Strah i drhtanje

Sad kada je sigurno, barem kalendarski, da je 2011. prošla (a više puta smo se zapitali hoće li), izvjesno je i da je u njoj snimljen najvažniji muzičko-tekstualni rad, a u jednoj, čini se sve češće, izdišućoj formi koja se zove pop-muzika.

Fantastično ambiciozan, u dobu bez ambicioznosti u rokenrolu, album Let England Shake Polly Jean Harvey, najhrabrije autorice britanske muzike danas, od onih je ploča za koje se čovjek u vremenu krize samo može nadati da će se pojaviti, kao naročit dar, utjeha i ohrabrenje. Ploča iz teško objašnjivog podžanra albuma „stanja Nacije„, radova što bi da postave gotovo sveobuhvatno platno i oslikaju u najširem mogućem obimu problematični, krizni trenutak zemlje i kulture, sve što ga čini i utječe na nj – politiku i historiju, umjetnost i jezik, visoko i svakodnevno. Takvi albumi su najteže ostvarivi, za njih osim ambicije treba i talenta, sluha i jakih antena, pa su, kao Filigranski pločnici ili London Calling, rijetki, najrjeđi.

Ovo je album o anksioznosti današnje Engleske, konfuziji nad time da je i njeni misleći ljudi ne mogu prepoznati. Nošena istim problemom, PJ Harvey, a da bi ga nekako shvatila, umjesto da kao većina ode u podivljali subjektivizam i neuki impresionizam, zaronila je duboko u historiju i kulturhistoriju svoje zemlje: tu su engleski građanski rat i bauk Kromvela; Šekspirov Henrik V i Olivijeov govor pred Agincourtom; tzv. Veliki Rat 1914–1918, sudbine običnog čovjeka i vojnika, bundžije i aristokracije (duha), a sve u svjetlu engleskih gradova u plamenu iz posljednjih nemira, u blejkovskim vizijama novog građanskog rata „malog obima“ – do pravog, dalekog rata i nelagode od alijanse s Amerikancima u suludom, uzaludnom ratu u Afganistanu. Neironično, poštenjem pjesnika ona, zaranjajući duboko, priznaje da ne razumije sve to zajedno – ta začuđenost, dakako, ono je što razlikuje umjetnike od filistera.

„Nek se Engleska trese“, pjeva Polly Jean, u mnogostrukoj metafori: trese se od gradova koji gore, i u istom dahu od unutarnjeg straha, kolektivnog, zbog svega toga; trese se od nesigurnosti i hladnoće nakon požara. Zemlja je to koja se mijenja brzo i na loše, gdje guši takvo neprepoznavanje i ostranjenost. Jedino što je, čini se, ostalo jest – kultura. Harvey, sasvim eliotovski, osjeća da samo kulturno nasljeđe može strukturirati kaos i identitet i samo u njoj se očitava još obris onoga što je (jedino) važno i dobro.

Zato je kultura i sredstvo političke nostalgije: „Take me back to a beautiful England!“, traži gorko Polly Jean. Kakva je to snaga, usput, te kulture, da može pjevati ovako a da ne bude ni desna, rasistička, ni reakcionarna, ni, kao inače briljantni Morrissey, namjerno provokativna do lošeg okusa? Da djelo ostane sasvim neokrnjeno u svojoj ambivalentnosti, van podjela na vulgarno lijevo i desno? Samo veličanstvena kultura u stanju je za tako nešto.

Sve ovo ostalo bi na idejama da im formu nije dalo radikalno, nepodilazeće autorstvo i čak iznad toga, onaj uznemirujući, potpuno uznemirujući glas. Crna princeza, banshee iz keltske mitologije koja tuži i upozorava, njen vapaj, u smjeni s prkosnim, ženskim i ženstvenim tonom, ono je što objedinjava, uokvirava djelo. Kao i u nestvarno blijedoj pojavi PJ Harvey, i u tom glasu ima krhkosti – ali krhkost je to iz koje izbija tvrdoglava snaga, stablo koje se dade poviti, ali ne puca. Možda kao Engleska danas.

Izuzetna instrumentacija stvorila je zvuk koji je otud vrlo mimetički na liniji tekstualnosti, na ključnom motivu u dnu: umjesto gitare Polly uglavnom svira tzv. autoharp, neku vrstu minicimbala – njegov monotoni zuj zaštitni je znak sve anglosaksonske i keltske folk-muzike odnesene preko Oceana, u tonu blugrasa i kantrija kao i znak američkog folk rivajvla šezdesetih. On se miješa ovdje kontrasno s njenom imitacijom dječačkih bijelih glasova iz horova anglikanske crkve. Zvuk u nižim tonalitetima i otvorenom štimu, s malo akorda, u repetitivnim basovima i unisonim melodijama, s markiranom tonikom i monotonom bazom, zvuk je transmutiranog bluza. U isto vrijeme osjećaj je na momente gotovo pastoralan, lak i prozračan kao engelske meke livade i blage šume. Napetost, očita, ona je između Novoga Svijeta i ruralne Engleske. Osim u psovci – „Goddamn Europeans!“, iz The Last Living Rose – Kontinenta, nema nigdje.

U vodećoj pjesmi albuma pak, najengleskijoj, sa arhaičnim glagolom u naslovu, The Words that Maketh Murder citira rokabili-klasik Summertime Blues Edija Kokrana (preko The Who) i Surfin’ Bird-standard. A tu su uvijek čujne i vječne vodilje Velvet Underground i The Doors. Nema rokenrola bez Amerike, naime, čak i kad se sa strašću gadi nad ciničnom pragmom i destruktivnošću tog djetinjastog diva.

Ali za duboki kulturni i artistički kop, ostao nam je Otok: „There’ll always be an England“, kao u staroj nacionalističkoj pjesmi. Valja primijetiti ovdje teško prevodiv neodređeni član: „uvijek će biti jedne (ili neke) Engleske“. I u njoj, nadajmo se, i PJ Harvey, zadnje ruže engleske.

PJ Harvey