovno pitanje šta dobijaju lica kojima će biti priznat izbjeglički status u Srbiji.

Vratimo li se unazad, vidjećemo da ni 10 odsto izbjeglica ne prima neku značajniju materijalnu pomoć u hrani, odjeći ili higijenskim sredstvima, da se prisilno zatvaraju izbjeglički kolektivni centri i njihovi korisnici bukvalno istjeruju na ulicu, da većina izbjeglica nema legalno zaposlenje niti adekvatno stambeno rješenje. Samo u Novom Sadu tokom 2001. godine, po podacima povjereništva za izbjeglice, bilo je preko 35.000 izbjeglica a od tog broja čak 67 odsto bilo je u podstanarskom odnosu. Izbjeglice 15 godina nemaju pravo glasa niti imaju svoje predstvanike u zakonodavnim ili izvršnim organima vlasti gdje se donose ili realizuju izuzetno važne odluke vezane za njihovu egzistenciju.

O problemima izbjeglica u Srbiji se gotovo ništa ne zna jer mediji uglavnom ćute, sa izuzetkom državne televizije koja nesadržajnu i dosadnu emisiju „Povratak“ emituje nedeljom oko podne, a reprizira u terminima pornografskih filmova, u tri sata ujutro. Naša molba direktoru RTS-a A. Tijaniću da emisiju skine sa programa nije uvažena.

S druge strane, portparol za informisanje u Komesarijatu za izbjeglice, odakle prema javnosti treba da se distribuiraju najvažnije informacije koje će problem izbjeglištva približiti domaćoj i stranoj javnosti, i dalje je poznat jedino kao voditelj sa TV Palme, u čijim su emisijama tokom ratnih godina gostovali proroci i vidovnjaci koji su predviđali našu svijetlu i srećnu budućnost. Ko te ljude dovodi u Komesarijat i šta oni tamo uopšte traže, vjerovatno ne zna ni premijer Koštunica, čijom odlukom je i smijenjen gospodin Ozren Tošić i umjesto njega imenovan bivši zamjenik bivšeg smijenjenog komesara za izbjeglice Sande Rašković-Ivić. Tim činom obustavljeni su u stvari svi pozitivni procesi u Komesarijatu za izbjeglice koje je započeo gospodin Tošić.

Sve je znači vraćeno na početak, dolaskom nove „demokratske“ vlasti, a Komesarijat je ponovo postao organ jedne stranke kao u doba JUL-a.

Ni izmijenjeni zakon o izbjeglicama ne bavi se nabrojanim problemima, pa je opravdan prijedlog da Komesarijat treba ukinuti, samo je pitanje ko će da donese takvu odluku. Izgleda da nijedna stranka u Srbiji nije spremna da se ozbiljnije uključi u rješavanje problema izbjeglica i na republičkoj skupštini predloži da se odbije inovirani zakon o izbjeglicama, jer njih zanimaju samo birači a izbjeglice još nemaju biračko pravo. Da li će se u čitavu priču uključiti i Ministarstvo za ljudska prava sa gospodinom Rasimom Ljajićem, kako predviđa gospodin Tošić ostaje da se vidi. Lično sumnjam u tako nešto jer gospodin Ljajić ni do sada nije pokazao previše sklonosti da se bavi ovom temom.

Zabrinjavajuće je, međutim, i da su mnogi drugi digli ruke od izbjeglica u Srbiji, od Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava, Fonda za humanitarno pravo i mnogih drugih NVO-a koji su bili sa izbjeglicama sve dok je bilo donacija.

U toj činjenici se i krije odgovor na pitanje zašto izbjeglička agonija na Balkanu traje deceniju i po. Pa zato što su plate nekih direktora NVO-a deset puta veće od najbolje plaćenih naučnih radnika u ovoj zemlji, i što vas donatori nikada ne pitaju da li ste stvarno i realizovali ono što ste napisali u izvještaju na osnovu kog ste i dobili sredstva za rad. Jer su svi uvezana interesna grupa kojoj i odgovara da se izbjeglička priča nastavi još koju godinu.