

Festival
Beogradski festival igre počeo predstavom Akrama Kana
Do 8. aprila u Beogradu, Novom Sadu i Subotici biće 25 predstava Beogradskog festivala igre pod sloganom Budi igra koja želiš da budeš


Zabranjeno pušenje (zapad), SKC, Beograd, 29. XI 2007; Oružjem protivu otmičara, Muzej primenjenih umetnosti, Beograd, 30. XI 2007.


Nije običaj ove rubrike da predstavlja po dva koncerta, ali pred prošli vikend stekao se par takvih događaja u našoj prestonici, na više od jednog načina karakterističan za stanje ovdašnjeg rokenrola nad čijom navodnom smrću/propašću neretko seire i oni koji bi time ostali bez znatnog dela lične istorije. Šire gledano, prigodno terminski uglavljeno, a, nažalost, u Beogradu, retko gostovanje prekaljenog Zabranjenog pušenja – liga Zapad (dalje: ZPz), u krcatom Studentskom kulturnom centru/SKC (ulaznica tu za „domaće“ koncerte standardnih 800 dinara) ponovo je naglasilo premoć osamdesetih, otelotvorenih bar u onim predstavnicima koji su žilavo opstali i po rasturu novog talasa. Predvođeni predratnim ritam-gitaristom, a poslednjih godina (uživo) samo pevačem, vazda jakim autorom Davorom Sučićem Sulom (alias Sejo Sexon), ZPz su s izvesnim zakašnjenjem i ovde predstavili (opet dvostruki) album Hodi da ti čiko nešto da (2006, Civitas – BiH, proletos i Mascom – Srbija). Ukupno četiri studijska (1997. briljantni debi Fildžan viška, 1999. Agent tajne sile, 2001. Bog vozi mercedes, ovde objavljivali A Records i Active Time) nepobitni su dokaz da je novoprimitivistička stvaralačka sila ostala kod Sexona i njegovog benda na osovini Sarajevo–Zagreb–Ljubljana, a ne kod nekadašnjeg mu koautora Neleta Karajlića i čergarskog No Smoking Orch., cirkuzanata pod Kusturičinom šatrom.
Jezgroviti svirački kvintet predvode gitarista Toni Lović i violinista/klavijaturista Robert Boldižar, a ZPz zvuči bolje nego ikad, s raznolikošću dinamike i tempa retko sretanim kod sastava s ovih prostora. Ibro Dirka je npr. time postao nepretenciozna, efektna muzička drama, Djevojčice kojima miriše koža besprekorna kabare-vežba, Poslednja oaza (u lošoj formi sam) i druge ostaju balade jakih osećanja, dok Šeki, Hase, Guzonjin sin itd. prže kao i uvek. Standardima se s novog izdanja ubedljivo pridružuju Mali motač jointa, Pravo zajebani DJ iz Chicaga, Igrač s brojem 2… Očito podmlađena publika što ne pamti Tite valjda zna sve stihove, koreografije, razmotava zvezdaste YU trobojke za Dan Republike, skandira Sejo Srbine! i luduje uz Zenicu. Više od dva i po sata odličnog, radosnog i setnog bosanskog rokenrola, euforija bez režisera i ideologa.


U kafe podrumu Muzeja primenjenih umetnosti u srcu Beograda, gde mlađi masovnije zalaze valjda samo u Noći muzeja, možda je niz preko potrebnih klupskih svirki započeo povratničkim nastupom zrenjaninskog Oružjem protivu otmičara (dalje: OPO, mada nema veze ni sa kakvom strankom). Obnovljeni, sa već trećom pevačicom u 15 godina svog postojanja, OPO su se posle neveselog lutanja među nestajućim diskografima vratili svom najuspešnijem izdavaču. Izlazak novog albuma Znaš ko te pozdravio (Automatik/Macom) tako je usklađen s ponovnim objavljivanjem njihova prva dva, verovatno i najbolja (1995. Oružjem protivu otmičara, LVO; 1996. BarbieCue, Automatik), a promovisanje moderno uvezano s operaterom mobilne telefonije. S radijskim hitićem Baš me briga, oreol ekskluzivnosti ovoj pretpremijernoj svirci dat je donekle utajivanjem lokacije, početnom prodajom novog CD-a uz poklanjanje reizdanja, i ulaznicama po 800 dinara koje su takođe uključivale te arhivske bisere.
Tako su se u nevelikoj prostoriji bez prave bine zatekli prijatelji benda, nekoliko novinara i nešto obožavalaca, do stotinak ljudi dobrog raspoloženja u atmosferi javne probe. Osim što su OPO navežbano brzi i britki kao i prvi put kad sam ih sreo, kad su kao nepoznata predgrupa počeli da oduvavaju zvezde programa. Maratonskom (a u Srbiji možda i: manijakalnom) upornošću, još otkad je napustio vrludajuću Instant karmu, sposobni autor Nikola Pavković održava ovde tradicionalno nezahvalnu specijalizaciju – zgusnuti gitaristički power pop predvođen devojačkim vokalom. Pošto je iznenađujuća, namenski obučena pevačica/gitaristkinja Dragana Mrkajić iznela tri albuma (1998. Komadić koji nedostaje, System records, nezapažen u predvečerje bombardovanja), povratak s maturantkinjom Ivanom Cvejin koja je samo pevala (2002. Maštoplov, System/BK Sound) nije uspeo. No, sadašnja Ivana (Radmanovac, 19, za promenu visoka i plava) dovoljno je grlena i opuštena, ne pati od tzv. gitarističkog lakta i svojim žicama dobro sekundira Pavkoviću, kao i on njoj vokalno. Nazalni prizvuk i simulirana atonalnost glavnog glasa nisu samo produžetak obeležja starog OPO-a nego i zgodan začin tinejdžerskih pesama u koje se uz podmlađenu, efektno obučenu postavu Nikola skladno smestio. Oružari su sprašili novi CD zaključno s kontroverznom Udari me, prošarali to ništa manje ubedljivo izvedenim starijim numerama, i zakucali domaćim obradama iz 1983. koje su nedvosmislene kapije za pop slalom: starija Mladiću moj (Zana) i aktuelna Miki, Miki (Slađana Milošević) pokrenule su i beogradske devojke – u ples one mlađe, u cupkanje one u najboljim godinama.
Gitarskom bukom, umerenim ječanjem binske opreme, bliskošću s publikom i najviše svojim kvalitetima, više rokerski Oružari su i ovim pojavljivanjem bili nesamerljivo bolji produžetak ovde neprežaljenog novog talasa nego npr. nedavni gosti Beograda, odskora izvikani a totalno derivativni Britanci Kaiser Chiefs od kojih još nisam čuo ni dve sekunde originalnosti. Ali, ni to ne znači previše optimizma za domaći rokenrol.


Do 8. aprila u Beogradu, Novom Sadu i Subotici biće 25 predstava Beogradskog festivala igre pod sloganom Budi igra koja želiš da budeš


Unesko je potvrdio da su najmanje četiri kulturne i istorijske znamenitosti oštećene u napadima na Iran. U Ukrajini je oštećeno više od 500 znamenitosti


U novoj knjizi Svetislava Basare „Đinđić: memoari s onu stranu groba“, ubijeni premijer iznosi anatomiju uzroka i posledica čina koji mu je došao glave, ali i njegovih istorijski utemeljenih inspiratora


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve