Amnezija, ne amnestija

Počela je primjena nedavno usvojenog zakona o amnestiji, po kojem će se ubrzo 4300 zatvorenika na koje je amnestija primijenjena naći na slobodi.

Amnestija je obuhvatila osuđene na kaznu zatvora do tri mjeseca, kojima se kazna ukida, osuđene na zatvorske kazne od tri do šest mjeseci, kojima će kazna biti prepolovljena, osuđene za teško ubojstvo, ubojstvo i teške slučajeve razbojničke krađe i razbojništva, kojima će kazna biti umanjena za deset odsto, te osuđenike starije od 70 godina, kojima se kazna umanjuje za četvrtinu. Od amnestije su izuzeti osuđeni za najteža kaznena djela na kazne zatvora od 30 do 40 godina, kao i za ratne zločine, djela protiv spolne slobode, teže oblike nasilja u obitelji, neovlaštenu proizvodnju i prodaju narkotika, djela protiv ustavnog uređenja i sigurnosti Srbije, davanje i primanje mita, kaznena djela s elementom organiziranog kriminala, kao i oni koji su osuđivani više od tri puta ili oni koji su bili u bijegu.

Među prvih 1080 oslobođenih oči bodu imena Uroša Mišića, navijača osuđenog zbog napada gorućom bakljom na pripadnika Žandarmerije Nebojšu Trajkovića („Sad država njega nagrađuje, a ja se vučem po lekarima. Jedna poruka se šalje mojim kolegama, a druga mladim prestupnicima – da mogu proći nekažnjeno“, razočarano kaže Trajković), te Miladina Kovačevića, koji je u Americi 2008. godine teško isprebijao svog kolegu studenta, potom pobjegao uz pomoć konzularnog osoblja Srbije, da bi država platila – iz džepa svih građana – 900.000 dolara odštete porodici prebijenog američkog studenta.

Ogorčeni su žrtve, sudije, tužioci, policajci… Upozoravaju da se problem pretrpanosti naših zatvora treba rješavati sistemski, a ne amnestijom, jer ovakvo rješenje vodi novom „punjenju“ zatvora. Poruka žandara Trajkovića vjerojatno je najtočnija: nasilnicima i kriminalcima država kaže da mogu proći nekažnjeno ili da će ih dobra ruka države pomilovati kao nestašnu dječicu.

Poseban je tu slučaj Miladina Kovačevića, koji je pri izlasku iz zatvora odbio dati komentar okupljenim novinarima. Jer – kaže on – ne priča na ulici. Možda bi nam u parlamentu mogao objasniti čime je to zaslužio da mi građani plaćamo odštetu američkom studentu kojega je brutalno prebio, s obzirom na to da država – tužilaštvo, Tomo Zorić, pravobranioci i ini – to nisu u stanju javnosti objasniti sve do danas.

Pravosuđe i pravosudna vlast (bivše ministarstvo) pokazali su svu osionost u slučaju „našeg nasilnika“ Kovačevića. Ova nova vlast otišla je korak dalje; ne treba njima niti Zakon o amnestiji kad predsjednik Tomislav Nikolić jednom svojom odlukom obustavlja postupak protiv Dragana Džajića, umjesto da on dočeka presudu najavljenu za početak iduće godine.

Shvaćanje pravde u slučaju Džajića indikativno je još u nečemu: tek nakon što je poneko u medijima postavio hipotetičko pitanje što će se dogoditi ako suoptuženi za malverzacije u prodaji igrača u finišu postupka sve svale na amnestiranog Džajića, Ministarstvo pravde se sjetilo da i za njih traži amnestiju.

Te se sve svodi na to da nismo svi isti, da pravda ne stanuje u Srbiji i na konstataciju Vesne Rakić-Vodinelić da je manje riječ o zakonu o amnestiji, a više o zakonu o amneziji.