
Pozorište
Razgradnja malograđanskog uma
Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”
foto: a. letićDnevnik mašinovođe; Srbija i Hrvatska, 2016; proizvodnja: Zilion film i Interfilm; scenarista i reditelj: Miloš Radović; igraju: Lazar Ristovski, Petar Korać, Jasna Đuričić, Mladen Nelević, Mirjana Karanović, Nina Janković i drugi; distribucija: Art Vista
Nakon više nego plodotvornog festivalskog leta (Moskva, Palić, Novi Sad, Niš) i prilično ubedljive domicilne nominacije za Oskara (uprkos ozbiljnim konkurentima kakvi su Vlažnost ili Dobra žena), isuviše dugo očekivani i na određeni način povratnički film Miloša Radovića Dnevnik mašinovođe je konačno stigao i na redovni bioskopski repertoar. Iako ga od prethodnih celovečernjih ostvarenja ovog autora deli punih dvanaest (Pad u raj), odnosno trinaest godina (Mali svet), prvi i osnovni utisak koji za sobom ostavlja ovo delo je da se protutnjalo vreme nije na značajan način odrazilo na stil, svetonazor i kreativne ambicije njegovog potpisnika. Ovo – razume se – može i ne mora da bude unapred označeno kao kvalitet ili mana, mada za umetnost generalno nikada nije dobro da na sebe preuzima ulogu kamenja iz one izanđale izreke o neizbežnosti stalnih promena.
Iz nužde ili po opredeljenju, svejedno, Radović je u najvećem delu vlastite karijere bio poznatiji i priznatiji kao reditelj zbilja antologijskih televizijskih (Vidim ti lađu na kraju puta, Brod plovi za Šangaj) ili kratkometražnih (Iznenadna i prerana smrt pukovnika K.K., Moja domovina) filmova, dok se njegovi sporadični i očigledno teško izvojevani izleti u dugometražnu produkciju nikako ne mogu opisati istim ili sličnim atributom. Dnevnik mašinovođe, nažalost, neće preokrenuti ama baš ništa u takvom kreativnom skoru, jer je pre svega reč o ostvarenju koje predstavlja gotovo predvidljiv i ne posebno inspirativan zbir očekivanih vrlina i slabosti koje se i inače pripisuju ovom autoru.
Hotimično vanvremenska, ali ne i lako čitljiva metaforična ili alegorična pripovest, Radovićev Dnevnik mašinovođe teži i uspeva da bude mikrokosmos za sebe, žanrovski stisnut u njemu toliko omiljen okvir tragikomedije, ili preciznije „komedije sa tragedijom“. Osim toga, ova filmska priča o nesrećnom samcu mašinovođi i njegovom usvojenom sinu koji treba da nasledi porodični zanat mogla bi se opisati i kao bajkolika i melodramatična, dok bi za interakciju tih glavnih junaka i njihovih prijatelja sa svakidašnjim okruženjem svakako trebalo reći da je iščašena i crnohumorna. Konačno, čvrstim ikonografskim i mitološkim pozivanjem na opšteprihvaćene stereotipe iz tradicije domaće kinematografije (železnica, siročad i sirotišta, privremeni smeštaji i zajednički stanovi), Radović i ovom prilikom kao da odbija da se odmakne od pretpostavljenih uzora i uticaja, pa i da stvaralački kroči na ma koju teritoriju na kojoj do sada nije bio.
Paradoksalno, no ne i potpuno neobjašnjivo, ovakav poetski koncept u filmu Dnevnik mašinovođe brzo počinje da remeti i razgrađuje čak i one njegove elemente koji u startu deluju elegantno i besprekorno. Jer, puna vizuelna perfekcija (direktor fotografije Dušan Joksimović, montažer Đorđe Marković, scenograf Aljoša Spajić, kostimograf Dragica Laušević) i fino uravnotežen nastup kompletnog glumačkog tima s vremenom blede u samodovoljnosti, isključivo zato što su postavljeni i vođeni na ovakav način jednostavno lišeni mogućnosti za bilo kakav progres, zamrznuti u zatečenom stanju. Po svoj prilici, suštinski Radovićev problem ovde – kao i ranije – dolazi s narativno-karakterne strane i ogleda se u činjenici da kovačevićevska dosetka o mašinovođama kao ukletom soju slučajnih i nevinih ubica tokom čitavog filma biva i ostaje apsurd osrednje humorističke i veoma niske magijske snage.
Na kraju, arhaični kreativni arsenal kojim raspolaže i barata Dnevnik mašinovođe primorava i na razmišljanje o tome jesmo li i ove godine uobičajeno omanuli u proceni šta svet očekuje od ovdašnje kinematografije i da li je upravo Radovićevo ostvarenje idealan takmac u još jednoj trci za Oskara koja je pred nama? Jer, uz sav respekt prema inspiraciji, znanju i energiji koji su nesumnjivo uloženi u ovo delo, ovakav Dnevnik mašinovođe ipak i pre svega deluje kao bioskopski artefakt iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina prošlog veka, a svi znamo da Američka filmska akademija birajući najbolji strani film najčešće daje prednost naglašenoj estetskoj i ideološkoj provokativnosti i inovativnosti nad umivenom autorskom konvencionalnošću, koja je ove sezone izgleda naš prvenstveni adut. Čuda su naravno moguća i za nekoliko meseci će biti jasno da li je ova teza sasvim tačna, ali je i za Radovića i za srpski AFUN čini se poslednji trenutak da pođu u susret novom vremenu kakvo god ono zaista bilo.

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.
Direktorki biblioteke „Stevan Sremac“ istekao mandat pre sedam godina, a na čelu ostalih ustanova kulture u Nišu su ili v.d. ili direktori isteklih mandata
Premeštanje zaposlenih bez razloga, i otkup knjige Čedomira Antića zbog interesne podrške, novi su razlozi koje navodi Slobodni sindikat Narodne biblioteke Srbije za ostavku upravnice Jasmine Ninkov

Građanski pokret Bravo iz Novog Sada traži izveštaj o trošenju novca u Operi Srpskog narodnog pozorišta, a "Niš moj grad" ukazuje da su ugovori za Međunarodni filmski festival potpisivani nakon završetka posla
Smena vlasti u Narodnoj skupštini
Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve