Tranzicija i sećanje

Kada čujete da netko govori o etnografiji (pa i o etnologiji) prva slika koja će vam se javiti u glavi bit će ispunjena egzotičnim krajevima, prolazit će vam maštom primitivna plemena i narodi Trećeg svijeta neiskvareni civilizacijom i kokakoliziranom kulturom – tu se, međutim, radi o primitivizmu koji ima mnogo više veze s izvornim značenjima riječi iz koje je izveden taj pojam (prvi, prvobitan, najstariji, iskonski), a gotovo nikakve veze (osim ako niste kulturni ili čak i pravi rasist) s kolokvijalnim značenjem, kada vas riječ primitivizam podsjeća na turbo-folk, pljuvanje u tramvaju ili sadržaj govornih emisija nekih radio-stanica. Kada vam, međutim, objasne da se ne radi o svjetskoj već o nacionalnoj etnografiji, asocijacija će ići u smjeru Čajkanovićevih istraživanja, vila, vještica i vukodlaka, ili – još prije – u smjeru preslica, sijela i prela, odumirućih običaja ruralnog stanovništva, i sve u tom stilu. Ako imate pozitivan emotivni ili estetski stav u odnosu na starine patrijarhalnog života na Balkanu prije pojave željeznice, industrije, električne energije i, generalno, modernizacije i urbanizacije – pobudit će se vaše zanimanje. Ako ste, naprotiv, urbani rasist, s prezirom ćete odmahnuti na istraživanja u oblasti nacionalne etnografije. A u oba slučaja ćete prihvatiti prosudbu prema kojoj etnografija može zanimati samo ljubitelje predmodernog života.

Na takvoj se prosudbi, dakako, temelje stanovite predrasude o etnologiji i etnografiji. Ako dijelite takve predrasude o etnologiji i etnografiji, unaprijed ćete odbaciti pretpostavku da bi neka knjiga koju objavljuje institut koji u svom imenu sadrži riječi etnologija i folkloristika (pa čak i ako je riječ o institutu iz Zagreba) mogla biti zanimljiva ikome tko se stručno ne bavi nacionalnom etnografijom ili nije ljubitelj ruralnih starina. No, predrasude su često lišene pravog utemeljenja, što dokazuje i nedavno objavljeni zbornik, pravi hit hrvatskoga publicističkog tržišta, pod nipošto uobičajenim naslovom Devijacije i promašaji. Etnografija domaćeg socijalizma (ur. Lada Čale Feldman i Ines Prica, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb 2006).

OD KOMUNIZMA DO POSTSOCIJALIZMA: Naime, predrasude (svejedno da li afirmativno ili negativno konotirane) ne vode računa o novijim tendencijama u svjetskoj etnografiji i etnologiji, koje, zahvaljujući ponajprije svojem interdisciplinarnom povezivanju sa socijalnom i kulturnom antropologijom, ali i nizu drugih relevantnih disciplina društvenih i humanističkih znanosti, otvaraju sasvim nove, netradicionalne teme istraživanja. Etnografija je u sve manjoj mjeri kulturna arheologija; naprotiv, zahvaljujući tim tendencijama ona se jasno profilira kao istraživanje socijalne i kulturne antropologije modernih, industrijaliziranih (pa i informatiziranih, procesima globalizacije zahvaćenih) i, naravno, urbaniziranih zajednica. No, u tom se okviru etnografija ipak može oblikovati i kao socijalna i kulturna arheologija, te postupati na metodski istovjetan način na koji klasična etnografija postupa s urbaniziranim selom, tragajući za starijim osobama koje se sjećaju vremena prije električne struje i asfalta, kako bi se uz njihovu pomoć rekonstruirao i zabilježio način života u tim minulim vremenima. Ili, drugi primjer, na način na koji etnomuzikologija pomoću muzičkog pamćenja starijih osoba bilježi muzičke stilove prošlosti, komercijalnom „novokomponovanom“ ili turbo-folk produkcijom neiskvarene pjesme kakve su se pjevale u starim danima prije radija i televizije. Riječ je o životu u tzv. realnom socijalizmu, dakle u poretku koji se urušio koncem 80-ih godina prošlog stoljeća, što je simbolizirano padom Berlinskog zida. Došlo je novo doba, tranzicija, novi tip potrošačkog društva, europske i euroatlantske integracije, i tako redom, ali sjećanja na prošlost još žive, negdje uz dominaciju osjećanja sreće zbog oslobođenja od autoritarnog poretka, negdje uz prizvuke nostalgije, negdje uz uvid u vjerodostojnost (ako ne baš i istinitost) teze prema kojoj je od „komunizma“ gori samo „postsocijalizam“ (ili, u drugoj varijanti, nacionalizam) – i na etnografiji je da ta sjećanja sakuplja, a na etnologiji (ili, preciznije, socijalnoj i kulturnoj antropologiji realsocijalizma, a ako je riječ o bivšoj zajedničkoj državi – socijalnoj i kulturnoj antropologiji socijalističkog samoupravljanja) da ih kritički sistematizira i valorizira. Kako je značajniji dio života u nekadašnjoj Jugoslaviji bio urbanog (a ne ruralnog) karaktera, kako je modernizacija tamo izrazito bila na djelu i kako se (počevši još od 60-ih godina) oblikovala specifična varijanta potrošačkog društva, ta nova arheologizirajuća etnografija ima za predmet gradski život u zemlji koje više nema, ali koja je u novonastalim državama ostala u sjećanju bar onoliko koliko je svojedobno Otomansko carstvo pamćeno i nakon što se povuklo iz jednih a Habsburški imperij iz drugih dijelova te – danas već bivše – zemlje. U toj smo analogiji mi danas, dakle, otprilike u 1917. godini (Sandžak, Makedonija…), odnosno u 1933. godini (Vojvodina, Bosna…), a etnografi i etnografkinje usmjereni na urbani život nalaze se u (uglavnom hipotetičnoj) situaciji svojih kolega u spomenutim godinama koji su htjeli istrgnuti nedavno minula vremena od prijetećeg zaborava.

Upravo se o tomu radi u spomenutom zborniku. Na sumnju da su u slučaju zbornika Devijacije i promašaji one uvodno naznačene predrasude neopravdane upućuje već i podnaslov Etnografija domaćeg socijalizma; taj je podnaslov, međutim, isuviše uzak i nedovoljno precizan: u zborniku nije riječ isključivo o tzv. predtranzicijskoj (ili „socijalističkoj“) kulturi, već i o našem današnjem („postsocijalističkom“ ili „tranzicijskom“) stanju. A „mi“ smo, naravno, definirani državno-društveno-kulturnim okvirom nekadašnje zajedničke države.

OD BELE KNJIGE DO DŽONIJA: Zbornik se sastoji od deset studija: „Etnologija postsocijalizma i prije: Dvanaest godina nakon Etnologije socijalizma i poslije“ (Ines Prica), „Izgubljeni u prijenosu: O kulturnim studijima u uvjetima vladavine ljevice“ (Reana Senjković), „Bijela knjiga, nepoćudna književnost u kulturnostudijskoj perspektivi“ (Lada Čale Feldman), „Osveta slabih učenika: Stilistika i raspad predratne disidencije u Srbiji“ (Svetlana Slapšak), „Užas je moja furka: Socijalistički urbani imaginarij Branimira Štulića“ (Dean Duda), „Podvučeno žutim: Raspad Jugoslavije i značenjsko-funkcionalne transformacije jedne krilatice, 1987–2004“ (Ivo Žanić), „Politika sjećanja na Drugi svjetski rat u doba medijske reprodukcije socijalističke kulture“ (Renata Jambrešić Kirin), „Svinjska glava: Priča o djetinjstvu“ (Maja Brkljačić), „Odrastanje u poznom socijalizmu – od ‘pionira malenih’ do ‘vojske potrošača’“ (Ildiko Erdei) i „’Jesi li jedna od nas?’ Sproslave Titova 112. rođendana“ (Kirsti Mathiesen Hjelmdahl i Nevena Škrbić Alempijević).

Već se iz samih naslova može zaključiti da su prilozi tematski veoma heterogeni. Valja reći, njihova se heterogenost ne odnosi tek na teme istraživanja (od fenomena disidentstva i Bijele knjige pa do Johnnya Štulića na jednoj, te rasprava o epistemologiji etnografije „socijalizma“ i „postsocijalizma“) već i na samu metodologiju, razapetu između postmodernističke kritike tradicionalne antropologije i traganja za nekim primjerenim oblikom teorije koji bi objedinio kulturnu antropologiju sa studijima kulture (uz moguće održavanje odgovarajućih metodskih i istraživačkih kontakata s etnografijom tradicionalnih društava). Tako, primjerice, pristupu svojstvenom studijima kulture odgovara rad Lade Čale Feldman o čuvenoj Bijeloj knjizi, gdje istražuje sukob oficijelne ideologije i kulturno-intelektualne elite u ključu kulturnopolitičkog proučavanja konteksta i sadržaja kulturne produkcije ranih 80-ih godina. Sličan je i pristup Svetlane Slapšak, koja posebno insistira na istraživanju unutarnje povezanosti žanrovskih i tematskih formacija u nacionalnoj (konkretno, srpskoj) književnosti na planu stilistike, upotrebe figura i imanentne mikropoetike s tipovima diskursa kakvi se danas mogu prepoznati u medijima i u političkom govoru. Utemeljujući svoje istraživanje kulture na retorici, ona će uvesti razlikovanje instantnih i distantnih disidenata (antiteza Dobrice Ćosića i Borislava Pekića), ali i opisati transformaciju distantnog pisca u instantnog intelektualca (Milorad Pavić). Povezivanje većega dijela nekadašnje multinacionalne disidencije (okupljene oko zajedničkih ciljeva demokracije, slobode izražavanja i poštivanja ljudskih prava) s dominantnim medijskim i političkim diskursom (kakav se objelodanio počevši od konca 80-ih godina) ona vidi kao bitan simptom devijacije identične s promašajem, a takve devijacije i promašaji su u kontekstu zbornika toliko značajni da su se našli i u samom naslovu.

TRANZICIJSKA ANTROPOLOGIJA: Dakako, devijacije i promašaji ne svode se samo na imploziju disidentstva. Odnose se, primjerice, i na političku socijalizaciju koja se provodila u pionirskoj organizaciji, o čemu piše Ildiko Erdei. Ona, međutim, pristupa svom istraživanju s drugačijom metodologijom, slijedeći tekovine suvremene tranzicijske antropologije. Prateći transformaciju jugoslavenske pionirske organizacije od postrevolucionarne militarizirane organizacije u pravu dječju organizaciju (što je popraćeno i promjenom u pogledu načina društvene kontrole nad djecom), autorica rekonstruira proces koji je proizveo naknadnu nostalgičnu sliku yugo-djetinjstva, sliku nepromišljene i neosvještene prošlosti „potrošačkog socijalizma“.

Široj će publici biti najzanimljiviji prilozi koji se odnose na Kumrovec. Prvi je od njih, rad Maje Brkljačić, posvećen rekonstrukciji priča (proizvođenih legendi) o djetinjstvu Josipa Broza Tita, koje, uzete u cjelini, počesto odaju dojam didaktičkih priručnika, dok se drugi, zajednička studija Kirsti Mathiesen Hjelmdahl i Nevene Škrbić Alempijević, odnosi na današnji Kumrovec, odnosno na obnovu yugo-mitologije (proslava Dana mladosti) u godinama novog milenija. One, međutim, pod devijacijom podrazumijevaju nešto drugo: samo njihovo istraživanje jest devijantno, i to sa stajališta hrvatske etnologije, jer se bavi ozloglašenim događanjem u ozloglašenom mjestu. No, devijacije je važno istraživati u svrhu boljeg razumijevanja društva, preispitivanja kulturnih procesa i transformacija, te stjecanja uvida u odnose moći i njihove promjene. A to je nekad najjednostavnije postići pogledom s margine.

PROJEKT SLOBODE: Spomenutoj će publici možda još zanimljiviji biti prilog Deana Dude, posvećen analizi Štulićeve varijante socijalističkog modernizma, koja uključuje neprekidnu razmjenu između tzv. visoke kulture i prakse popularne kulture. Autor dospijeva do zanimljivog zaključka prema kojemu Štulićev esencijalizam kao motor antitetičnosti proizlazi iz toga što se kritika kao potraga za smislom ne zadovoljava partikularnim, već smjera na ono opće, i to s pozicije kritičkog iskustva jugoslavenske varijante socijalizma. No, takva pozicija nužno završava u elitizmu, „projekt slobode“ ispostavlja se kao socijalno zakočen.

Vrijedi svakako spomenuti i Žanićevu veoma kvalitetno izvedenu analizu vrijednosnog raslojavanja i raspada jugoslavenske komunikacijske zajednice na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine, analizu koja pomake i promjene prati na značenjskim preinakama sintagme podvučeno žutim. No, to nipošto ne znači da su drugi prilozi manje vrijedni.

U cjelini, ovaj – po svom karakteru jasno interdisciplinaran i multidisciplinaran – zbornik zaslužuje pažnju, a njegova je najveća vrijednost što je izbjegao iskušenja pomodnog (svejedno da li glorificirajućeg ili negatorskog) pristupa istraživanju jedne bitne dimenzije antropologije i teorije kulture tzv. postsocijalizma. S onu stranu svake nostalgije (ali i s onu stranu svake glorifikacije „novog doba“), istraživanja ovog tipa nam znatno olakšavaju i odgovor na pitanje: u čemu je to ležala nužnost propasti poretka u kojemu smo nekad živjeli. Nisu zle sile ni bjelosvjetske zavjere ukinule idilu jugoslavenskog samoupravljanja, već su se i „socijalizam“ i Jugoslavija srušili iz niza drugih razloga, među ostalim i stoga što su bili sve prije negoli idilični. Odatle, dakako, ne slijedi ni zaključak da su nova vremena i nove države (osim u iluzijama što ih gaje budale i zaluđeni) u bilo kakvoj vezi s bilo kojom vrstom idile.