Moj je život bio težak, ali ja sam ga živio radosno

Deset godina istraživanja i tri godine pisanja rezultiralo je sa 700 stranica knjige Tito, povjerljivo i osobno Borisa Rašete. U izdanju zagrebačke Frakture, ova knjiga je postala hit – u prva tri meseca imala je čak tri izdanja, a uskoro će se pojaviti i na srpskom tržištu u izdanju Porta Librisa. Rašeta je pokušao da istraži psihologiju Josipa Broza Tita, koji je kroz celi život prošao bez trauma. “Moj je život bio težak, ali ja sam ga živio radosno”, rekao je Tito Vladimiru Dedijeru. Istražujući kako je to moguće, Rašeta je preslušao sate razgovora sa Hertom Haas, Milovanom Đilasom i drugim ljudima iz Titove neposredne okoline pokušavajući da dođe do psihološkog portreta te jedinstvene ličnosti, možda prvog svetskog državnika koji se, krećući iz blatnjave zagorske potleušice, formirao kao brend, čovek u belom odelu.

...

HERTA 1941.

Tito i Herta vesele se na novu 1941. godinu u jednom od najprestižnijih zagrebačkih salona. Ispijaju skupi francuski šampanjac. Čini se da su im očekivanja od dolazeće godine bila prožeta dobrom nadom: već za tri tjedna, 23. siječnja 1941. od nekog Brzaka kupuju kuću u Stenjevcu broj 121. Novac im je dala Hertina majka. Pozajmila ga je, nije imala dovoljno gotovine. Kućica (jedna soba s kuhinjom) ima s parcelom ukupno 260 četvornih metara. Tito ju je ubrzo dogradio kako bi u njoj mogao kriti ilegalne materijale. Radove na dogradnji izvodio je Titov sinovac Stjepan Štefek Broz, koji će kasnije poginuti u partizanima. Nešto kasnije, Stevo Krajačić, po Titovom nalogu, dokupit će još jednu, susjednu parcelu, uz koju je tekao potočić, kako bi se, ako zagusti, iz kuće moglo pobjeći u kukuruze.

Drugi stan – garsonijera koju su Tito i Herta koristili na Svetom Duhu broj 103, odmah iznad bolnice, bio je Hertino vlasništvo. Dok je Tito boravio u inozemstvu, Herta je u njemu stanovala sama.

...

Josip Broz, tada skoro pedesetogodišnjak, očito je planirao ostatak života provesti u Zagrebu, kao obiteljski čovjek. On čeka dijete. Herta je u petom mjesecu trudnoće: sve se čini idilično, no doček nove 1941. kod dr Šilovića u Masarikovoj bit će Titov i Hertin poslednji zajednički provod uz Dom Perignon.

“Nakon kupnje kuće Tito i Herta nisu dulje boravili na Sv. Duhu”, prisjetio se poslije rata Titov nećak Branko Broz. “Češće su boravili u Stenjevcu.” U prvoj polovici 1941. godine često su putovali u Dalmaciju radi pripremanja partijske konferencije. Išli su i u Podsredu, u Sloveniju, u Selce, u Pariz.

Brankov otac, koji je radio u Elekti (“Munjari”) prethodno bi kao inkasator provjerio je li kuću obilazila policija. Potom bi se vratio i Titu rekao: “Joža, zrak je čist”. Nakon ulaska Nijemaca u Zagreb, Tito je u njihovoj kući ostavio revolver. Zakopali su ga u podrumu, s partijskim novcem. Neko vrijeme Tito je boravio i u Samoboru, imao je šest ili sedam ilegalnih stanova, pa je dječak bio kurir između njega i Herte. Pisma bi mu ušili u kaputić. Cijelog proljeća Tito je bio izuzetno politički aktivan. Putovao je, pisao političke tekstove, planirao, organizirao komuniste.

Na dan puča u Beogradu, 27. marta 1941. – bio je to događaj koji je skrenuo tok povijesti na ovim prostorima – Herta Haas je u sedmom mjesecu trudnoće. Tito je sretan jer će sa ženom koju voli za dva mjeseca dobiti dijete: ono ne bi trebalo, kao sin Žarko, biti prepušteno ulici. Beogradski komunisti nazivaju Tita.

“Šta da radimo?”, upitala ga je iz Beograda Mitra Mitrović, žena Milovana Đilasa. Oni traže instrukciju.

“Odmah ću ja doći”, rekao je Tito čim je saznao za beogradski prevrat. Sjeo je na avion (kojega mu je osigurao neki crnogorski komunist, zrakoplovac) i odletio u glavni grad (avion, “lockhead”, tokom leta jedva je izbjegao pad). U Beogradu se sreo s Krstom Popivodom, kojemu je rekao: “Druže Krsto, rat je tu”. Pretpostavio je da će put povlačenja vojske biti prema Sarajevu, odakle će se organizirati otpor, podijelio zadatke i potom se vratio u Zagreb.

Uskoro je zagrmjelo.

...

“Šestog aprila čuli smo vijest da je napadnut Beograd”, prisjetila se Herta. “Tito je rekao: ‘Ništa, sada tek ide prava borba. Odlučujuća borba’. Krenuli smo kući, potreseni do kraja. Kad smo uvečer legli, on me pogledao. Padne mu u oči moja kosa i on mi kaže: ‘Herta, pa ti si dobila sijedi pramen!’ Rekla sam mu: ‘Nemoj se šaliti’. ‘Pa nije mi do šale’, rekao je i ponovio rečenicu: ‘Dobila si sijedi pramen’.”

“I taj sijedi pramen sam dugo nosila”, rekla je u seriji Svjedoci testamenta.

U Zagrebu je s Hertom dočekao uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i dolazak Nijemaca. Bio je ogorčen onim što je vidio. “Ovo je sraman dan tvoje povijesti, hrvatski narode”, rekao je. Neprestano je sastančio s drugovima. Konspirirao je po uobičajenoj matrici: na ulici, zgodni par nije izazivao nikakvu sumnju. Tito je držao otvorene njemačke novine i u hodu ih čitao, a Herta išla uz njega. “Doimali su se kao solidan, elegantan i novom režimu odan par”, piše u svojoj knjizi Branko Broz, koji je u njihovu kuću u Stenjevcu prvi put došao u svibnju 1941. godine.

U Hrvatskoj su već počinjeni prvi pokolji. Tito je tada za dlaku izbjegao hapšenje od ustaša. “Herta je bila pred porođajem. Bila je sama u kući, Tito je bio u Zagrebu. Odmah se osjetilo da nešto nije u redu”, prisjetio se Branko. Tito je, naime, automobil sakrio u šupu i poskidao kotače. Kako je trebalo popraviti krov na kući, pozvani su majstori. Jedan od njih primijetio je automobil i odmah upitao je li auto prijavljen, pa ako je prijavljen, zašto nije predan vlastima.

“Zaprijetio je Herti da će otići po ustaše, što je i učinio”, piše Branko Broz. “Herta je bila veoma uzbuđena i zabrinuta. Zamolila je Štefeka i mene da pošto-poto spriječimo Tita da se vrati u Stenjevac. Tito bi im svakako pao u ruke i iz zatvora se najvjerojatnije ne bi više izvukao.”

Dječak je trčao oko deset kilometara. Bio je to njegov maraton. “Bio sam sav mokar od znoja… Primijetio sam ga kako stoji u redu da kupi kartu. Bio je četvrti ili peti u redu. On me ugledao i po mom izbezumljenom izgledu osjetio da se nešto događa. Izašao je brzim korakom iz reda i prolazeći pored mene tiho zapitao: “Što je?”

Jedva sam uspio izgovoriti: “Ne idite u Stenjevac, tamo su ustaše”. Na te se riječi naglo okrenuo i izgubio, a ja sam ostao sam, naslonjen na zid pokušavajući da se priberem…”.

“Kada je pao mrak, zasjeda se povukla, s tim da će ujutro opet doći. Vjerovali su da Herta pred sam porod ionako nije u stanju nikuda pobjeći”, prisjetio se Branko Broz.

Međutim, čim su ustaše otišle, ona je krenula u jednu prijateljsku kuću u Gornjem Stenjevcu. U njoj se krio Leo Mates, koji je također imao vezu s Titom, neko su vrijeme stanovali zajedno. Obavijestila ga je o svemu. Kako je njihova kuća bila odveć kompromitirana, ni tamo nije mogla ostati.

Herta Haas te je noći napustila Stenjevac. Krenula je pješice prema Samoboru prijateljima provlačeći se kroz kukuruze. Sa sobom je ponijela torbu sa svom opremom za novorođenče ako bi se usput porodila. Kod Podsusedskog mosta, sakrivena u žbunju, dočekala je kraj policijskog sata. “Tada je, zaklonjena između radnika i seljaka, prešla most i opet kroz kukuruze stigla do sigurne kuće”, piše Branko Broz u svojoj knjizi. Nakon njenog bijega, u kuću u Stenjevcu prva je otišla Hertina majka, jer je jedina imala dokumente s kojima je mogla ući.

”Prije toga je Vlado Velebit, kao advokat, preko nekih veza sredio stvar”, piše dalje Broz.

“Tito se u kuću vratio samo jednom uvečer, zajedno s Hertom, jer je iz bunkera morao izvaditi neke stvari. To je bilo neposredno prije njegovog odlaska u Beograd. Herta u kuću na Sv. Duhu već mjesecima nije odlazila, ali ju je Tito i dalje povremeno koristio….” čitamo u istom djelu.

Titu je dokumente za odlazak u Beograd pribavio Vice Buljan – legendarni ministar iz serije Čovik i po – a putovanje organizirao Vlado Popović. Dokumente mu je toga dana, oko podneva, na današnjem Krešimirovom trgu uručio Pavle Pap, vojvođanski Židov, student medicine, član CK KPJ, koji će nakon toga živjeti samo još tri mjeseca: u Dalmaciji su ga uhvatili Talijani i strijeljali, ni ne znajući njegov identitet. Kasnije je proglašen narodnim herojem. Tito je odlazeći u Beograd bio “inženjer Slavko Babić, predstavnik Škode”.

Tito se u sobi opraštao s Hertom, nježno i dirljivo. Ženi je rekao: ‘Herta, moram ti reći nešto što će te jako ražalostiti. Ja 22. moram u Beograd, i ne znam hoću li se vratiti.”

“Ja to razumijem, znam da te posao zove”, uzvratila je Herta, “ali zar ne bi mogao par dana kasnije, dok se ja porodim? Lakše bi mi bilo kada bih znala da si i ti tu.”

Tito nije mogao udovoljiti njenoj želji. Rekao je da se 24. zatvara granica između Hrvatske i Srbije. Herta je rekla da ga “u potpunosti razumije”. Pomislila je: “Kad sam sve izdržala, izdržat ću i to”.

Ta hrabra žena nastavlja priču ovako. “Taj 22. mi je ostao u sjećanju. Cijeli dan (bio je četvrtak) smo bili zajedno. On je u šest na večer putovao, tad sam osjetila da su mi počeli bolovi. Rekla sam sama sebi – što ću sad, moram se suzdržati da on ne vidi da imam bolove, da ne bude on na muci. I tako, stisnem kuražno usta… Došla sam s njim na kolodvor, nisam išla s njim na peron. Vidjela sam da nema prtljagu pa sam zaključila da onda ima netko tko mu nosi prtljag, i da neće da znam s kim on ide, to je stvar konspiracije…”

Konspiracije. Da, ali – kakve konspi-
racije?

LJUBAVNI TROUGAO I RAT

S kim je to Tito 22. svibnja 1941. otišao u Beograd, ne želeći da Herta to vidi?

Početkom godine, mjesec dana nakon što je s Hertom kupio kuću, šef Partije upoznao je šarmantnu djevojku. Zvala se Davorjanka Paunović, studirala je francuski, a iz Srbije je u Zagreb došla na radiotelegrafski tečaj. Odabrao ju je Aleksandar Ranković, Titov suradnik i prijatelj. Tito je njega i Đilasa upoznao u Beogradu 1937. godine. Davorjanka je s još jednom telegrafisticom, Slovenkom, živjela u stanu drugog Titova bratića, Drageca Broza. Intenzivno se družio s njom u vrijeme dok je Herta čekala porođaj. Razlika između njih bila je ogromna, ona je imala 20 godina i jedan mjesec, a on punih 49.

U Titovim Sabranim djelima čitamo fusnotu:

“Tito, u pratnji kurira CK KPJ Davorjanke Paunović Zdenke, preko punkta za vezu PK KPJ za Srbiju u Zemunu, koji se nalazi u stanu Jelice Bapšek, stiže u Beograd. Od tog dana sjedište Politbiroa CK KPJ je u Beogradu…”

Je li je Davorjanka čekala Tita na peronu u Zagrebu ili u Zemunu? To ne znamo. No, čini se da se s njom spetljao, vjerojatno, već prije, u petom ili šestom mjesecu Hertine trudnoće.

“Davorjanka je bila upadljivo lijepa” prisjetio se Milovan Đilas. “Čak je i grozničava uznemirenost izraza i kretnji isticala njenu ljepotu.” Dodaje kako je bila “vitka, skladnih udova i oblika, maslinastog tena, krupnih zuba i krupnih očiju, koje su zasipale tamom i nekim čudnim, zelenkastim bljeskovima”, piše u Druženju s Titom.

Obitelj ju je zvala “Dara” i “Darica”. Tito joj je dao ime “Zdenka”, zapravo “Zdenka Horvat”. Naučio ju je da često govori “dapače” kako bi sakrila srpski naglasak. To je zvučalo hrvatski, a povrh svega bilo pomalo i otmjeno; on je uvijek bio sklon tim “malograđanskim fetišima”.

Upoznali su se, prema jednoj verziji, u najboljem zagrebačkom hotelu, Esplanadi, koji je u odnosu na moskovski Luks izgledao kao Kempinski. Imperativi konspiracije idealno su se poklapali s njegovim životnim stilom.

Davorjanka je, prema pretpostavci Mire Simčića, vjerojatno bila na tečaju radiotelegrafije kod Stele Kopinič, rodom Grkinje, koju je Kominterna Kopiniču odredila za ženu kako bi prikrila njenu stvarnu funkciju (druga verzija kaže da su se upoznali kod Kopiniča). Stela (djevojački Panajotis Bamjadzidos) Kopinič bila je stručnjakinja za izradu radijskih stanica dalekog dometa (njihov doseg prelazio je pet tisuća kilometara, nadmašujući državni Radio Zagreb). Kad su iz Zagreba prvi put uspostavili vezu sa Moskvom, sjeća će Herta Haas, Kopiniči, Tito i ona, priredili su svečanu večeru, bili su oduševljeni.

“Oni koji su poznavali oboje, kažu da je Tito opčinio Davorjanku”, piše Miro Simčić. Učinio je to prirodnim šarmom i duhovitošću, ali i položajem. Otmjeno odjeven, uvijek svježe izbrijan, naparfimiran, manikiranih noktiju, bio je magnet za žene. Dok ga je po gradu u partijskom “fordu” vozao šofer Branko Malešević, u Esplanadi je produbljivao poznanstvo sa lijepom studenticom.

TITO HRVATUJE

Gipki Zagorac tih dana u šumi Anindol pored Samobora osniva Komunističku stranku Hrvatske. Đilasu je kazao kako prvo mjesto na natjecanju mačevalaca austrougarske vojske nije dobio “samo zato jer je Hrvat”, no to ne mora značiti da je njegovo osjećanje pripadnosti hrvatskom narodu bilo plamteće, već je riječ o jednostavnom konstatiranju činjenice. Vojska je, u jednom tako otmjenom sportu kao što je mačevanje, forsirala Austrijance ili Mađare, kao predstavnike krune, suvereniteta, vladajućeg sloja. U djetinjstvu, u Sloveniji, djed mu je dovikivao kad bi se popeo na krušku: “Siđi dolje, ti, mali Hrvat”.

Titovi tekstovi pisani u “Proleteru” kasnih tridesetih puni su borbene nacionalne retorike. Nacionalni sentiment koji izbija iz njih – katkad vrlo eksplozivan – bio je mamac masama, koje su crkva i država uvjeravali kako su boljševici anacionalni. “Osnivanje Komunističke stranke Hrvatske treba dati nov podstrek hrvatskim komunistima da učine snažan preokret u pravcu zbliženja sa širokim masama hrvatskog naroda, s kojim su oni krvno vezani”, piše Broz u “Proleteru”. ”To zbliženje može se ostvariti samo tako ako hrvatski komunisti budu posvetili sve svoje sile i sposobnosti u interesu i na dobrobit svoga naroda. Osnivanjem Komunističke stranke Hrvatske stvorene su najviše mogućnosti za razvitak vlastitih nacionalnih kadrova, koji će umjeti voditi svoju klasu i svoj hrvatski narod u borbi za nacionalno i socijalno oslobođenje. Komunistička stranka Hrvatske ispisala je na svojoj zastavi kao prvu i najpreču zadaću: borba za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda.”

Slijedi dio teksta koji ima vrlo oštar nacionalni naboj. Tito je tu slijedio politiku Kominterne, no njegove retke mirne duše mogao je potpisati i njegov general Franjo Tuđman, pola stoljeća kasnije, u svojoj hrvatskoj fazi. “Stotinama godina trpio je hrvatski narod ugnjetački jaram. Gazili su našu lijepu domovinu njemački i mađarski osvajači, turski i srpski nasilnici. Cijedili su iz hrvatskog naroda njegove najljepše sokove i nisu mu dali da razvije svoje materijalne i kulturne snage koje su žive u njemu. Ponižavali su ga i vrijeđali, pljuvali na njegovo nacionalno ime i htjeli su da ga već stave u muzej. Mislili su da mogu silom ugušiti jedan narod kojega sve historijske bure i vihori nisu mogli iščupati iz korijena. On je ostao tu, vjeran sebi, nikad ne gubeći nadu u pobjedu svoje pravedne stvari, u pobjedu čovječnosti i pravice”, piše Tito, a to zvuči kao pjesma Dražena Žanka Od stoljeća sedmog.

Bilo tko mogao je objaviti ovaj Titov tekst u “Telegramu” 1971, dati ga kao program Proljeća, ali taj tekst je sedamdesetih bio daleko od očiju javnosti. Zbog tih bi sadržaja, koje bi potpisalo neko drugo ime, autor 1972. završio u zatvoru.

“Malo je koji narod toliko prepatio od rata kao narod hrvatski”, piše on pa nastavlja: “Stotinama godina tjerani su sinovi hrvatskog naroda po svim razbojištima Evrope da liju svoju krv za tuđinske interese! Koliko je puta tuđe kopito gazilo njive i vinograde naše domovine! Radi toga on svom svojom dušom mrzi rat kao kugu koja uništava ljudske živote i materijalna dobra stvorena rukama radnog naroda. Radi toga će Komunistička stranka Hrvatske voditi najodlučniju borbu za mir, a protiv fašističkih potpaljivača rata, koji danas naročito ugrožavaju male narode. Borit će se za što veće učešće samog naroda u vođenju spoljne politike, tražeći da se naša spoljna politika vodi u duhu mira i u savezu sa onim demokratskim zemljama koje danas brane mir u svijetu”.

Nakon tog pasusa – u kojemu se vide naznake buduće nesvrstane gandijevštine – slijedi dio teksta koji predstavlja izvornu Titovu platformu.

“Komunistička stranka Hrvatske boriće se protiv raspirivanja nacionalnog šovinizma, a za bratski sporazum sviju naroda Jugoslavije”, piše on.

“U tom cilju ona će se u duhu proglasa CK KPJ zalagati za slobodu izborà za Konstituantu, koja će suvereno i bez majorizacije riješiti pitanje državnog uređenja. To uređenje mora biti zasnovano na ravnopravnosti sviju naroda Jugoslavije. Slobodna zajednica slobodnih naroda – to mora postati Jugoslavija. Samo takova Jugoslavija može biti garancija svim narodima Jugoslavije od fašističke najezde. Samo u takovoj Jugoslaviji mogu se svi narodi osjećati kao u svom vlastitom domu. Komunistička stranka Hrvatske jeste stranka radničke klase.”

U isto vrijeme osnovana je i KP Slovenije. Srpska partija nije bila u planu. “Kad nije osnovao KP Srbije, Kopinič ga je upozorio da će mu se Srbi jednom za to osvetiti, jer je i srpski narod potlačen, a Tito je uzvratio kako će “…kasno popodne ići na misu”, piše Pirjevec.

Tito je u nacionalnom smislu bio vrlo fleksibilan. Imao je nekakav nacionalni osjećaj, razumio je značaj nacionalnog pitanja, ali mu je pristupao kao prema taktičkoj varijabli. Jedna od stvari koja spada u lupetanja, spada i ona kako Tito nikad nije posjetio Jasenovac.

“Ne razumijem zašto se ta strašna tema opterećuje sitnim lažima, kao da Tito nikad nije bio u Jasenovcu”, kaže njegov prevoditelj Ivan Ivanji.

“Bio je dva puta, drugi put s Bogdanom Bogdanovićem, tvorcem onog fantastičnog cveta, koji je lično odobrio mimo želja Saveza boraca, što mi je Bogdan pričao.”

Titov omiljeni glumac Bata Živojinović prepričao je u dokumentarnoj TV seriji Robna kuća zanimljiv dijalog koji su vodili jednom prilikom. “Da li je Tito komentarisao vaše uloge?”, upitao je novinar.

“Nije, ali me je voleo. Zvao me je Zagorac, po ulozi u najboljem jugoslovenskom filmu svih vremena – Breza Ante Babaje. Igrao sam Zagorca, lugara, pijanduru. Jednom sam se pobunio: “Nisam ja Zagorac, ja sam Šumadinac!” “Uh, velika stvar”, rugao mi se. “Meni je to isti k….!”