Testiram vlastitu ideologiju kao đavolji advokat

foto: duje klarić

Već smo navikli da nam Jurica Pavičić svako malo isporuči uzbudljivi krimić. Pisac Žene sa drugoga kata i Crvene vode u novom romanu Usta puna mora (Laguna), donosi neobičan zaplet i lucidno, njemu svojstveno seciranje društvene klime u kojoj živi. Ovog puta pratimo novinara Gorana Najeva, koji nakon odlaska u penziju pronalazi smisao u iznenadnoj ulozi privatnog detektiva. “Potraga za ubicom otvara svet prećutanih ratnih trauma i korumpirane sadašnjice, roman u kojem talasi ne izbacuju samo tela već i najmračnije istine zakopane decenijama”, piše u prikazu na koricama knjige. Za kriminalistički roman Crvena voda Jurica Pavičić je 2021. godine osvojio prestižnu francusku nagradu “Le Point du Polar européen”, a za istu knjigu dobio je i nagradu kritike “Prix Mystère de la critique” 2022. godine, uz niz drugih priznanja. Osim što je pisac, Pavičić je jedan od najcenjenijih hrvatskih novinara, kolumnista i filmskih kritičara.

“VREME”: Pred nama je još jedan vaš zaplet, a razrešenje, do samog kraja, ne možemo ni da naslutimo. Leš nepoznatog čoveka u moru kraj Trogira pokreće čitav niz otkrića i moralnih dilema. Kako je nastala ideja za roman i koliko se ona menjala tokom pisanja?

...

JURICA PAVIČIĆ: Pošto knjiga počinje time da more izbaci leš bez dokumenata i identiteta, nekako je logično da je ideja nastala kad je more izbacilo – upravo – leš bez dokumenata i identiteta. To se zaista dogodilo u Splitu 2012. Na jednu je plažu isplivalo tijelo osobe koja nije bila evidentirana kao nestala, a policija je objavila sliku i tražila prepoznaje li je netko, no nitko se nije javio. Upamtio sam tu situaciju i arhivirao je u nekom skladištu u mozgu gdje pohranjujem moguće zaplete za knjige. Vratio sam mu se poslije deset i više godina, kad sam otprilike znao što želim s tim motivom: da hoću uvesti ženu koja je prepoznala mrtvaca, ali ima svoje razloge zašto se boji to policiji reći. Od te su se točke elementi slagali. Knjigu sam počeo pisati prošle godine i dovršio pred ljeto. Izašla je u Hrvatskoj i Srbiji na samom početku septembra, a onda se dogodila nevjerojatna koincidencija. Praktički u tjednu izlaska knjige policija je objavila da je identificirala mrtvaca iz 2012. Ispostavilo se da je njegov vlastiti sin prikrio njegovu smrt da bi nastavio primati penziju i da bi produžio status zaštićenog najmoprimca, jer je živio u stanu koji je povraćeno vlasništvo. Najluđe je što su otac i sin živjeli 200 metara od mene. Neki su put koincidencije koje piše život luđe od i jedne knjige.

Jedan fikcionalni zločin branitelja iz vremena “Oluje” važan je deo vaše knjige. Deluje da su takve stvari u Hrvatskoj i dalje tabu, a vi se hrabro sa tim suočavate. Ne bojite se?

Te su teme u Hrvatskoj više tabu nego što su bile pre 10 godina, a pre 10 godina su bile više tabu nego, recimo, 2005. U međuvremenu je rat devedesetih u Hrvatskoj prestao biti realni događaj i prešao je u sfere mita. On je danas za Hrvatsku mjesto teogonije, Veliki Prasak, polazišni i centralni dio povijesti, kao što je to bila NOB u Titovoj Jugoslaviji. Jednim dijelom je to razumljivo, jer je generacija koja je u tom ratu sudjelovala danas u zrelim godinama, u kojima društveno dominira. Nadalje, to je možda i jedini rat u kojem su Hrvati svi bili na jednoj strani, ujedinio ih je, nisu bili uzajamno suprotstavljeni kao 1941. ili 1945. Zbog toga je govor o tom ratu ugodno konforman. U neku ruku, mislim da je kod vas u Srbiji slična stvar s Prvim svjetskim ratom. Iz svih tih razloga rat devedesetih je u Hrvatskoj postao predmet enormnog komemoriranja, ceremonija, misa, povorki, TV emisija, dokumentaraca, dokumentacijskih centara i muzeja. Samim tim taj rat postupno postaje nedodirljiv, izvan dosega problematiziranja. Što se tiče straha – ne bojim se. Znam da me dio ljudi politički ne voli zbog mog novinarstva, pa se to s ovom knjigom sigurno neće promijeniti ni nabolje ni nagore. Jedan ekstremni desni nedeljnik prošlog je tjedna objavio naslovnicu sa slikama nas sedam i naslovom: “Sedam novinara batinaša”. Nekako ne vjerujem da jedna knjiga može to puno promijeniti. Ali – imam svoju publiku, i novinsku i knjišku. Knjiga se u Hrvatskoj izvrsno prodaje, što znači da dio ljudi ima potrebu za ovakvim usložnjavanjem stvari.

Glavni junak romana, Goran Najev, nije neko ko bi trebalo da bude uzor – prati ga prošlost korumpiranog novinara – ali ipak navijamo za njega. Može li se uopšte živeti čisto i pošteno u današnjem brutalnom svetu i ostati na površini?

Mislim da je “korumpiran” preteška riječ. Najev je naprosto čovjek koji malo previše relaksirano poima sukob interesa. Sklon je neke principe saviti, ako to odgovara njegovom komoditetu. Živi malo iznad svog standarda, a to traži novac koji danas u novinarstvu ne postoji. Najeva sam koncipirao kao neki foto-robot jedne novinarske generacije koja je malo starija od mene, a jako je slična i u Hrvatskoj i u Srbiji. To su ljudi koji su imali sreću da su pokupili najbolje od dva svijeta. Ušli su u novinarstvo u kasnoj SFRJ, kad su novinske granice slobode već bile relaksirane, a postojalo je protokapitalističko tržište pa su mogli solidno zarađivati, putovati, biti zvijezde, a opet imati socijalističku sigurnost. Zrelost su dočekali u devedesetima kad su – ma što o toj eri mi mislili – novinari bili važni i slavni. U starosti ih je dočekao sasvim drukčiji pejzaž: novinari su sve manje važni, a pogotovo nisu slavni, nema više ni sigurnosti ni novaca jer su u novinarstvu plaće male, a novinske slobode su možda i suženije nego kasnih osamdesetih. Pri čemu u Srbiji medije pritišće vlast, a u Hrvatskoj kapital, oglašivači i klijenti. Tragika generacije kojoj pripada Najev u tome je što su navikli na bolje, ne samo financijski.

foto: duje klarić

U romanu Usta puna mora postoji i posredna kritika Crkve kroz lik branitelja Jakova Sopića. Danas se čini da i u Hrvatskoj i u Srbiji Crkve podržavaju nacionalističke i konzervativne ideje vladajućih elita. Kako smo došli do toga da se religija najnormalnije koristi kao oruđe političke moći?

Pa Crkve su se za to borile. One su od početka htjele srušiti komunizam da bi one postale politbiro umjesto politbiroa, a u Hrvatskoj im je do neke mjere to i uspjelo. Samo mislim da su se tu zeznuli. Kod nas se nešto usporenije događa fenomen kroz koji prolazi Poljska, a ranije Irska. Kad Crkva prigrli preveliku društvenu moć i utjecaj na politiku, ona tada počne odbijati znatan dio građana.
Prestane biti društvena transgresija, zabranjeno voće, što je u Hrvatskoj do 1990. bila. U Hrvatskoj se zbiva puzeća sekularizacija: manje ljudi ide u crkvu, manje je crkvenih brakova, krštenja, manje mladih upisuje bogoslovije. S druge strane, oni koji ostaju vezani uz Crkvu su, prema sociološkim istraživanjima, sve ekstremniji. Crkvi u Hrvatskoj uspjelo je otjerati od sebe ljude kao što je, recimo, bila pokojna moja mater: građanske, umjerene vjernike koji zaziru od uskogrudnosti i nacionalizma.

Poznati ste i kao kolumnista. Da li vam pisanje romana omogućava da pobegnete od dnevne politike, ili su kod vas književnost i novinarstvo ipak dva lica istog pogleda na društvo i stvarnost?

Ja u kolumnama i u romanima često pišem o istim stvarima: recimo, nekretninske špekulacije u Žigicama i Prometejevom sinu, efektu turizma u Crvenoj vodi, borbom za kontrolu govora o prošlosti u Ustima punim mora. Ali čovjek mora paziti da o tome piše drukčije. U kolumni dominira moj glas, moj stav. U romanu on ne smije iskočiti, ne smije se čuti mene. U romanu, dapače, nastojim dati glas i dramski artikulirati ideje kojima se protivim, testiram vlastitu ideologiju kao đavolji odvjetnik. Općenito, roman ne smije biti tezičan, propovjedan. Ako želimo kroz roman provući neki društveni komentar, onda za to koristim perspektivu nekog inteligentnog, refleksivnog lika.

U knjizi pišete da je većina i početkom rata “šutjela, kako većina ionako uvijek šuti”. Jesu li to oni “obični ljudi” o kojima je Krleža pisao – “otupjeli statisti, topovsko meso”? Mi ih danas u Srbiji zovemo “neutralni”.

Ako je u Srbiji danas netko neutralan, onda znači da je za Vučića, ali nema to petlje reći.

Ko je sve uticao na vas kao pisca krimića od jugoslovenskih autora? Ima li tu mesta i za Pavla Pavličića, koji je dominirao u tom žanru?

Pavličić je na mene jako utjecao, ali ne toliko kao pisac koliko kao profesor. Slušao sam njegova predavanja 1985, na prvoj godini zagrebačke komparativne književnosti. Učio nas je nešto što je na mene jako utjecalo: da je pisanje književnosti rad, da je to inženjersko svladavanje problema, rješavanje zadataka i zapreka, da, kad netko piše sonet, mora sjediti, grickati olovku i tražiti rimu. Na mene je utjecao njegov radni etos, činjenica da bi, iako je bio istodobno i produktivni književni povjesničar, izbacio jednom godišnje roman – pouzdano i predvidivo, kao po tekućoj traci. Respekt za to.

Kao dugogodišnji filmski kritičar, ali i kao pisac, sigurno pratite i filmske i književne trendove u krimi žanru. Šta vam je danas najuzbudljivije u tom svetu, i u književnosti i na filmu?

Što se tiče žanrovske književnosti, od stvari koje sam zadnjih godina čitao volim Gillian Flynn, Taru French, Kerstin Ekman. Svidilo mi se Polje meduza Ota Oltvanjija. Za razliku od nekih drugih hrvatskih i srpskih krimića, to je srpski krimić, a ne američki krimić samo presađen u Srbiju, gdje se ljudi samo, eto, zovu Stevo i Jovo, a mogli bi biti Jeff i Steve. Što se filma tiče, stvarno ne znam gdje bih počeo. U ovom trenutku nema jedne najuzbudljivije scene kao što je to bila Rumunjska oko 2010. ili Danska krajem devedesetih. Ali uvijek se razveselim kad naiđem na mali, pametan žanrovski film koji nije ni Holywood ni festivalski arthouse, kao što su recimo bili Emily Criminal Pattona Forda, Love Lies Bleeding Rose Glass ili Order Justina Kurtzela.

Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!