Džoana Sternberg (1991) originalna je pojava na folk sceni Istočne obale. Poput svojih prethodnika – Boba Dilana i Džeka Keruaka – njena potraga za apsolutom savršeno je prirodna i služi se dečjom naivnošću kao glavnim oruđem za ispitivanje sopstvenih emotivnih nemira. No, to uopšte ne znači da je Sternbergova još jedan mučenik u autsajderskom panteonu neshvaćenih genija Novog sveta. Njena emocija delikatna je ali žilava, a njena psihička preosetljivost toliko bliska svakom stanovniku velikog grada, gde god da se na planeti Zemlji zatekao, te vam nema druge do da pred njenim pesmama zastanete i oslušnete ih iskreno potreseni. U stilu: Hej, i meni se baš ovo isto desilo!
Kada pustite sebi njen skroz novi, drugi album I’veGotMe, to je kao da ste ošinuti munjom, pardon strunom. Kao da vas golica i zafrkava vaš takozvaniživot lično, a nije isključeno da vam niz obraz klizne i poneka suza. Zato što je glas Sternbergove jedan od onih naših, ako razumete. Jer, ova njujorška poetesa ne udovoljava sebi – samo svojim neostvarenim snovima o ljubavi. I to u sopstvenoj dobrodušnosti smatra isključivo svojom krivicom (“And all my faults and flaws and lies/Are no one’s fault but mine”), svojim porokom, pa i svojim zločinom (“My crime is love”).
Potekla sa Menhetna, Džoana Sternberg nije međutim bila jedna od srećnih malih bogatašica, kako bi se to po ovom toponimu moglo pomisliti. Njen otac – slikar i folk/klezmer muzičar, od kog je očigledno nasledila likovni i muzički dar, kao i majka – glumica u obližnjem pozorištu, živeli su i još uvek žive sa Džoanom u Menhetn Plazi, džinovskom soliteru sa subvencionisanim stanovima za umetnike. Okružena inspirativnim svetom izvođača – no svejedno neprilagođena od malena – sledeći svoj podosta specijalan muzički kurs, baziran na klasici, gospelu i džezu, Sternbergova je u mladosti često rizikovala batine na srednjoškolskim žurkama, upadljivo se mršteći na ništavan ukus generacije koji obično nije sezao dalje od Maroon 5.
Ali, godinama kasnije, trpeći u međuvremenu svoj pretežno usamljenički status, Džoana Sternberg naglo je izrasla u verovatno najduševniji glas postkovid čovečanstva, učtivo nas podsetivši svojim valjanim rimama kako je humana dimenzija kod homosapiensa današnjice u vrtoglavom padu. Imajući na umu kako ova nova autentična zvezda bitiše u društvu gde Vrhovni sud ugrožava ženska i LGBTQ+ prava, a uz sve to poništava i plan demokratske vlasti za ublažavanje dugova studenata i sprovođenje afirmativnog pristupa pri upisu na fakultet – jasno je da njeno stvaralaštvo ima težinu onog poslednjeg trzaja ljudskog istinoljublja pred sobom i drugima u možda najpoučnijoj pesmarici aktuelne muzičke istorije.
Džoana Sternberg, ukratko, sjajan je lik.
Njeno infantilno pevušenje uz jednako nevine rime čine je nekakvom izgubljenom sestrom onog smušenog dečaka Danijela Džonstona, rastresenog frkama u sopstvenoj glavi. Sternbergova je upoznala Džonstonovu patnju na svoj dostojanstveni način, ne zakoračivši toliko daleko. Ali, njena životna iskustva i nanizane povrede doveli su je do prepisanog antidepresiva zolofta, o čemu peva u bitlsovski intoniranoj DriftingonaCloud. Njen ljubavni gospel I’llMakeYouMine pleni svojim optimistički čulnim zamišljanjem ljubavne prisnosti, dok je PeopleAreToystoYou redak ljubazni prekor onome koji nanosi bol, uz dirljivu zahvalnost za važan životni nauk.
Kroz svaku pesmu Džoane Sternberg plamti začaranost ljubavlju kojoj se ona uvek preda bez zadrške, satirući se od jada, neprestano nadajući se povoljnom ishodu, ali uvek dosežući svoj jedinstveni zen srca. Dok je slušate kako ljupko secka reči na slogove kotrljajući ih sa usana ka nama, shvatate koliko ste poraženi njenim opraštanjem svakog nanesenog udarca. Jer, kad kaže: “But when I look back, look back on the years/I see all of the time that I wasted on tears”, pomislite i sami – ma, dođavola sa suzama, odoh da napišem pesmu! ¶
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Najvažnije je što je Bitef održan u instituciji, kaže Jelena Medaković sekretarka za kulturu Beograda, očekuje da će Fest označiti nov početak ovog festivala, kao i da će 2026. proći uspešno što se tiče festivala
U ansamblu Baleta Narodnog pozorišta se komentariše zašto v.d. umetničkog direktora Baleta Jovica Begojev sam sebi dodeljuje koreografije i za svoj seminar koristi resurse Narodnog pozorišta. Evo šta je odgovorio
Film Boška Savkovića „Sedam dana koji su promenili vek“ , koji otkriva da je Prvi svetski rat počeo i završio se u Beogradu, nagrađen na Filmskom festivalu u Kanu
Na 69. Sajmu knjiga u Beogradu najmanje je izdavača, a najviše državnih ustanova, eparhija, manastira, nepoznatih učesnika i praznog prostora. S obzirom da je zakazan u vreme izbora, očekuje se da neće biti ni publike
Kada je Evropa videla da je listi od 250 poslaničkih kandidata predvođenim profesionalnim političkim huliganima suprotstavljena lista od 250 političkih amatera i časnih ljudi? Zvuči kao bajka. Hoće li i ishod biti kao u bajci: pobeda dobra nad zlom?
Šta se može očekivati od Vučićevog podnošenja ostavke? Zbog čega će je građani usvojiti 25. oktobra i omogućiti mu da do mile volje pere škodu, peca i peva uz Radio Lolu
Pokušaj debate Ane Brnabić i prof. Mirjane Nikolić na TV N1 pokazao je još jednom ono, što se slutilo: funkcioneri SNS-a ne žele, ili nisu sposobni da vode civilizovan dijalog
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.