

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast




Mračna i ružna strana svake stvari uvek je iskrenija, istinitija i autentičnija od one lepše. Otuda valjda niko drugi nije mogao bolje i tačnije nego Uroš Komlenović da prodre u suštinu fenomena Tome Zdravkovića
Navršava se ovih dana 25 godina od smrti Tome Zdravkovića. Očekivao bi čovek od mene, koja sam o raznim „narodnjacima“ u „Vremenu“ pisala, da kažem koju tim povodom. Neću, prijatelji, jer nisam dostojna. Rekao je sve na tu temu pre 15 godina u „Vremenu“ pokojni Uroš Komlenović, u rubrici „Vreme uživanja“. Eno ga taj tekst, ovih dana stoji na sajtu vreme.com u rubrici „Iz arhive“, pa koga ne mrzi…
Uroša nikad nisam lično upoznala, umro je godinu dana pre nego što sam prvi put zakoračila u redakciju „Vremena“. No, dosta o meni. Ovo je priča o jednom tekstu, o Uroševom tekstu jednostavnog naslova – Toma. Samo Toma. I dan-danas je dovoljno reći „Toma“, pa da svi pomisle na Tomu Zdravkovića (hvaljen Isus, ne na onog drugog, znate kog, neću ga pomenuti da ne poganim ovu stranicu). Na prvi pogled se ne vidi, ali čudan je to, i važan tekst, za onog ko ume da čita.
Ako je u nečemu Uroš Komlenović bio besprekoran kao autor, onda je to bila reportaža. No, o Tomi Zdravkoviću on piše u neobičnoj formi, obraća se zamišljenoj sagovornici koju tačno mogu da zamislim – dobrodržeća gospođa iz centra grada, nije ni bitno kog, napuderisana i naparfemisana, sa makar jednom bundom od pravog krzna u ormanu. Od onih što idu u pozorište jer to tako treba, neka kojoj se natapirana frizura nikad nije usmrdela od duvanskog dima u birtiji, ni mirisa gulaša i škembića koji neumitno na takvim mestima dolaze iz kuhinje. Neka kojoj nije samo lice maskirano slojevima pudera i rumenila, niti joj je pravi miris tela skriven galonima skupog parfema. Ne, njoj je ceo život takav – skriven iza lažnih boja i mirisa. Nema, međutim, u tom njenom životu nikakve strašne istine koju treba sakriti, nikakvog leša u ormanu (odmah do one bunde). Da ga ima, još bi nam bila i zanimljiva. Ona samo laže i sebe i druge da je sve u njenom životu u najboljem, spokojnom, malograđanskom redu. Iza njene laži stoji samo strah od tamne strane duše, one o kojoj je Toma večito pevao. Toma koji se nije stideo da jaukne kako je dotakao dno života. Takvu je sortu, sigurna sam, Uroš odlično znao. Zašto sam sigurna? Zbog jednog njegovog drugog teksta, gde opisuje kontrast između ulickanog, reprezentativnog gornjeg Dorćola i onog svog, gde je valjda čitav kratki život proveo, donjeg Dorćola, tek tramvajskim šinama omeđenog od ovog prvog. Opisujući taj svoj donji Dorćol, Uroš je rekao da se taj deo grada nikada neće naći „u romanima gospođe Svetlane“. Mislio je, naravno, na Svetlanu Velmar-Janković i njene romane o predratnoj beogradskoj eliti koja je naglo osiromašila posle Drugog rata.
Beograd Uroša Komlenovića mnogo je istinitiji od Beograda gospođe Svetlane. Znao je i nije se stideo onoga što mnogi drugi „rođeni Beograđani“ kriju slojevima pudera i parfema: da je Beograd grad kontrasta, i predratnih vila i udžerica, i „Madere“ i štrokavih birtija. Nešto mi govori da je više voleo ovaj drugi, razvaljeni, sirotinjski Beograd, jer sa pravom istinom stvari ovako stoje: mračnija i ružnija strana svake stvari uvek je iskrenija, istinitija i autentičnija od one lepše. Otuda valjda niko drugi nije mogao bolje i tačnije nego Uroš da prodre u suštinu fenomena Tome Zdravkovića, tog neškolovanog priučenog pesnika i pevača koji je svoj bol i muku, svoju jedinu istinu, pretakao u pesmu.
Okačili smo pre neki dan na sajt „Vremena“, samim tim i na Fejsbuk, Urošev tekst. I naravno, javiše se komentatori, te sveznajuće neznalice, sitničari i dosadnjakovići. Osuli su paljbu po Urošu zbog jedne sitne i nebitne greške u tekstu o Tomi. Napisao je Uroš, onako uzgred, kako Toma nije imao roda ni poroda. Te picajzle kojima su fakti važniji od lepote, zagraktali su kako „ovaj što je to pisao“ treba da vrati „novinarsku diplomu“. Toma Zdravković je imao sina i ćerku. Nemate vi pojma, braćo draga. Baš ta greška čini Urošev tekst kompletnim umetničkim delom. Ta jedna mala i nebitna nesavršenost dodaje još jedno zrno istine – tekst je nesavršen i predivan, baš kao Toma i njegova muzika, i baš kao što je, na kraju krajeva, i Uroš bio takav. I jedan i drugi nosili su svoje mane kao medalje.
Ima u tom tekstu jedno predskazanje: lova je ušla u svaku poru života i zato nema više takvih muzičara kao što je bio Toma, niti će ih biti. Nema više ni novinara kao što je bio Uroš. Jer, jedno je kad stvaraš za pare, a drugo kad to radiš jer svaki atom i duše i tela vrišti da izbaci iz sebe rečenicu ili stih.
Laka vam zemlja, obojici, nesavršeni moji heroji. Nadam se da na nekom nebeskom kariranom stolnjaku zajedno točite „mučenicu“ i pevate da ublažite bol.


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve