Svoju društvenu poziciju i zvijezdu za kojom je koračao smatrao je vlastitim izborom, zbog kojeg se nema kome opravdavati niti ikome žaliti
Prije nekoliko dana, 30. kolovoza ove godine, u Zagrebu je preminuo Slobodan Šnajder-Šac (rođen u Zagrebu 8. srpnja 1948), jedan od najznačajnijih hrvatskih, a usuđujem se reći i (srednjo)europskih književnika, kojeg su mnogi smatrali najvećim dramskim piscem ovog podneblja poslije Miroslava Krleže. Osobno mislim da stoji ne iza, već ravnopravno uz Krležu, a da je tomu tako svjedoči recepcija njegova sveukupna, bogata i plodna književna stvaralaštva u regiji i Europi (posebice Njemačkoj i Austriji). Uostalom, nije se bez razloga govorilo i o njegovoj nominaciji za Nobela, u čemu nije bilo pretjerivanja. Dapače, na neponovljiv je način pisao o zlu, ratu, zločinima i zločinačkim ideologijama, genocidu, Holokaustu, logorima, folksdojčerima kojima je po ocu, pjesniku Đuri Šnajderu, i sam pripadao. Djela su mu prevođena na svjetske jezike (posljednjih godina sve više i češće romani Morendo iz 2012, Doba mjedi iz 2015. i Anđeo nestajanja iz 2023), a iako mu drame, uz nekoliko izuzetaka, dugo vremena nisu bile izvođene u RH, igrale su se stalno na svim velikim europskim pozornicama, od Beča preko Münchena i Tübingena, Varšave, Krakova do Beograda i Dublina. U RH praktički neizvođeno djelo Hvatski Faust, remek-djelo dramske literature, igrano je samo u Splitu u režiji Dina Radivojevića i u Varaždinu u režiji Petra Večeka. U njemu je beskompromisno propitivao hrvatsku povijest u doba Drugog svjetskog rata, dok je u režiji Roberta Ciulija u “Theater an der Ruhr” samo u Njemačkoj i Austriji više od sto puta. U Beogradu, na daskama JDP, režirao ga je Slobodan Unkovski.
Sam Šnajder se deklarirao kao krležijanac, štovatelj Brechtove poetike, dosljedni “neizlječivi” ljevičar koji nije poput mnogih svojih kolega pod pritiskom politike (o)lako, bez ustezanja mijenjao uvjerenja i poglede, nije savijao kičmu pred moćnicima, ni u vrijeme Titove Jugoslavije, a niti poslije devedesetih godina u neovisnoj Hrvatskoj, iz koje je zapravo kao nepoželjan bio prognan (sam ministar kulture, hadezeovac Božo Biškupić ga je “savjetovao” da bi mu bilo najpametnije napustiti zemlju u kojoj je rođen, a voljom nacionalističke politike onemogućeno je mu da postane intendant u HNK u Rijeci) pa je desetak godina živio i pisao u Njemačkoj, ali često je ponavljao kako je znao da će se i da se mora vratiti u domovinu kako bi u kontaktu s hrvatskim jezikom, na kojem je mislio i pisao (iako je sjajno govorio engleski, njemački i francuski), mogao nastaviti sa svojom “književnom misijom” (u svrhu čega je i podržao u RH prokazanu Deklaraciju o zajedničkom jeziku), koja po njemu ima podjednako važnu estetsku, umjetničku i kulturnu, ali i etičku funkciju u bespoštednom obračunu s (posebice nacionalističkim) zloduhom prošlosti, svemoćnom politikom i totalitarnim ideologijama. O svom je egzilu rijetko govorio, nije podnosio da ga javnost tretira kao žrtvu. Svoju društvenu poziciju i zvijezdu za kojom je koračao smatrao je vlastitim izborom, zbog kojeg se nema kome pravdavati niti ikome žaliti. Sam skočio, sam pao i(li) poletio. I upravo ta pozicija outsidera, vječitog usamljenika i marginalca, a nedvojbeno intelektualca europskog formata, bila je neka vrsta svakako tegobnog, često i mučnog zaštitnog znaka svekolikog njegovog stvaralaštva, ali sve je to podnosio držeći da mu to ide u “staž” poziva kojeg je izabrao i kojem je posvetio život.
Pisao sam o njegovim knjigama, zajedno smo ih predstavljali diljem RH, dobro smo se znali. Iako je često znao biti “težak”, volio sam ga i cijenio, znao sam što znači taj vječito (samo)ironični osmijeh na njegovom licu kada bi sarkastično komentirao sve ono ružno i zlo što se dešavala u RH i na prostorima ex YU, kao i kada bi govorio o svima onima koji su brutalno poništavali i gazili ideju dobra, a istini sustavno radili o glavi. Iako je za svoja djela i književni rad primio ugledna europska, regionalna, pa i neka domaća/hrvatska priznanja (ne i “Nazora”, kao najvišu državnu nagradu), nacionalistički kulturni mainstream u RH na sve to je gromoglasno (od)šutio. Usprkos svemu i svima, Šnajder je ostavio ogromno i impresivno stvaralačko nasljeđe na koje bi se i daleko veće kulture od hrvatske s ponosom pozivale. A što tomu u RH nije tako, naša je sramota, pa utoliko ciničnije zvuči plačljiva izjava Nine Obuljen-Koržinek, aktualne ministrice kulture u vladi Andreja Plenkovića, povodom Šnajderove smrti: naime o “neizbrisivom tragu njegova djela u hrvatskoj kulturi, njegovom seciranju totalitarizma i angažiranoj kulturi otpora”. Pa zar i ona nije aktivna u tom krugu koji je nastojao ekskomunicirati Šaca iz hrvatske kulture?
U čemu je (bio) Šnajderov grijeh? U svojim djelima (navedimo još drame Kamov, smrtopis iz 1977, Držićev san z 1979, Gamlet 1987, Zmijin svlak 1994, memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj 2019, knjige eseja Kardinalna greška 1999. i Umrijeti pod zvijezdom 2005, kao velika posveta majci Zdenki, koja je kao komunistkinja i partizanka preživjela ustaški logor u Gradiški) uporno i dosljedno otvarao je teme i debate o tragičnom ustaškom nasljeđu u Hrvatskoj, njihovim zločinima, a upravo je to vladajuća nacionalistička elita (gora od gomile) pokušavala zaobići i taj prljavi povijesni veš nepodnošljivom lakoćom gurnuti pod tepih. Jedina utjeha, ako je može uopće biti, jest to što će Šnajder i njegovo djelo usprkos svima i uprkos svemu o(p)stati i vječno živjeti, a gospođe ministrice i sličnih nacionalističkih spodoba nitko se neće ni sjećati. Barem se tomu iskreno nadam.
Često vežbom i srčanošću nadomestimo to što nismo profesionalni muzičari. Jedno je kad si profesionalni muzičar... To je kao kad igraš fudbal ispred zgrade, a ne na Vembliju. Mnogo je siroviji, življi, energičniji ispred zgrade, ima više grešaka, nije prefinjen ni matematički precizan. Međutim, to mu daje ono bez čega ne bi bilo fudbala
Jasno je da su 59. Bitef i drugi Ne: Bitef dva pristupa pitanju kako ovaj festival može ići dalje, ali oba su teško održiva na duge staze. Bitef bez umetnika značajnih u svetskom kontekstu i sa polupraznim salama ne može biti festival od najvećeg evropskog značaja. S druge strane, veliki međunarodni festival bez finansiranja teško može da opstane. Možda se nalazimo na korak od gubitka Bitefa. To bi bila ogromna šteta i nepravda prema budućim generacijama naših gledalaca i umetnika, koji treba na domaćim scenama da vide najbolje od najboljeg u evropskoj i svetskoj produkciji
Pedeseti album Neila Younga nastavlja tragovima nekih od njegovih najboljih i najuspešnijih izdanja – akustičnih remek-dela Harvest i Harvest Moon – nudeći dirljivo sročen epilog jedne neverovatne karijere
Od nemila do nedraga, slogan jubilarnog Festivala evropske poezije, ujedno je i opis proteklih 20 godina ove manifestacije zbog koje su u Beograd dolazili značajni pesnici Evrope
Kako su studenti od „izdajnika“ i „terorista“ već na početku zvanične naprednjačke predizborne kampanje postali „silovatelji“? Hoće li do 25. oktobra biti preimenovani u pedofile i ubice, recimo?
Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš
Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
"Fraza ‘Sačuvaj me, Bože, hrvatske kulture i srpskog junaštva’ netočno se pripisuje Krleži. Nigdje kod Krleže ne postoji ta veza kako se ona izriče u Hrvatskom Faustu. Nju sam ‘kupio’ od svoje bake. U pomanjkanju opipljivih povijesnih realija, političkih silnica, pa i materijalnih pretpostavki da se kolektivni usud doživi kao kolektivni subjekt, jako je opterećen sam pojam kulture, i dakako, on je idealiziran: Nemamo ništa, ali smo kulturni. Nažalost, izašlo je da to nije nikakvo osiguranje od povremenog pada u barbarstvo. Nasuprotno je, dakako, ‘srpsko junaštvo’. Da ni to nije nikakva garancija protiv pada u barbarstvo, slijedi valjda iz same stvari. Geneza ovoga sklopa slična je genezi sklopa – ‘tisućgodišnja kultura’. Otud je opravdano što se obično citiraju u paru kao nešto od čega valja uteći dragome Bogu"
