Kontinent i pučina

Po povratku u Luteciju s dvotjednog odmora koji sam proveo u rodnom Ilirikumu, pročitao sam kritički osvrt Ivana Jankovića, objavljen u „Vremenu“ br. 753 na moj članak o „referendumskom fijasku u Galiji“ (navod iz teksta I. J.).

I s najboljom voljom nisam uspio u ocjenama koje mi pripisuje gospodin Janković prepoznati ni svoj tekst ni svoje stavove. Ali krenimo redom.

„Ako prihvatimo ovu logiku, onda je ceo projekat evropske federalizacije i centralizacije zapravo jedan neoliberalni eksperiment koji je naišao na otpor u socijalističkoj i neizlječivo antiliberalnoj Francuskoj. I referendumsko ‘ne’ bi onda trebalo tumačiti kao poraz neoliberalne mondijalizacije, kako Francuzi vole reći. Gospodin Cetinić upravo ovako tumači stvari.“

Još jednom sam pročitao svoj tekst, i gospodine Jankoviću, nažalost, nigdje nisam naišao na pojam „mondijalizacija“, dočim sam pojam „socijalizam“ isključivo vezivao uz vodeću opozicijsku stranku u Francuskoj, jer je to sam njen naziv, a već tridesetak i više godina izbjegavam brkati nepomirljive političke pojmove kao što su „centralizam“ i „federalizam“, pogotovo u nevjerojatnoj i vratolomnoj teorijsko-pojmovnoj sintezi kao što je „etatistički koncept federalne Evrope“. Ili smo federalisti, ili smo etatisti. Trećeg nema.

Reći za Francusku da je „neizlječivo antiliberalna“, ne znači samo upozorenje da je Galija zrela za „carstvujušči rez“ – kiruršku intervenciju „novoga Rima“ po gruzijsko-ukrajinskom scenariju, valjda, protiv „satrapa iz Elizejske palače“ – već i zaboraviti na neke od najvećih „liberalnih“ mislilaca u evropskoj političkoj teoriji, na Alexisa de Tocquevillea, ili Raymonda Arona.

Daleko je manje zabavna kolajna od uvreda izrečenih na račun Francuske i Njemačke i njihove suradnje nakon Drugoga svjetskog rata koja je bila glavna pokretačka snaga procesa ujedinjenja Evrope. Velika Britanija je ušla u Evropsku uniju onda kad u njoj više nije bilo političkih glava, poput De Gaullea, koje bi bile sposobne shvatiti što taj ulazak znači za evropsku integraciju – njen neumitni završetak, jer će Engleska, u vrijeme krize, uvijek „gledati k pučini“, kako je De Gaulleu govorio sam Winston Churchill.

U svom osvrtu gospodin Janković govori o „diktatu osovine“ Pariza i Berlina, o „francusko-nemačkoj dominaciji“, o francusko-njemačkom „kartelu“ koji želi sačuvati svoju bankrotiranu „socijalnu“ državu, o „socijalističkim Bantustanima“ i sl. Čudan diktat, još čudnija osovina, apsolutno romantična dominacija, nedostaje još samo Dvojni pakt i objašnjenje zašto u tu prezira dostojnu osovinu, kartel i dominaciju Engleska želi ući, i ulazi, trideset godina nakon što su porajnski Bantustanci pokrenuli ujedinjenje Evrope.

Gospodin Janković može o socijalizmu imati mišljenje kakvo želi, o liberalizmu i liberalesima (izgovoriti s bahatim njemačkim naglaskom iz tridesetih godina) isto tako, no predstaviti evropski ustav kao plod socijalističke birokracije, državnog intervencionizma, petogodišnjih gasudarstvenih planova, znači opasno približavanje zoni u kojoj politički pojmovi gube svoje značenje pod utjecajem jakog magnetskog polja „Novoga poretka“.

Sve što je radilo na tom takozvanom evro-ustavu, sve ono što je mjesecima govorilo da ga treba usvojiti pod prijetnjom najgorih anatema, sve to je bila prava konspirativna družina (konspiracija – puhati u isti rog!) koja je svoju generalnu probu izvršila tokom mobilizacije legijâ za rat u Mezopotamiji, od Vaclava Havela, Daniela Cohn-Bendita, Josea Manuela Barrosa do svježe otrovanog Viktora Jušenka ili ratobornog Miše Saakašvilija.

Kritika gospodina Jankovića cilja jedino na Galiju i, usput, na mene kao galskoga poklisara, jer pokušava ovu buntovnu provinciju „Carstva“ očistiti od „neizlječivog francuskog antiliberalizma“, ali samo tri dana kasnije, referendum je održan i u Bataviji, negdašnjoj Nizozemskoj, i pokazao iste „francuske simptome“. Teorijska postavka koja bi francuskim razlozima objasnila i neuspjeh referenduma u Nizozemskoj spotakla bi se o svoje vlastite skute. Ti bi se simptomi – koji su sve drugo više nego isključivo francuski – očitovali, uvjeren sam, i u Italiji i Njemačkoj, da je kojim slučajem netko pitao talijanske ili njemačke bantustance što misle o evropskoj integraciji koja je od kraja hladnoga rata poprimila izraziti antievropski karakter.

U Galiji se narod pitao o evropskome ustavu. I bila je to velika javna rasprava, uistinu velika lekcija iz demokracije, kad su se u baštama pariških restorana, iza svakog šanka, na radnim mjestima ili u obiteljima, mogli čuti odjeci stručnih i vatrenih egzegeza ustavnih članaka i paragrafa. Osobno mi je najdraže bilo slušati galske argumente ovoga tipa: „Kakav je to ustav koji određuje kakva će biti privreda, kakve javne financije, kako će poslovati banke, nameće svuda ukidanje protekcionističkih mjera i „ničim ometanu konkurenciju“ – to je omiljeni usklik svake liberalne lisice u globalističkom kokošinjcu – a ne govori dovoljno o demokraciji, o socijalnim pravima, o pravu na rad? Čuditi se sada referendumskom rezultatu – „zar je to moguće?“ – znači robovati logici Politbiroa koji rezultate izbora objavljuje prije njihova održavanja.

Evropa se sada budi iz svog povijesnog drijemeža. Antonius Britannicus – budući polugodišnji prokonzul Evrope – učinit će sve da je ponovno uspava, da je pretvori u Hiberniju Inferior. No, u svakom slučaju, pređen je Rubikon. Nadamo se ne zato da bi se išlo na pecanje – jer taj isušeni potočić nije ostao zapamćen po somovima i pastrvama – već da bi se Evropa izbavila iz smrtonosnog zagrljaja.

Vive l’Europe libre!