Tišina i kremen

U drami Princeza Ksenija od Crne Gore Radmile Vojvodić iz 1994. i 2024. godine, poklopile su se kazaljke. Podne i ponoć. Rana i riječ. Žuč i med. Val i plam. Grč i spokoj. Urlik i vidik. Led i vatra. Kremen i tišina. Ljubav i smrt. Katunsko i mediteransko. Sudbinsko i viteško.

Otvorene vene biografija članova obitelji Petrović govore o njihovoj strašnoj usamljenosti. U pet godina egzila (1916–1921) iscrple su se nade, očekivanja i nadvila ih je oskudica. Bez prebijene pare u kasi i pod hipotekom nad grobnim mjestom princeze Ksenije u Vili krinova. Pored groba princeze Vjere.

U domu Petrovića svi osjećaju zamah giljotine. Giljotina kao sudbina egzila. U domu Petrovića živi se ponekad kao u lešu. Usamljenost u domu Petrovića, to je strašno prisustvo odsutnosti. To je zvuk izgubljene flaute u tamnoj šumi.

Zvuk giljotine nije uplašio ni kralja Nikolu, ni kraljicu Milenu, ni princezu Kseniju, ni prestolonasljednika Danila, ni princezu Vjeru. Ni mrtve unuke, ni pretke. Kako uz ove stihove i melanholiju ide muzika maestra Žarka Mirkovića. I zvuci Drenpolja iz Balkanske carice.

Dostojanstvo sve pobijedi. Princeza Ksenija riješena je da izdrži sve što joj je sudbina dodijelila: “Meni, tata, ništa nije teško…”. Šibicu da kresne, sve će da plane. Princeza Ksenija precizna je u svakoj misli. Margaret Atvud u jednoj pjesmi ovako veli: “Gledati jasno, bez kolebanja/ Bez okretanja glave u stranu/ Bolno je kada se skine traka sa očiju/ Na dva pedlja od sunca/ Šta onda vidiš?/ Sječivo preko očne jabučice”.

Skinula bi princeza Ksenija povez s očiju i na jedan pedalj od sunca i rekla mu… Kao što je rekla Nikoli Pašiću i kralju Aleksandru, sinu njene sestre Zorke: “Dvadeset hiljada Crnogoraca je skočilo na oružje. Oni zahtijevaju anuliranje neustavnih skupštinskih odluka u Podgorici i slobodne izbore. Nikšić, Podgorica, Danilovgrad, Kolašin, nijesu više pod srbijanskom vlašću, a Cetinje je pod opsadom. Što se mene tiče, meni je jasno kao dan… samo oružani otpor Crnogoraca može da pokvari planove Srbije da pošto-poto dobije priznanje aneksije Crne Gore. Eto, rukavica vam je bačena”.

Predstava Princeza Ksenija od Crne Gore godine 1994. bila je važan podstrek da se u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije ostvari ono što će se dogoditi početkom 21. stoljeća. Da Crna Gora opet bude samostalna država. Evo, posljednje četiri godine mizerna i lažna vlast u Beogradu, koja se, evo, survava, i njeni ližisahani ovdje, desno orijentisani, opet pokazuju ambiciju da Crna Gora bude srbijanski okrug. Zato je nova Princeza Ksenija (sa prologom i epilogom) u Crnogorskom narodnom pozorišu i Kraljevskom pozorišu Zetski dom brana – rimejk koji kaže Da je vječna Crna Gora. Pišem ovo iz nerva španskog borca i borca Pete crnogorske proleterske brigade. Ne zaboravite ništa robo, da u Crnoj Gori (za)vazda ima mladića i djevojaka oči gvozdenijeh kao u Batrića Perovića. I osmijeha Ljuba Čupića. Ova predstava ulazi u ritam studentskih protesta u Podgorici i u Beogradu. Vidio sam princezu Kseniju u subotu veče 25. januara, među prvim redovima studenata. Jer sudba nikad ne da mira. Jer razumljivo govori samo šutnja. I spremnost na borbu.

VELIKA VARJA ĐUKIĆ

Ostarjelu Kseniju prstenuje nesanica. Nesanica i oskudica. Na krilima je princeza Ksenija i u osamdesetim godinama.

Varja Đukić igrala je, prije više od trideset godina, Marinu Cvetajevu kod Borke Pavićević u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Potrebna je više nego ikad dekontaminacija od primitivne SNS vlasti u Beogradu i Podgorici. Širi papke pa hoće da prvu štampanu knjigu u štampariji Obod Crnojevića premažu šovinističkom osramoćenom bojom. Ostali su na tom falsifikatu masni SPC prsti Porfirija i Joanikija.

Vraćam se radosti igre Princeze Ksenije. A zašto? Zato što svi moramo da se držimo onog što kaže i sama princeza Ksenija, u polemici sa ministrom vanjskih poslova Vlade u egzilu, doktorom Šoćem: “… Ja sebi ne dozvoljavam ono što u drugih prezirem. A nema toga što ignorišem, više od nemanja vlastitog stava”. Evo kako princeza Ksenija pravi bilans otužne čajanke iz obiteljskog karantina: “Zima kao ova osamnaeste na devetnaestu u Francuskoj nije zapamćena. Možda snijeg… u ove krajeve ne bi ni pao da mi nijesmo došli u njih”.

Ovaj melanholično-klimatski krešendo ima elemente duhovitosti. Ili se to meni u ovoj ludoj glavi pričinja. Sa kakvom je nirvanom u glasu i očima to izgovorila mlada Ksenija, Ana Vučković. To može samo neko ko spoji tugu i sjetu. Ne može se to riječima opisati. Možda nekom etidom Sergeja Rahmanjinova. Ako jest pisao etide.

U grudima princeze je nar kao dar. Otac Ane Vučković dao je šćeri prvo ime Ksenija i pogodio da će ona igrati princezu Kseniju u Zetskom domu. Na premijeri Ksenije 1994. u zimu Radmila Vojvodić nosila je izvezenu crnogorsku košulju koju joj je darovala majka Ane Vučković. Njena kći. Rijedak je dar na jugoslovenskoj pozorišnoj sceni. Znala je princeza Ksenija da se mora i sa razvalina u borbu za slobodu. Ona nikad ne odustaje. Poezija otadžbine nikad ne umire. Princeza Ksenija je plamen i stas.

Varja Đukić tumačila je mladu Kseniju 1994. godine na Cetinju, a danas visočanstvo Kseniju u osamdesetim godinama. Rijetko se to dešavalo u povijesti pozorišta. Odigrala je Varja Đukić i to vrijeme i te tri decenije između dvije predstave. O tome vremenu govori se na dokumentaran i ličan način u prologu drame: “Jer čudno kako to vrijeme nikako da mine… intimna istorija je jedina pouzdana istorija… nikad da se maknemo od tih nesretnih devedesetih, a ni od te 1918. Balkanska tjeskoba koju možeš nožem rezati… Može se i reći da je ta predstava značila više od pozorišta…Više nije istina što neko zaista radi ili je radio, nego šta drugi kažu da radi ili je radio… pa se iz te samoposluge prošlosti stalno prodaje i kupuje kako što zatreba… Sve pišanje na koprive i u državi i u pozorištu…” Prolog je bacio novo svijetlo na novu predstavu. Sjenku i svijetlo. A tek epilog…

Scenografija Marije Kalabić je između Dragiše Brašovana i Đorđa de Kirika… Monumentalni prolazi, svijetlo, snijeg, otvoreni kišobrani u drugom planu, sve to doprinosi fantastičnoj nijansi predstave. Poleti scena sa zvucima čarobne muzike Žarka Mirkovića. Rimuju se scenografija i kostim Borisa Čakširana koji je bio kostimograf i u prvoj verziji Ksenije. Boja kostima tvori harmoniju sa scenografijom u kojoj preovlađuje likovnost slikara Đuzepa de Ribere.

Odigrala je Varja Đukić i prošlost i sadašnjost i to što se desilo na Cetinju. Koliko je u njenoj igri nostalgije i ljubavi prema domovini. Kakvo je blago pohranila u svoj gotovo prazan ormar. Tamo su njene fotografije. Lentrala je u mladosti. “Cetinje, Ivanova korita, Rijeku, Skadarsko jezero, Bar i Ulcinj… tu su sve nužde i preše ove princeze nevoljnice. Crna Gora, Cetinje, đe bješe to pod kapu nebesku? Pod koju zvijezdu? Evo ih tu. Sa mnom.”

Princeza Ksenija je melodrama. To je kontrolisana suza na rubu trepavice. Ima tu i duhovitosti. Pa kako kaže kralj Nikola sinu Danilu: “Ono što ovca vidi ležeći nije daleko”.

Varja Đukić ide u red najboljih jugoslovenskih glumica. Od Rahele Ferari, Milene Dravić, Milene Zupančić do Mire Karanović, Mirjane Joković. U razgovoru sa gospodinom Vukmanovićem, raskoš njenog dara na vidjelu je. Starački šarm, trenuci neuroze zbog oskudice i uzaludne nade da se može vratiti u Crnu Goru. Do ljutnje zbog nespremnosti nove vlasti da joj dodijeli apanažu. I u tranji od kapota Varja Đukić bila je princeza Ksenija u punom sjaju i dostojanstvu.

Tercirao joj je izvrsno engleski glumac crnogorskog teatra Dejan Ivanić. Kako je odigrao tu nijansu između dužnosti i prelaska u plemenito osjećanje prema ostarjeloj princezi… Bio joj je ravan i u scenskom šarmu. A taj šarm dolazio je iz svedenosti i duhovitosti.

foto: duško miljanić

SENKA SMRTI

Ogledalo je znak fantastike. Gotovo uvijek su na sceni dvije princeze Ksenije. Zjenica u zjenicu u ogledalu. Ponekad i u razbijenom ogledalu. Kao što je Princeza Ksenija zrcalo i špiglo Crne Gore. Probe su u meni izazivale jezičku nostalgiju i podsjećale me na bogatstvo našeg jezika u drami Princeza Ksenija: “Otpuči, anaćema, odmandaljeni, kusati, bogovetna, našijenci, smrzavica, guba, streknula, izidem, mrazim, tranja, okuražio, izgub…”

Proba je suština pozorišta. Proba je ogledalo partnerstva i prijateljstva. Zrcalo je zavjereništvo glumačkog ansambla.

U egzilu reži žeđ u zarđaloj slavini. Uprkos tome, mlada Ksenija ne odustaje od stava i ponosa. Iako zna bolje od svih da sve je uzalud: “Ostalo nam je još samo da se nađemo izvan zakona i na ulici…”. Samo se aristokrata bori za izgubljenu stvar. Ksenija je stalno u filmu zaboravljenih predaka. I stalno u stavu mačevaoca, zato i kaže bratu, prestolonasledniku: “Danilo, nauči već jednom, ko istraje toga je i megdan”. Zna dobro princeza Ksenija, Ana Vučković, da je sloboda krvave boje. I da je svaka druga boja lažna. Krvava je boja Trinaestog jula. Pred kojom će nestati nečist i ova pakost ovih koji žive u Crnoj Gori, a hoće da Crna Gora bude srbijanska regija. Već je malaksala ta pogan, a uskoro će krenuti u mišje rupe. Podsjeća ih na to i mlada Ksenija koja je sa kraljem Nikolom napisala Proglas: “Da bi se pred svijetom kao Pilat, od ovog bogomrskog i u istoriji nezapamćenog zločina mogla pravdati i preturati na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju narodnu jer Velika Narodna skupština i ne postoji kao ustanova po našem Ustavu, a kamoli da je nadležna da rješava sudbinu Crne Gore. Želja je svakog Crnogorca da stupi u jedinstvo jugoslovensko, na ravnoj nozi sa Srbijom, a nikako drukče”.

Sjenka smrti kralja Nikole prisutna je već od prvih scena. Vladar je apsolutno svjestan svog položaja u egzilu. Ali u proplamsajima lucidnosti pokazuje nekadašnju odlučnost pobjednika sa Vučjeg dola. Mjesečina dreždi u glavi kralja Nikole kao nekakva mrlja koja šeta. Kao hijeroglif za vrisak: “Da mi je samo vršinu Lovćena da vidim, barem s nečesove barke s pučine da mu se oveselim, pa da bi odmah, u taj vakat, nasred bijesne Adrije skonča”.

Koliko je sjete i uzaludnog sjaja u očima Izudina Bajrovića. Koliko discipline da se ne pređe u patetiku i da to ostane čista emocija. I kakav nepogrešiv osjećaj za ritam.

(Nastavak u sledećem broju)