Otac nacije na Tašmajdanu

Pročitala sam članak „Azerbejdžan u Beogradu“ u vašem nedjeljniku od 17. 2. ove godine u kojem autor piše o obnovi Tašmajdanskog parka, prije svega s historijske i hortikulturno-estetske tačke gledišta. Lijepo je da će jedan od najljepših prostora Beograda dobiti novi izgled, lijepo je da će se konačno izgraditi fontana, da će stare zgrade, biseri arhitekture pedesetih dobiti novi sjaj, da će se djeca i penzioneri moći zabavljati u mnogo adekvatnijem okruženju.

Jedino se pitam kako će se Beograđani nositi sa sramotom da su, u ime ovih blagodati, morali pristati samo na jedan uvjet: da u parku bude postavljena bista jednog od najgorih diktatora suvremenog doba.

Naime, Hajdar (Rusi to čitaju Gajdar) Alijev, sin Alireze, a otac Ilhamov, nije u očima mnogih Azerbejdžanaca „otac nacije“, nego rodonačelnik diktature, jedan od posljednjih KGB-ovaca sovjetskog „starog režima“. On je, po mnogima, samo – otac novog diktatora koji je, lažiranim izborima naslijedio tatu… Taj je bivši general KGB-a, desna Brežnjevljeva ruka, kojega je iz Politbiroa najurio Miša Gorbačov, devedeset treće lukavim manevrima destabilizovao mladu republiku, svrgnuo legalno izabranu vlast i predsjednika Elčibeja koji su poslije prvih demokratskih izbora počeli stvarati građanski ustrojeno društvo, vladavinu prava, liberalnu demokraciju, slobodu medija, započeli reformirati obrazovanje. Ne bih sada duljila iznoseći razna tumačenja kako je rat s Armenijom bio zapravo iskonstruirana prilika da se uzdrma nova vlast, i da je upravo bivša „firma“ imala prste u tome, sve, naravno, uz vrlo istaknuto rukovođenje dotičnog „oca“. Bila je to, na nesreću, gotovo ponovljena priča od tamo davnih dvadesetih godina (kada je Azerbejdžan u kratkom periodu između carske Rusije i imperijalnog „sojuza“, imao parlamentarnu demokraciju sa stvarnim „ocem nacije“ Mamedom Rasulzadeom na čelu. Usput budi rečeno, sredinom 2000. vlast dotičnoga H. A. promijenila je novčanicu – tj. njezinu najmanju denominaciju od 1000 manata, koju je narod u žargonu zvao „Mamed“ slikom naftne pumpe, koju narod također u žargonu zove „Yes man“, tumačeći kako je profit od nafte važniji od demokracije i kulture.

Hajdar Alijev je svoju čvrstorukašku vlast armirao dovodeći na pozicije mahom svoje Nahčevance (Autonomna republika Nahčevan nalazi se u planinskim gudurama, izvan teritorije Azerbejdžana, tačnije, iza Armenije), naravno, u što je moguće bližem krvnom srodstvu.

U vrijeme vladavine H. Alijeva zatvori Azerbejdžana napunili su se „politzekovcima“, to jest političkim zatvorenicima, tortura je bila opće prisutna mjera upravljanja zatvorima, a korupcija koja je u toj državi bila (i ostala) glavni princip funkcioniranja svega i svačega, imala je svoj maksimum upravo u zatvorskom sistemu. Nije tortura bila primjenjivana samo u istrazi, kako bi se dobilo priznanje osumnjičenoga, nego je to bio način da se od porodice izvlači novac. Pravi pravcijani reket: platite pa vašeg sina, muža, brata… nećemo mlatiti.

Ministar justicije (valjda namjerno ne koriste prijevod toga latinizma da narod ne bi pomislio kako ima pravo na „pravdu“) jeste – brat od tetke sadašnjeg predsjednika, Hajdarovog sina Ilhama… Policajci, koji za prijem u službu plaćaju od 1500 do 2000 dolara, kad jednom dobiju posao, moraju sudjelovati u reketiranju restorana i kafea, trgovina itd. kako bi (a) skupili novce da vrate svima od kojih su posudili, i (b) držali svoga neposrednog šefa zadovoljnim donoseći mu tačno određeni „ušur“.

Korupcija u školama imala je također zastrašujući oblik: učiteljica skupi redovnu mjesečnu kvotu od đaka, uzima pola za sebe (jer je njena plaća bijedno minimalna), pola šalje „gore“… upravitelj škole čini isto… i piramida je, navodno, išla sve do predsjednika. Njegova je porodica, naravno, u vrlo kratkom roku postala krezovski bogata, što je poprimalo i groteskne oblike: kupili su, navodno, impresivnu zgradu u Londonu (jer je kćer, enfant terrible porodice, voljela živjeti u Engleskoj), koju su onda iznajmljivali vlastitoj državi za ambasadu. Zet, dok ga „lujka“ nije ostavila, bio je, naravno, ambasador u istoj toj državi.

Esej o šteti koju je Hajdar Alijev nanio svome narodu mogao bi lako poprimiti dimenzije romana, a potom bi se mogla početi pisati i saga o šteti koju produžava nanostiti svome narodu njegov jedinac. S milijardama dolara koje država dobiva od koncesija na naftu, nekolicina je najbližih rođaka, da ne kažem „suvlasnika“ države, postala besprizorno bogata, uništavajući sve što im se ćefne… a raji: nešto više mrvica pada sa bogataških stolova pa su, eto – nešto sretniji. Mnogi mladi, vjerujući u čuda komunikacije kao što je internet, pišući blogove ili sudjelujući u on line raspravama, trenutno pune zatvore, a organizacije civilnog društva kao što je Kuća ljudskih prava, dio mreže takvih kuća koje sponzorira vlada Kraljevine Norveške, upravo je ovih dana zatvorena naredbom vlasti.

Beograđani, kad vam se u Tašmajdanu prikaže bista ili spomenik Hajdar Babe (tako piše na brojnim billboardima koje vlada postavlja po Azerbejdžanskim ulicama) pomislite koju vam to sramotu nanosi!