Iako u vizuelnom i zvučnom registru poseduje epski zamah koji opravdava trajanje od preko dva sata, ovo je suštinski jedan veoma kameran film, sporogoreći i atmosferičan, nema u njemu narativnog bogatstva
Drugi dugometražni igrani film Hadži-Aleksandra Đurovića imao je svetsku premijeru 29. avgusta 2022. godine, na 44. izdanju Moskovskog filmskog festivala, i to u okviru pratećeg festivalskog programa “Oko sveta za osam dana”; nakon čega je usledila nacionalna premijera 6. septembra u MTS Dvorani u Beogradu i, dva dana kasnije, početak bioskopske distribucije. Sveta Petka – Krst u pustinji je film namenjen širim narodnim masama (a pre svega hrišćanskim vernicima i poštovaocima Svete Petke), mada izveštaji sa bioskopskih blagajni već sada jasno ukazuju na to da svakako nije postignut uspeh kakav su, na primer, dosegnuli Toma ili Južni vetar: Ubrzanje, pa ni Leto kada sam naučila da letim i Zlatni dečko.
SVETA PETKA Poster…
Film je za prvih petnaestak dana prikazivanja, po dostupnim zvaničnim podacima, odgledalo oko 33 hiljade gledalaca (gotovo 40, ako u zbir uključimo Bosnu i Hercegovinu), što je sasvim respektabilna brojka, mada još uvek daleko od “magične” cifre od 100.000 gledalaca koja se mora preći kako bi film bio percipiran kao bioskopski “hit”. Sveta Petka – Krst u pustinji je prva srpsko-jordanska koprodukcija, podržana od Ministarstva kulture Republike Srbije, Sekretarijata za kulturu AP Vojvodine, Filmskog centra Srbije i Kraljevskog filmskog centra Jordana. Snimanje se odvijalo na lokacijama u jordanskim pustinjama, Srbiji i Rumuniji – u Jašiju, gde se danas nalaze mošti svetiteljke.
Sveta Petka – Krst u pustinji je, kako stoji u najavi, “istinita biografska drama” o nastanku kulta najpoznatije hrišćanske svetiteljke, zasnovana na popularnom romanu Petkana Ljiljane Habjanović Đurović (koji je prvi put objavljen 2001. godine i do sada doživeo brojna izdanja). Baš kao i roman, film prikazuje iskušenja, unutrašnje borbe i upornost Paraskeve u njenom nastojanju da pronađe Boga. Filmska priča počinje njenim odlaskom u pustinju, u kojoj provodi četrdeset dugih godina u postu i molitvi, a završava se njenim spajanjem sa Gospodom i postizanjem životnog cilja. Iako u vizuelnom i zvučnom registru Sveta Petka – Krst u pustinji poseduje epski zamah koji opravdava trajanje od preko dva sata, ovo je suštinski jedan veoma kameran film, sporogoreći i atmosferičan, nema u njemu narativnog bogatstva (sve je – ili gotovo sve – u domenu očekivanog). Ali to je očigledno i bio plan od početka – Đurović je scenario zasnovao na romanu svoje majke, koja je, uz njega, jedna od scenaristkinja i producenata filma, i zato nije bilo većih odstupanja od tog teksta i izvorne legende na kojima je zasnovan.
Ovo nije Skorsezeovo Poslednje Hristovo iskušenje, mada se mogu povući određene paralele između ta dva filma, a još manje Gibsonovo Stradanje Isusovo. Nema ovde nikakve kontroverze ili pokušaja polemike (ili je toga zaista veoma malo, samo u tragovima), sve je “po kanonu”, priča od početka do kraja teče posve očekivanim tokom. Ovo nije ni Božiji čovek Jelene Popović – nema kod Đurovića tog narativnog zamaha, višeslojnosti, sve je, praktično, svedeno na interakciju tri-četiri lika, uz mikro flešbekove koji su više ilustracije nego razrađeni segmenti, i suštinski nepotrebnu naraciju koja je, pretpostavljam, ubačena u film kako bi spona sa romanom-predloškom bila što izraženija.
Ono što pre svega ostalog ovde dobijamo jesu pustinja i Milena Predić. A pustinja je zaista prekrasna i film zaista mnogo, mnogo dobija zbog činjenice da je njegov glavni deo sniman u jordanskoj pustinji Vadi Rum. Milena Predić je na visini zadatka i ovo je definitivno uloga koja će obeležiti njenu karijeru i sa kojom će je identifikovati – taj ugljen-crni pogled, ta rešenost, nepokolebljivost, zanesenost… To je upravo Petka koju narod očekuje da vidi na velikom platnu. I ovo jeste, ponavljam, pre svega film sniman za pravoslavne vernike (Đurović je dobio blagoslove blaženopočivših patrijarha Irineja, mitropolita Amfilohija, kao i Svetog Sinoda SPC), te će upravo oni u njemu pronaći ono zbog čega su i došli u bioskop.
U tehničkom smislu, pred nama je jedan ostvaren film, znatno ostvareniji u odnosu na Đurovićev dugometražni debi, omnibus Ljubav dolazi kasnije (2013). Pored fotografije i odličnog korišćenja lokacija (uz Đurovića, film su snimili Bojan Rakić i Šafik Olabi), posebnu pohvalu zaslužuje Nebojša Rogić za specijalne kompjuterske efekte. Muzika Ane Krstajić je izvanredna, baš kao i dizajn zvuka (Saša Mirosavljević i Roland Vajs), tako da zvučni segment parira vizuelnom, možda ga čak nadmašuje (par scena u filmu nema potrebnu oštrinu – nisam siguran da li je to rediteljska odluka ili sticaj okolnosti). Međunarodnu ekipu zaokružuju scenografi Kiril Spaseski i Ajoub Nahas, kostimografi Stefan Savković i Reham Ejeh. Primetan je veliki trud Đurovića i ekipe da se publici ponudi što bolji film, što profesionalnije i kompetentnije urađen, i to zaista treba ceniti.
Kada pričamo o glumcima, pored Milene Predić, koja i – očekivano – nosi i iznosi film, istakao bih doprinos Milice Stefanović koja je odlična u ne baš preterano zahvalnoj ulozi demona koji iskušava Petku. Saigra dveju glumica u zajedničkom scenama je izvanredna, s tim što Milica Stefanović ima više prilike za nijansiranje i ukrase, pošto je Petkin lik mnogo suzdržaniji i pasivniji, pa samim tim i manje zanimljiv. Pored pomenutih, veću ulogu u filmu je ostvarila jordanska glumica Mariam Amer (glumi muslimanku Zejnebu iz beduinskog plemena – jedinu Petkinu prijateljicu tokom tog dugog iskušenja), dok se svi ostali glumci (a među njima Filip Hajduković, Jadranka Selec, Branislav Tomašević, Daniel Sič, Andrej Šepetkovski, Mladen Sovilj i Silma Mahmuti) pojavljuju baš na kratko, njihove uloge su reducirane na funkcije.
Jedna stvar je, po mom mišljenju, najvažnija kada ocenjujemo postignuće jednog filma (ili bilo koje druge umetničke tvorevine) – da li je, ili nije, na kraju postignuto ono što je zacrtano na početku. Sto posto zacrtanog postignuća podvig je koji se retko kome posreći. Snimanje filma nije samo talenat i trud. Čak i ako se, što je retko, prikupi baš sav potreban novac, ostaje taj neuhvatljivi element sreće koji pomaže da se sve kockice, a u filmu tih kockica ima baš mnogo, u konačnici poređaju baš onako kako treba. Moj utisak u slučaju filma Sveta Petka – Krst u pustinji jeste da je scenarista, producent, reditelj, direktor fotografije i montažer Hadži-Aleksandar Đurović snimio baš onakav film kakav je i želeo da snimi. Da li će svi, a ne samo vernici, pronaći nešto za sebe u ovoj poseti pustinji? Možda, mada na to pitanje i nije lako odgovoriti. Film poseduje određeni stepen univerzalnosti, što pomaže. Sa druge strane, ovo je film sa jasno postavljenom ciljnom grupom, što je zapravo mač sa dve oštrice – to će njegovoj percepciji pomoći ili odmoći, a sve u zavisnosti ko se nalazi ispred bioskopskog platna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!