Treći svet

U ove zimsko-proljetne martovske dane 2009. godine u kojima se smjenjuju provejavanje snijega, topot kiše i sunčani intervali, navršava se tačno dvije stotine godina od jednog razgovora u travničkoj ulici Šumeće. Datacija ne može biti do kraja precizna. Jedini dostupan izvor – Andrićeva Travnička hronika – nudi nam slijedeće indikacije: XIII poglavlje počinje na katolički Božić (dakle, 25. decembra) 1808. godine, a na sredini XVI poglavlja spominje se pismo od petog jula 1809. godine; događaji iz četrnaestog i petnaestog poglavlja desili su se, dakle, u prvoj polovini 1809. godine.

Razgovor o kojemu je riječ desio se negdje na prelazu zime u proljeće, po svoj prilici u martu 1809. godine. Protagonisti razgovora su francuski „mladi konzul“ Defose i „ilirski doktor“ Kolonja. (Predveče, moglo je biti oko osam sati, praćen jednim kavazom i momkom koji je nosio fenjer, Defose je otišao do lekara.) Razgovor zapravo ne bi bilo pogrešno smatrati Kolonjinim monologom, s Defoseom kao privilegiranim slušaocem, monologom koji je istovremeno i pledoaje o ljudima iz „trećeg svijeta“. (Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.) Godišnjica ovog razgovora, pa makar i jubilarna, nije i neće biti povod za javne svečanosti. Povod je, naime, odveć literaran. To, međutim, ne znači da različite godišnjice povezane s Travničkom hronikom nisu imale svoj javni eho. Uostalom, tek se bližimo sredini osmogodišnjeg perioda prepunog travničkohroničkih godišnjica (radnja Travničke hronike počinje posljednjeg petka u oktobru mjesecu 1806. godine, a završava posljednjeg petka u maju mjesecu 1814), a dvije takve godišnjice već su svečarski obilježene. Najprije je Ambasada Francuske u Sarajevu organizirala event u Travniku povodom dvjestote godišnjice otvaranja francuskog konzulata u Travniku, a zatim je i Ambasada Austrije u Sarajevu na dvjestotu godišnjicu otvaranja austrijskog konzulata u Travniku priredila prigodno predavanje u Memorijalnom muzeju Rodna kuća Ive Andrića. Iako su ove događaje organizatori zamislili kao obilježavanje jubilarnih godišnjica svog diplomatskog prisustva u Bosni, skoro pa kao prisjećanje na simbolično uspostavljanje međusobnih diplomatskih odnosa, sasvim je jasno da bi bez Travničke hronike ti davni konzuli bili posve zaboravljeni.

BESPUTNA ZEMLJA: A ipak, kontekst koji spaja strane konzule u Travniku sa današnjim ambasadorima u Sarajevu više je nego inspirativan. Najprije, mjesto Bosne na simboličnoj geografskoj karti Evrope danas i prije dvjesto godina nije previše različito. Kad Davil, recimo, govori Defoseu o putevima u Bosni, odnosno besputnosti Bosne (Ja mislim da ne postoji danas u Evropi tako besputna zemlja kao što je Bosna… Ovaj narod, mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu, perverznu mržnju prema putevima, koji u stvari znače napredak i blagostanje, i u ovoj zlosrećnoj zemlji putevi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše.), to je i danas posve faktografski tačno; od svih evropskih zemalja, naime, Bosna ima najmanji broj kilometara autoputa, a i za ono malo postojećih komadićaka autoputa vozači će najčešće kazati isto što i Davil – da se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše (posebno je ironično što se u nastavku Davilove tirade ističe kako se za razliku od Bosne kroz Dalmaciju gradi veliki drum, što je također itekako odgovarajući opis stanja i dva stoljeća kasnije). Isto tako, kao nigdje u Evropi danas, svakodnevni je život u Bosni pod utjecajem različitih stranih diplomata, predstavnika onog kompleksnog skupa država i organizacija poznatog pod imenom „međunarodna zajednica“. Mnogi od njih, baš poput Defosea prije dvjestotinak godina, nakon što im se bosanski mandat završi, pišu knjige – nekakve putopisno-memoarske hibride. U njima se u formi općeg mjesta ponavlja kao prvi dojam o Bosni neko neodređeno osjećanje puno prijetnje i mistike. (Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga.) A ljudi u Bosni i danas se uklapaju u skicu iz Kolonjinog solilokvija od prije tačno dvije stotine godina. (To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta.)

GLASOVI IZ TAME: Na šta li je mislio „ilirski doktor“ Kolonja kad je kurzivirano izgovorio frazu „treći svet“? Na šta li je mislio Andrić kad ju je napisao u kurzivu? Ni jedan ni drugi nisu ponad te fraze mogli vidjeti onaj (dnevno)politički oreol koji je, recimo, imala u vrijeme kad je grupa Haustor izdala album Treći svijet, onaj na kojem je i istoimena pjesma sa stihom: Glasovi iz tame su nestali davno, još su samo u pjesmi. Pjesma glasova iz tame, međutim, priziva još jedan neprolazan motiv Travničke hronike: bosansko pjevanje, ono koje je francuskog konzula Davila dovodilo do očajanja. Za fon Miterera, austrijskog konzula, bosansko je pjevanje ein Urjammer (drevni iskonski jad), za mladog Defosea ono je zanimljivo, za Davila pak ono je besnilo divljaka koji su izgubili naivnost. (Slušao sam kako ovaj narod peva i video sam da i u pesmu unosi istu onu divljinu i nezdravi bes kao i u svaku drugu funkciju svoga duha ili svoga fizikuma. Čitao sam u putopisu jednog Francuza, koji je pre više od sto godina proputovao ove krajeve i čuo ove ljude, da njihovo pevanje liči više na pasje zavijanje nego na pesmu. Međutim, bilo da se ovaj svet izmenio nagore, bilo da onaj dobri stari Francuz nije dobro upoznao sve zemlje, ja nalazim da je u pasjem zavijanju daleko manje zloće i okorelosti srca nego u pevanju ovih ljudi kad su pijani ili prosto poneseni svojim besom.) Dominantni doživljaji balkanske muzike i danas odgovaraju vrhovima ovog trougla; od mistifikacije drevnog iskonskog jada u sevdah ključu preko površne radoznalosti world music tipa do posvemašnje barokno kićene satanizacije ovdašnjeg (turbo)folk pjevanja u koje se učitava svako moguće zlo.

NEČUJNA UNUTARNJA MELODIJA: Endru Vahtel je ispravno primijetio kako se Andrićeva datacija završetka pisanja Travničke hronike, ono U Beogradu, aprila meseca 1942. god. valja na neki način smatrati dijelom romana. U kontekstu ovog vremenskog okvira, pod posebnim se svjetlom može čitati ono proročanstvo koje na kraju XXV poglavlja izgovara Marko iz Džimrija, božji čovek i vrač. Peče se rakija, jesen je 1813. godine. (Ej, jadni hrišćani, jadni hrišćani! Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedno drugom krv dodaju. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti.) Usprkos uvjerenju o premoći zla, Andrić kroz Markovo proročanstvo izlaže svoju nadu da će se negdje od druge polovine dvadesetog stoljeća ovdje prestati proljevati krv. Andrić nije doživio slom svoje nade. 1942. se na neki način ponovila 1992. Miroslav Karaulac je otkrio da je jedan od razmatranih, a kasnije odbačenih naslova pripovjetke Pismo iz 1920. godine bio Pismo iz 1992. godine. Tako živi treći svijet: između straha i nade. Nakon lamenta na početku, Kolonjin monolog od prije dvije stotine godine završava s nadom. (Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično… Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu. Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik? I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži? Ne, nije. I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je povezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha. Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo. A srešćemo se i razumeti svi, ma kuda sada išli i ma koliko lutali. To će biti radosno viđenje, slavno i spasonosno iznenađenje.) Kolonja će uskoro umrijeti, Defose, njegov slušalac i sabesjednik, napustit će Travnik. A kad se pet godina kasnije i Davil bude spremao na odlazak pratit će ga jedna misao (neodređena ali stalna misao: da ipak negde mora da postoji i taj „pravi put“ koji je on celog života uzalud tražio; da postoji i da će ga čovek kad–tad naći i otvoriti za sve ljude. On sam ne zna kako, kada, ni gde, ali naći će ga kad bilo njegova deca, deca njegove dece ili još dalje potomstvo), misao nalik na nečujnu unutarnju melodiju.

I poslije niza naraštaja treći svijet ostaje treći svijet, a nada iz misli slične melodiji projicira se na još dalje potomstvo.