Ugradivši u fabulu jednu, uslovno, radikalnu, možda čak naizgled prekomerno neživotnu postavku, Barns ispisuje intrigantnu igru na temu odanosti, ali i granica do kojih Dvoje mogu da postanu Jedno, a da to i dalje bude dobro za njih
BEZ RAZMETLJIVOSTI: Džulijan Barns
Valjda me neće spržiti Gnev Božiji ako se na početku malo poigram najčuvenijim delom njegovih (ne)ovlašćenih trbuhozboraca: kada bi danas neko pisao nekakvu proširenu/revizionističku verziju hrišćanske Svete Knjige, imam razloga da verujem da bi se (ljubavna iliti ljubavnička) posesivnost našla među nabrojanim smrtnim grehovima, baš kao što bi neki od postojećih možda i ispali sa te liste… Bilo kako bilo, posesivnost i radikalna, permanentna, bez-konkretnog-povoda iskazivana ljubomora oštro se suprotstavljaju samoj „permisivnoj“ prirodi kulture (post)modernosti. Dobro, šta stoji na drugom kraju te klackalice? Verovatno ravnodušnost. Ona svakako više preti „modernom čoveku“ zatečenom usred onog brikner-finkelkrautovskog „novog ljubavnog nereda“: ako se „sve može“, ako je sve O.K. (anythinggoes), onda ništa više nije uistinu važno, ne? Stvari su, mereno „klasičnim“ aršinom, u ljudskim odnosima jednostavno postale nekako nedovoljnoozbiljne – sve može da bude, a ne mora da znači. Vernost do smrti? Hm, hm. Nemojte nikome da kažete! Ona još uvek opstaje, ali gotovo krišom. Visoka Vernost je, naime, poprilično „kulturološki“ out: ko danas pati od nje, gleda da to nekako sakrije – ili bar da bude lakoironičan prema tom svom nedostatku – baš kao što se kadgod brižljivo krila preljuba ili razbludni život…
Ipak, Gream Hendrik, junak ranog – originalno 1982. objavljenog – romana Džulijena Barnsa Prenoštomejesrela (preveo Zoran Paunović; Geopoetika, Beograd 2002), otišao je još nekoliko bizarnih koraka dalje od onoga što se drži „normalnom“ dozom ljubomore, one kakvu lagano izumirući građanski svet drži i dalje legitimnom. No, krenimo od početka: Gream je profesor istorije, zatečen na pragu četrdesetih u deceniju i po dugom dosadnom braku sa džangrizavom filistarkom Barbarom, napornom-babom-u-nastajanju, posvećenom jedino tome kako da mu u svaki životni trenutak usadi univerzalno Osećanje Krivice. Kada upozna En, bivšu trećerazrednu glumicu u potrazi za prigodnim Skrašavanjem, njegov se život okreće u sasvim novom, beskrajno prijatnijem pravcu: u novom braku, dotadašnju besmislenu Težinu zamenjuju prijatna Lakoća, jednostavnost i toplina. Idila traje nekoliko godina, a onda stiže prefinjena Barbarina osveta: trikom namamivši bivšeg muža, zakletog filmomrsca, da sa njihovom kćeri pogleda jedan konfekcijski filmić u kojem je En glumila epizodu, dakako još u svom „prethodnom životu“ (u „bezgreamovskim godinama“, kasnije će sa bolesnom zavišću to definisati od ljubo(s)morice obnevideli Gream), ona u Greamu pokreće zapretani mehanizam do tada nepoznatog osećanja, koje vremenom narasta do razmera autentičnog Ludila: gledajući tu nedužnu „ljubavnu“ scenu, on postaje ljubomoran na sve njene – što prave i stvarne, što njegovom paranojom iskonstruisane – bivše momke i ljubavnike, dakle: ljubomoranretroaktivno, nemoćno očajan zbog njenog Bivšeg Života, zbog svega što je činila pre nego što su se poznavali. Gream vremenom postaje kliničkiopsednut: bezbroj puta gleda sve njene stare filmove, koje je i sama odavno zaboravila, ispituje je o filmskim i vanfilmskim romansama sa svakim muškinjem koje je ikada prošlo kroz njen raniji život, podozriv je i prema prijateljima… Od Srećnog Novog Života ostaju samo froncle: dosledan u svom naknadnom nepristajanju na njen život bez-mimo njega, Gream zapravo dodiruje granicu – ili Dno – i gotovo mesečarski prelazi preko nje, u susret Sudbini. Sve ovo nikako ne može da izađe na dobro, ali u ovom tekstu svakako nećete saznati „šta je bilo na kraju“: dovoljno je reći da je Barns ovim svojim ranim romanom više nego upečatljivo nagovestio svoje potonje, mnogo puta dokazivano spisateljsko majstorstvo i umeće karakterizacije, kao i suptilnu psihologizaciju bez razmetljivih i pompeznih „analitičkih“ kerefeka.
Greamovo ponašanje izgleda beskrajno uvrnuto, a takvo i jeste, ali, ne radi li se tu tek o jednom – hajde, nešto naglašenijem – od mnogih vidova iliti ospoljenja težnje za Totalnim Posedovanjem? A ova, pak, bar izdaleka prati svaku ljubavnupriču, onako kako lešinari prate umorni prerijski karavan. Gream je samo malo konsekventniji u nečemu što muči mnoge muškarce i žene, nesnađene i stegnute usred ove površne cool–ture, ispod čijeg tanušnog pokrova i dalje tinjaju sve dobre i manje dobre stare, fatalne strasti. „A koliko si ih imala do sad“, tako je glasio nekada popularan refren jedne SFRJ grupe koja je iz nekih razloga i počela i završila karijeru sa čobanlucima…
Roman BeforeSheMetMe možda ne spada u sam vrh Barnsovog opusa, ali je knjiga koja je vredna svake moguće čitalačke pažnje. Ugradivši u fabulu jednu, uslovno, radikalnu, za neke ukuse možda čak prekomerno „neživotnu“ postavku – o ljubomori koja putuje kroz vreme čak i u rikverc, ne zaustavljajući se pre tačke rođenja svog „objekta“! – Barns ispisuje intrigantnu igru (kao nekakav turbonarativni esejbezesejiziranja) na temu odanosti i vernosti, ali i granica do kojih Dvoje mogu da postanu Jedno, a da to i dalje bude dobro za njih. Granica je, dakako, svaka Težnja Za Posedovanjem, ali ona se, avaj, uglavnom može definisati samo od slučaja do slučaja. Što stvari, opet, čini frustrirajuće komplikovanim. S time se nije lako nositi u „životu“, ali se u romanu mladi Barns sasvim lepo snašao: Prenoštomejesrela jedan je od onih tipičnih pouzdanih izdanaka savremene britanske proze, onih zbog kojih je to i dalje najživlja „scena“ u Evropi (Rusija na stranu, to je kontinent za sebe): čak i kada ne pišu Velika Dela, tamošnji pisci – oni iz poširoke premijerlige, dakako – postavljaju ostatku sveta domaće zadatke iz protestantski suzdržanog (romano)Pisanja Sa Merom (i smislom, i stilom). Što će reći da je i Barns, po običaju, vešto doveo priču do kraja i onda, zamislite – završio!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!