Sve će to Zlatan pozlatiti

Valjalo bi napisati esej o Andrićevim zagradama. Valjalo bi primjerima potkrijepiti i analizirati dojam da je najličnije svoje univerzalije, najodbolovanije zaključke o ljudima i životu, najistinitije i najoriginalnije poslovične iskaze, Andrić u svojim prozama smjestio između zagrada, kao da ih tako želi odvojiti od direktnog toka konkretne proze, čak kad su na prvi pogled od tog konkretnog konteksta neodvojivi. Jer u konkretnim proznim okolnostima Andrić uglavnom potpuno opsesivno bježi od autobiografskog, a u ovim zagrađenim zaključcima očita je proživljenost. Jedan takav Andrićev univerzalni iskaz opasan zagradama, onaj iz pripovijetke Prozor, pao mi je na pamet poslije čitanja knjige Ja sam Zlatan, namećući se gotovo kao neka vrsta njezinog nenapisanog mota. Valja tu rečenicu i citirati u zagradi: „(Celog veka se posle lečimo od tog detinjstva!)“. Smještena je ova zagrada u posljednji fragment priče, gdje se dječak-narator prisjeća kako ga je mnogo puta, i njega i njegovog mlađeg brata, krvnički istukao nasilni otac. Poznato je da Andrić svog oca nije ni upamtio, da nije imao brata, a da mu je tetak s kojim je proveo veliki dio djetinjstva, bio nježan čovjek blage ćudi. Prvo lice množine iskaza u zagradi odnosi se, međutim, na sve ljude, jer ono tog ne ukazuje toliko na konkretno djetinjstvo dječaka-naratora (i njegovog brata), nego je više ono što se zove intensifier, kao kad kažemo, recimo, taj Ibrahimović je fakat dobar igrač; ono taj se tu ne nalazi da bismo Zlatana Ibrahimovića odvojili od nekog drugog Ibrahimovića, nego iz razloga stilskih, kao i to djetinjstvo iz Andrićeve zagrade.

GETO: Knjizi Ja sam Zlatan (u originalu Jag ar Zlatan; za sarajevski Buybook sa švedskog jezika ju je preveo Ševko Kadrić), moguće je prići iz više perspektiva. Iz izdavačko-industrijske perspektive, ona se na švedskom tržištu pokazala kao bestseler. Iz žanrovske perspektive, ona je efektan spoj biografskog i autobiografskog. Naime, David Lagerkranc koji je zabilježio Zlatanovu priču poznati je švedski autor ponešto sličnih knjiga o slavnim ljudima (proslavio se već svojim debijem, knjigom o alpinisti Goranu Kropu), ali i jednog hvaljenog romana. Knjiga je napisana u prvom licu jednine, čitaocu se obraća direktno Zlatan, a u načinu na koji je Lagerkranc ispisao priču ima i magije usmenog kazivanja. Iz perspektive fudbalskog fana, to je životopis jednog od najboljih svjetskih fudbalera rođenih poslije 1980. godine. Iz švedske perspektive, to je priča o možda najslavnijem emigrantskom djetetu ove skandinavske kraljevine. Iz jugoslovenske perspektive, to je priča o jednom od nas. Kad je Zlatan Ibrahimović već postao evropska fudbalska zvijezda, bosanskohercegovački i hrvatski sportski novinari s podjednakim su intenzitetom lamentovali zbog činjenice da on igra za reprezentaciju Švedske, a ne za BiH ili Hrvatsku, prvi zbog podatka da mu je otac iz Bosne, a potonji jer mu je majka iz Hrvatske. Ipak, nigdje u svojoj knjizi Ibrahimović sebe ne naziva ni Bosancem ni Hrvatom. Ako govori o svom etničkom porijeklu, on koristi izraz za koji je prevodilac pronašao zgodan ekvivalent – Jugović. (Kad, recimo, govori o upoznavanju Helene Seger, svoje dugogodišnje djevojke i majke njegove djece, Ibrahimović doslovce kaže: „Za nju sam bio tipični đavolji Jugović, sa zlatnim satom, otvorenim autom, jakom muzikom.“) Opisujući svog oca, pak, on kaže: „On je klasični ludi Jugosloven“. Dok čita poglavlja o Ibrahimovićevom djetinjstvu, čitalac u pozadini skoru da čuje Elvisovu pjesmu In the Ghetto (ili eventualno onu Kejvovu obradu): dječak odrasta u sirotinjskom predgrađu Malmea, naselju punom „Somalijaca, Turaka, Jugovića, Poljaka, svih mogućih useljenika“, otac Šefik radi kao zidar i domar, majka Jurka radi kao čistačica. Šefik i Jurka se razvode kad Zlatan nije imao ni dvije godine. Zlatanu je starateljica najprije majka, a kasnije, kad majčina ćerka iz prethodnog braka, njegova polusestra, bude imala problema s drogom, Zlatan neko vrijeme odlazi živjeti sa ocem. I otac i mati, međutim, žive sirotinjski. Dječak sa svojim drugovima krade bicikle, krade sitnice iz robnih kuća i igra fudbal.

GLADIJATOR: Malme nije toliko veliki grad, nema ni tri stotine hiljada stanovnika, a ipak Zlatan Ibrahimović koji je cijelo svoje djetinjstvo proveo u Malmeu, na jednom mjestu kaže ovako: „Prvi put sam otišao u centar grada kad mi je bilo sedamnaest godina.“ To porijeklo s margine ostaće duboko urezano u Ibrahimoviću i kasnije kad se proslavi i obogati. Najviše i najintenzivnije se družio sa igračima iz južnoameričkih zemalja („Dobro sam se osjećao u društvu crnih momaka i Južnoamerikanaca, smatrao sam da su opušteniji, zabavniji i ne tako zavidni.“); braća iz trećeg svijeta kao da su se prepoznavala. (Ovako Zlatan govori o Robinju, recimo: „Zbližili smo se igrajući zajedno u Milanu. Obojica smo imali teško odrastanje, pod teškim okolnostima i ima dosta sličnosti u našim životima. I jedan i drugi smo bili na tapeti zbog našeg driblanja a ja sam obožavao njegovu tehniku.“) Kad priča o motivima zbog kojih je u djetinjstvu počeo igrati fudbal, Ibrahimović kaže: „U igri s loptom ipak nije bilo najvažnije da se pobjeđuje. Najvažnije se bile finte i trikovi, umjetnost igranja loptom. (…) Oduševiti i impresionirati društvo trikovima i driblanjem, trenirati i vježbati do besvijesti samo da bi pokazao da si najbolji od svih.“ Kad kao tinejdžer počne igrati za Fudbalski klub Malme, Zlatan će se zbog svoje sklonosti driblinzima često sukobljavati s drugim juniorima, djecom iz boljih kuća, što se kaže. Razvija se u njemu tada inat, potreba da im pokaže ko je on. Na jednom mjestu u knjizi, Ibrahimović govori kako mu je najdraži film svih vremena Gladijator Ridlija Skota, a da naročito voli scenu „kada car silazi u arenu i naređuje gladijatorima da skinu maske a jedan od njih kaže: My name is Maximus Decimus Meridius…And I will have my vengeance, in this life or next.“. Ima, naravno, u vrhunskom sportu danas nečeg generalno gladijatorskog, ali u ovoj emociji Ibrahimovićevoj ima još nečega, nečeg – da ne tražim bolju riječ – janičarskog. Ostao je u njemu animozitet prema tim finim privilegovanim bogatim klincima. Jednog od „negativaca“ iz knjige on, recimo, uopšte ne imenuje, to je saigrač iz reprezentacije koji za njega očito savršeno oličava tu vrstu lažne snobovske prepotencije koja mu ide na živce. I mada ga ne imenuje, svako ko je prije desetak godina imalo pratio fudbal, lako će prepoznati Fredrika Ljunberga. I nije, naravno, da kod Ibrahimovića nema prepotencije, samo je to prepotencija drukčije vrste. Pred sami kraj knjige, recimo, on izgovara neku vrstu apologije tvrdoglavosti i veli: „Ne vjerujem ljudima od pravila, to već znate. Ponekad čovjek mora mijenjati pravila. Tako ideš dalje. Mislim: Šta se dogodilo s momcima u Sportskom klubu Malme FF, juniorskom timu, koji su se uvijek lijepo ponašali? Jesu li napisane knjige o njima?“

BARSELONA, STVARNI ŽIVOT: Knjiga je u najvećem dijelu ispripovjedana hronološki. Jedini je izuzetak prvo poglavlje, ponešto prološko, koje opisuje Ibrahimovićev sukob s trenerom Barselone, Gvardiolom. Priča o Barseloni nastavlja se, naravno, pred kraj knjige. Koliko god se ne podnosio s Gvardiolom, Zlatan je podjednako, ako ne i više, impresioniran Murinjom. Fascinacija koju Murinjo izaziva kod svojih igrača je fascinacija različitošću. On je drukčiji od njih, a ipak moćan, ipak jak. Nikad nije bio igrač na najvišem nivou, a ipak zna sve o fudbalu, to je Murinjo. Sukob s Gvardiolom skoro da staje u frazu iz onog Springstinovog stiha o ocu i sinu: Too much of the same kind. I odnos prema Ćaviju i Inijesti te naročito Mesiju je specifičan; nisu mu bliski kao Robinjo ili Maksvel, ali nije ni da ih ne podnosi kao Ljunberga ili Van der Varta. I oni su jednostavno drukčiji. Došli su u Barselonu u djetinjstvu, s jedanaest, dvanaest ili trinaest godina i sve u životu im je fudbal, tako nekako duma Ibrahimović, ne rekavši ipak nikad da ne znaju ništa o stvarnom životu. S nekim igračima se najprije sukobljavao, a poslije bi se sprijateljili. Tu je dobar primjer Siniša Mihajlović. U momentu kad ga uvodi u svoju priču, u vrijeme kad je počeo igrati za Juventus i čeka ga meč protiv Intera, Ibrahimović ima potrebu da kaže ovo: „Inter je imao (…) Sinišu Mihajlovića koji je Srbin. Naravno o tome se mnogo pisalo, u stilu da će meč biti balkanski rat u malom. Bile su to gluposti. To što se događalo na terenu nema baš nikakve veze s ratom. Ja i Mihajlović smo kasnije postali prijatelji u Interu. A nikada nisam vodio računa odakle neko dolazi. Ne zanimaju me te etničke gluposti i iskreno rečeno kako bih mogao drugačije? U mojoj porodici svi smo izmiješani. Otac je Bosanac, majka je Hrvatica i moj mlađi brat ima oca koji je Srbin.“

ZLATNE NOGE: Lajtmotivi sirotinje i teškog djetinjstva kroz knjigu se provlače refrenski. Od otpora spram duhana i alkohola što se javlja kao reakcija na majčinu i očevu ovisnost, preko prisjećanja na rane devedesete kad otac pije više nego ikad slušajući neprekidno vijesti o stradanju muslimana u rodnoj Bijeljini do detalja poput onog o gostovanjima u inostranstvu sa juniorima Malmea, kada bi ostali dječaci od roditelja dobivali džeparac od dvije hiljade kruna, dok bi Zlatan ponio dvadeset kruna, a i same troškove puta otac bi jedva platio, i to tako što bi preskočio plaćanje kirije za stan u kojem je živio rizikujući da ostane bez krova nad glavom. Negdje na početku je i epizoda naoko posve ornamentalna gdje se dječak Zlatan divi kući za koju mu se čini da je najljepša u Malmeu. Petnaestak godina kasnije kupiće je svojoj porodici, sebi, Heleni i dvojici sinova, makar su vlasnici najprije insistirali kako kuća nije za prodaju. Preuređenje kuće Zlatan je prepustio ženskim rukama, osim jednog jedinog detalja. Na samom ulazu u kuću, na tapetama u predsoblju, postavljena je fotografija dvaju stopala, Ibrahimovićevih stopala, „nogu koje su sve to platile“. Okolnosti stvarnog života u stvarnom svijetu, teškog života u bešćutnom svijetu, napravile su od Zlatana Ibrahimovića čovjeka kakav jest. On ima glad za pobjedom i harizmu vođe tima, ali je samom sebi važniji on sam kao ličnost od bilo kojeg tima. Mrzi i samu pomisao da ga neko hoće napraviti budalom. Bolje se razumije s mangupima, nego sa uzornim građanima. Nervira ga licemjerje. Pali ga i motiviše ga kad ga mrze.

NIKO KAO JA: Sudeći po ovoj knjizi, vrhunac Ibrahimovićevog hedonizma, u nekom starinskom smislu, je to što ponekad popije pivo i što voli jesti pastu. Kad je s Juventusom osvoji skudeto, s Trezegeom se toliko napio da je poslije zaspao u kadi, ali to je tek izuzetak koji potvrđuje pravilo. Bad Boy imidž stekao je ponajviše zbog sklonosti brzoj vožnji i zbog prgavosti. Osim u fudbalu, najviše uživa igrajući PlayStation. Iako negdje na početku priznaje da mu je jedan od motiva za ozbiljniji početak fudbalske karijere bio u tome da pokuša „zadiviti cure“, ne trudi se ostaviti dojam ženskara. Osim Helene, u knjizi spominje samo još djevojku po imenu Mia s kojoj je u ranoj mladosti bio zaručen i koja je povezana s jednom od prvih njegovih medijskih izjava koje su u Švedskoj odjeknule. Novinari su Ibrahimovića, naime, pitali šta je poklonio Miji za zaruke, a on je mrtav-hladan odgovorio: „Kakav poklon? Dobila je Zlatana.“ Malo poslije pojašnjava: „Dobila je Zlatana…Bio je to istinit odgovor koji je samo izišao iz usta, replika koja je izišla iz usta pravog glumca. Ona je samo upotpunila medijsku sliku o meni.“ Ta samouvjerenost, taj ponos zbog vlastite posebnosti, združena sa sviješću o tome kako odbojno ona može izgledati drugim ljudima, jedna je od najizrazitijih Zlatanovih osobina. Jedan od likova Andrićeve na početku pomenute priče opisan je kao „hrabar i preduzimljiv, sa nepredvidljivim nastupima zloće i dobrote“. Ima u toj frazi i nečeg od karaktera Zlatana Ibrahimovića, karaktera (jednog) Jugoslovena. Igrač koji tako umire u ljepoti, igrač koji postaje najbolje strelac talijanskog prvenstva golom koji daje petom, igrač koji je odlučio el klasiko ušavši kao zamjena, igrač koji je dao toliko antologijskih golova i dobio toliko glupih crvenih kartona, zapravo je zipovao u sebi suštinu jugoslovenskog fudbalskog karaktera. Dok je Jugoslavija postojala, takav idealni jugoslovenski fudbaler nije ni mogao postojati, kao što ne postoje idealni gasovi. Zato je, i kad ne voliš njegov tim, tako lako navijati za Ibrahimovića. Sve će to Zlatan pozlatiti.

foto: ap photo