Priča o praznoj stolici

Nakon što sam u petak doputovao iz Zagreba, prolistao sam posljednji, 740. broj „Vremena“, jednoga od mojih stalnih beogradskih novinskih štiva. Sa zadovoljstvom i sjetom pročitao sam i pogledao prikaz Branislava Dimitrijevića, prenesen iz kataloga izložbe „Fotograf Zoran Đinđić“ koju je postavila vaša ugledna snimateljka Goranka Matić. Tu je naznačeno da je Goranka kao selektorica izabrala 14 snimaka koje je uslikao pokojni premijer. O onoj najmanjoj ispod podnaslova, u lijevome uglu, iz Đinđićeva ureda, kad je na sjedalici položena njegova torba, Dimitrijević je napisao: „Tu je i nevešti ‘snapshot’ njegovog premijerskog kabineta u kom na stolicu odložena tašna svedoči o njegovom prisustvu koliko ponajviše o njegovoj smrti. Ovo je i jedina fotografija koja aludira na njegov ‘javni položaj’ ili na bilo kakvu potrebu da predstavi sopstveni status van uobičajene fotografske orijentacije na porodični život.“

Upravo o tome, za me potresnom detalju želim kazati koju, kako bi on bio potpun.

Dakle, kao stalni beogradski dopisnik zagrebačkih novina „Jutarnjega lista“ i „Globusa“, nedugo prije atentata, razgovarao sam sa Đinđićem. Dogodilo se da mi je fotoreporter, nepuni sat prije uročenoga intervjua javio da ga je napala visoka vrućica, pa ni uz najbolju volju ne može doći. U vremenskome tjesnacu nije mi preostalo nego da uzmem svoju kameru, glomaznu minoltu i spasim što se spasiti dade.

Poslije jednosatnoga dijaloga sa Zoranom Đinđićem, rekao sam mu da sam ostao bez usluge fotoreportera i zamolio ga neka stoga dopusti da nas dvojicu snimi njegova tajnica Biljana. Složio se. Ali prije nego što sam ustupio kameru mladoj gospođici, iz bojazni da su prvi kvadrati možda izbijeljeni (ablendani), za svaki slučaj, okinuo sam dvaput u smjeru premijerove sjedalice. Tek potom je Biljana obavila svoju volontersku zadaću, pa je tako bio ispunjen profesionalni uvjet koji zahtijevaju moje redakcije: da novinar bude snimljen s osobom koju je intervjuirao.

Netom nakon što sam završio pisanje, Zoran Đinđić pao je usmrćen. „Jutarnji list“ je taj, na nevolju, posthumni, prilog razvukao na pet stranica svoga revijalnog subotnjeg broja, kojom su zgodom objavili Biljaninu snimku nas dvojice. No bitno je ono što se dogodilo prije toga. Nakon što sam razvio film, zaprepašteno sam pogledao prizor koji mi se poslije ubojstva učinio sablasnim. Prazna stolica s Đinđićevom torbom ispod umotane trobojke! Iako bi objavljivanje te fotografije u tome trenutku novinarski bilo više negoli efektno, nisam imao snage da je pošaljem. Desetak dana kasnije, kad sam se našao na kavi s beogradskim kolegom Milomirom Marićem, ispričao sam mu što sam snimio i pokazao mu dotičnu fotografiju, do danas jedinu iskopiranu. Uzeo ju je i rekao mi da će je predati gospođi Ružici Đinđić, što je i učinio.

Eto tako je post mortem ušla u osobnu kolekciju Zorana Đinđića, a da je on nije vidio.

Molim vas, shvatite me da vam ove retke nisam napisao iz neke strvinarske pohote da osporim Đinđićevo autorstvo, daleko bilo, nego povučen novinarskim porivom da objelodanim, u svakom slučaju: neobičnu, priču. I uz pijetet iskažem svoj neskriveni ponos što sam, makar zaobilazno, postao djelić originalne Gorankine izložbe.