Od specijalnog izveštača iz Strahinjića bana
Od Triblja pored Crikvenice preko Sarajeva i Travnika, četvrta nedjelja Svjetskog prvenstva dovela me u Kikindu i Beograd. Kaže negdje Henri Miler, pred kraj Rakove obratnice, čini mi se, da ljudskim bićima više nego išta drugo treba da ih „okružuje dovoljno prostora – prostora čak više nego vremena“.
Utakmicu Urugvaj–Gana, najavljenu na ovom istom mjestu u prošlom broju „Vremena“, gledao sam u kafanskoj bašti u ulici Strahinjića bana. U vidokrugu sam, tako je barem izgledalo, bio jedini navijač Urugvaja. Gana je dobro igrala, imala penal u zadnjoj minuti drugog produžetka, ali nije mogla proći dalje. Nije (im) bilo zapisano, što bi rekao Boris D. Zapisano jest da su dobar tim, ali i da ne mogu ništa Forlanovom i Suarezevom Urugvaju. Forlan i Suarez opet su bili tandem: jedan je zatresao protivničku mrežu, a drugi je odbranio svoju, makar i rukom. Sve kontinentalne statistike, sve tvrdnje sportskih komentatora i profesionalnih mudrosera izrečene i ispisane nakon prvog kruga Svjetskog prvenstva, tvrdnje o propasti evropskog fudbala i rapsodiji južnoameričkog, pale su u vodu. Holandija je izbacila Brazil, Njemačka uništila Argentinu, Španija (očekivano) eliminisala Paragvaj. Ostao je samo – Urugvaj.
Pristojan čovjek po pravilu navija za manje i za slabije. Među četiri najbolje svjetske reprezentacije, mali Urugvaj je uljez. Tri EU velesile, sportske, ekonomske, nekoć i kolonijalne, protiv predstavnika trećeg svijeta, zemlje čiji najbolji igrači nastupaju upravo za klubove iz Madrida i Amsterdama.
Ovaj tekst nastaje uoči meča Urugvaj–Holandija, meča čiji će rezultat u vrijeme kad „Vreme“ iziđe biti odavno poznat. Neka, međutim, makar na monitoru u Mišarskoj ulici bude zapisano da će Urugvaj biti finalista. Bukmejkeri svjetskih kladionica daju im tri do četiri puta manje šanse, ali ljepota fudbala i jest u tome što često, češće nego ijedan drugi sport, prevazilazi statistiku. Statistika je, kaže od citiranja izlizani aforizam Marka Tvena, najveća laž, dok je prava ljepota, fudbalska i svaka druga, kao u Kitsovom stihu – istina.
Urugvaj je prošao u polufinale u noći drugog jula 2010. godine, tačno jedan dan poslije nedoživljenog stotinu i prvog rođendana Huana Karlosa Onetija. Veliki urugvajski pisac Huan Karlos Oneti (Montevideo, 01. 07. 1909. – Madrid, 30. 05. 1994) sedamdesetih je godina dvadesetog vijeka morao napustiti svoj voljeni Urugvaj. Svoju prvu knjigu napisanu u egzilu objavio je 19. maja 1979. godine, u danu u kojem se u Montevideu rodio Dijego Martin Forlan Korazo, sin Pabla Forlana koji je pet godina ranije igrao za Urugvaj na Svjetskom prvenstvu u (Zapadnoj) Njemačkoj. Prvu utakmicu na tom prvenstvu reprezentacija Urugvaja u kojoj je bio i Pablo Forlan igrala je protiv – Holandije. U Hanoveru, Holandija je pobijedila sa 2:0. Te 1974. godine, Holandija je došla do finala. U minhenskom finalu, sedmog jula, prije tačno trideset šest godina, izgubila je od Njemačke sa 2:1, nakon što je vodila sa 1:0. Statističari i mudroseri trljaju ruke sigurni u reprizu minhenskog finala, sigurni da će u Johanesburgu 11. jula u finalu Svjetskog prvenstva igrati Holandija i Njemačka. Prevariće se, jer je sin Pabla Forlana nadmašio oca, sin Dijego rođen u danu kad je Huan Karlos Oneti objavio knjigu Dejemos hablar al viento; prevariće se, a nikad neće znati zašto su se prevarili. Odgovor zna samo vjetar.
