Heroj bez svojstava

U društvu dragih prijatelja, šetam nedavno bečkim Stephansplatzom. Ko vidi, i otud može vidjeti: borba Južnih Slovena za slobodu od takozvane tamnice naroda, bila je zapravo borba za slobodu od zakona, civilizacije i kulture. Moje iskrene čestitke, dragi preci i dragi potomci: tu smo slobodu osvojili. I do danas nam je niko nije oduzeo.

Desno od nas uzdiže se kolosalno zdanje Stephansdoma, katedrale Svetoga Stefana. Kao iz kakva Hermanova stripa, kaže neko. Kroz mladu noć do nas dopiru zvuci gudača, tako nježni i ujedno tako moćni: to ulični svirači sviraju Mocarta. Gotski tornjevi kao da ne streme nebu, nego su se otud upravo spustili. Iznad ulaza u katedralu, dušezahtijevajuće na nas reže kipovi demona. Graditelj je znao: povjerovati u demone katkada je najbrži put do vjere u Boga. Pred ovom građevinom i ateista postaje vjernik, mislim dok dajem lemozinu i palim svijeću za dušu babe koja je umrla u risanskoj bolnici, u rukama časnih sestara, čiju dobrotu je zapamtila još iz djetinjstva provedenog na Sokolcu, zapamtila i u njoj pokušala naći spas od smrti koja je, znala je, bila blizu, odveć blizu da bi se od Nje mogla skriti – čak ni u tom dijelu Boke gdje mrak rano pada, a šuštanje haljina redovnica koje smjerno koračaju kišama uglačanom kaldrmom podsjeća više na Traklov stih nego na spasenje.

U Central cafeu, gdje je, po legendi, Muzil ispisivao Čovjeka bez svojstava, razgovaramo o znamenitoj anegdoti iz vremena Njegoševa boravka u Beču. Prolazi vladika crnogorski gradom, pa sa pratnjom zastane pred katedralom Svetoga Stefana. Jedan od njegovih tjelohranitelja nemuštim riječima saopšti da ovaj grad loše utiče na njega. Danas bismo rekli: čini ga depresivnim. I sam se tako osjećam, kaže vladika. Što, onda, da se radi? Da se pojakamo, kaže neko. I vladika crnogorski i tjelohranitelj njegov stadoše muku tjerati hrvući se, dok su ih blazirana gospoda zaobilazila u širokome luku, na placu bečkome, pred katedralom koja odveć podsjeća na sveoptužujući pogled Boga. Prijatelj mi docnije kaže da je sa grupom podgoričkih Varvara svojevremeno bio u Beču, i imao tu privilegiju da prisustvuje trenutku kada su oni bocama spreja napali katedralu, po površini gotskog savršenstva ispisali svoje grafite, a potom, dakako, bili deportovani u domovinu.

Lijepo je znati da naš čovjek, onda i sada, bio vladika ili navijač, na visoku kulturu reaguje na isti način: nasiljem.

Tako mislim dok u beogradskom „Vremenu“ čitam Kolibu u istoriji, esej Stanka Cerovića. Koji je riješio da, ljepše no guslari, opjeva Gavrila Principa. Pa je u tu svrhu ispjevao odu maloljetnom ubici. Jer, što veli Miljković, isto je umirati i pevati. Po Ceroviću, Princip nije čovjek koji je ubio čovjeka, i još gore: njegovu ženu, i još gore: njegovu trudnu ženu – ne, on je pjesnik istorije: „On je u istoriji ono što je Artur Rembo u poeziji: meteor koji se pojavio mimo poznatih zakona o kretanju nebeskih tijela.“ Gavrilo Princip, po Ceroviću, nije se oglušilo o božiju zapovijest: Ne ubij!. To, ionako, važi za ljude, ne za nebeska tijela. Nego je Princip poslušao instrukcije Istorije. Koja je tuberkuloznog Gavrila, veli Cerović, „poljubila u usta“. Već tu je teško obuzdati mučninu – jer, možemo li i zamisliti kako Istoriji, koja se hrani ljudskom nesrećom i leševima, smrdi iz usta?

Cerović potom jezuitski kontemplira o tome šta je vodilo ruku maloljetnog ubice – pardon, nebeskog tijela. Il je sudbina, il su labudovi? „Zna se da je taj atentat pun nevjerovatnih slučajnosti… I ako je od sudbine, mnogo je.“ Ovo unosi sumnju: ako nije sudbina, ko je? Da nije sami dobri Gospod Bog – tako Cerović u čitavu stvar unosi ono što je Momir Bulatović nazivao korisnom nejasnoćom?

Ali nije Principa vodila ni ruka istorije, ni ruka sudbine, ni božija ruka. Njega je vodila Crna ruka. Vodili su ga Apis, Pašić i Karađorđevići. U Beogradu kao srednjoškolca regrutovali, oružjem snabdjeli, pilulama cijanida nahranili, i u rodnu Bosnu poslali, da tamo puca na austrijskog princa. Koji je imao viziju o trojnoj monarhiji: o zemlji u kojoj bi treći entitet, onaj Južnih Slovena, umanjio ugarski uticaj. Ali šta bi, u tom slučaju, bilo sa ambicijom Karađorđevića da oni vladaju Južnim Slovenima, ne bi li se ona izjalovila?

U Cerovićevoj verziji Princip je osvetnik potlačenih, pionir antikolonijalističke borbe: „Indijanac, crnac, proleter, žena i dijete, rudar i logoraš, tuberkulozni anđeo vođen nježnom boginjom…“. Ovo „žena“ sugeriše da je Princip bio čak i pionir feminističke borbe. Istorija, koja osim što ljude ljubi u usta, ima i dugo pamćenje, Principa pamti kao srpskog i slovenskog nacionalistu. Koji je čovjeka, i još gore: njegovu ženu, i još gore: njegovu trudnu ženu, ubio zato što je, on i njegovi nalogodavci, Bosnu želio u sklopu Srbije, pod krunom Karađorđevića. Pomislih: fućkalo se, moj Ceroviću, Gavrilu i za crnce i za Indijance; fućkalo mu se i za feminizam i za antikolonijalizam.

„Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hrabro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jednim metkom o evropskoj civilizaciji“, zaleleka Cerović. Rekao je, doduše, sa dva metka. Prvim je pogodio Sofiju – to mu dođe kao da je pred svoj savršeni govor, kojim je sve rekao o evropskoj civilizaciji – pročistio grlo. A onda drugim metkom progovorio, pravo u Ferdinanda. Mijenja Cerović sve što je ikada rekao i napisao za samo jedan Gavrilov metak – onaj u Ferdinanda. A da li bi dao barem sve svoje fusnote za onaj koji je ubio Sofiju?

***

„Dječak iz kolibe je 1914. godine bio jedini čovjek u Evropi, nešto mlado i čisto, sakriveno i hrabro, potpuna negacija civilizacije što je izdala čovjeka i ušla sa njim u rat do istrebljenja.“ To, rat do istrebljenja, počelo je upravo Principovim pucnjima. Nakon što je on, kao prvi govornik, mecima rekao što je imao, javilo se više diskutanata, koji su se takođe izražavali mecima, katkada i bombama. I diskusija je trajala – ako prihvatimo stav Imanuela Volerstina da su Prvi i Drugi, zapravo jedan, jedinstveni Svjetski rat – sve do 1945. I kada su Amerikanci bacili svoje atomske bombe na Japan, i time bila izrečena i posljednja riječ, grobovi miliona mrtvih rasuti su planetom kao interpunkcijski znaci čovjekove posvećenosti da se sve kaže mecima. „Kako god se to dešavalo, lijepo je“, kaže Cerović za Principa, njegov dolazak i djelo.

Princip je, kaže Cerović, jurišao na „prijesto Zla“. Na i kraj tog prijestolja, u trenutku kada je manje-više nepismeni i u Beogradu retorici pucnjave obučeni Princip jurišnuo na njega, sjedjeli su Frojd, Muzil, Kraus, Trakl, Kokoška, Vitgenštajn… Bio je to, tada, glavni grad svijeta. I što je bosansko i srpsko seljače, što je naš čovjek imao da kaže pred tim vrhuncima ljudskoga uma, koje je doživljavao kao prijetnju i tlačitelja – šta osim nasilja?

Između Frojda, Vitgenštajna i Muzila sa jedne, i Principa sa druge strane, Cerović glatko bira Principa. To ga uvodi u misaonu matricu kojom, u tri skoka, stiže do gusala – i gle čuda, pred kraj svoga teksta Cerović ispisuje pohvalu guslarima, „čija se tradicija, nikad neprekinuta, vuče od Homerovih vremena. Slijepci prolaze bespućima i pjevaju o tajnom izlazu iz bezizlaza“. Neka hvala: hajte vi za raspjevanim slijepcima, a ja ću radije sa ovima iz prijestolja Zla.

Ne čitam arapski, stoga ne čitam ni novine koje štampaju islamisti. Ali siguran sam da tamo postoje tekstovi poput Cerovićevog: oni u kojima se mladići koji su zabili avion u zgradu WTC-a opisuju kao osvetnici potlačenih, nebeska tijela, oni koje je poljubila istorija, a njihovu ruku vodio Bog. Siguran sam da tamo postoje tekstovi čiji autori tvrde da su, pobivši hiljade nevinih ljudi, samo jednim metkom, samo jednim avionom, sa samo dva metka, sa samo dva aviona, oni rekli sve što se ima reći o Zapadnoj civilizaciji.

Cerović portret svog Principa iscrtava upravo na način na koji svoje heroje iscrtavaju islamisti, a o čemu sjajno piše Hans Magnus Encensberger u eseju Muškarci rata: esej o radikalnom gubitniku. Šta je radikalni gubitnik? – onaj koji činom nasilja svoj gubitnički život pretvara u nešto veliko: veće od života. Cerovićev Princip je prototip islamskog teroriste: on je „bolešljiv, mršav i ispijen… Ništa Gavrilo nije uradio u životu, čak su ga i iz gimnazije izbacili, a u vojsku ga nijesu primili“. Ali… „Onda se odjednom, pred njim i samo za njega, širom otvori kapija koja se ni za koga ne otvara“.

„Najčišći oblik islamskog terora su samoubistva“, piše Encensberger. Princip je pucao a potom pokušao presuditi sebi, zagrizavši pilulu sa otrovom. „Trijumf islamskog teroriste je u tome što ga niko ne može kazniti, jer se za to pobrine on sam.“ Vi volite život, mi volimo smrt i zato ćemo pobijediti, stajalo je u saopštenju al-Qaide nakon napada na Madrid 2004. „Projekt radikalnih gubitnika jeste organizirati samoubistvo cjelokupne civilizacije“, piše Encensberger. Ta misija izbija iz svakog Cerovićevog retka – katkad skriveno, no uglavnom posve vidljivo.

Islamisti o Zapadu govore kao o velikoj Sotoni. Cerović kaže ovako: „Jednom sam vidio evroatlantskog Kiklopa izbliza i od tada se zaklanjam iza kamenja i drveća da me ne napipa i šiju mi ne zavrne kao piletu. Ima jedno oko, a dvije glave, jednim ustima krca lobanje, drugim pjeva uspavanke, a na guzicu se smije.“ Taj evroatlantski Kiklop dalekovido (?!) planira: „… ne voli da trava raste na mjestu zločina. Dok ovo pišem, trebalo bi biti vidovit pa znati da li će ovoga puta ići do kraja, konačnog rješenja za srpski narod… ispada da su Srbi najnepokorniji narod u Evropi“.

Bože, rekoh sebi parafrazirajući Bresona, kako je čudan put ovaj čovjek prešao, samo da bi na koncu ponovio najizanđalije teorije najneinventivnijih Miloševićevih propagandista.

***

U ponedjeljak, 10. oktobra 1927. godine, Time je objavio članak pod naslovom Last of the Assassins. „Prošle sedmice, kako to biva sa svim ljudima, smrt je došla po Milana Ciganovića, 40, posljednjeg od ubica. On je bio proteže premijera Nikole Pašića, koji ga je na godinu dana poslao u Ameriku, odmah nakon ubistava u Sarajevu. Po povratku u Srbiju, on je na poklon dobio veliko imanje u Uskubu, gdje je u spokoju živio do smrti. Njegova uloga u atentatu, zbog čega je imenovan u austro-ugarskom ultimatumu Srbiji, bila je da nabavi bombe iz vojnog arsenala u Beogradu.“

Ferdinandova i Sofijina djeca vijest su, moguće, doznali iz drugih izvora. Te godine oni su bili u Beču, kamo su preselili nakon što su 1918. morali napustiti Čehoslovačku, gdje im je konfiskovana sva imovina. U Beču su bili i 1938, kada su, neposredno nakon anšlusa, odvedeni u Dahau.