Džoana Sternberg (1991) originalna je pojava na folk sceni Istočne obale. Poput svojih prethodnika – Boba Dilana i Džeka Keruaka – njena potraga za apsolutom savršeno je prirodna i služi se dečjom naivnošću kao glavnim oruđem za ispitivanje sopstvenih emotivnih nemira. No, to uopšte ne znači da je Sternbergova još jedan mučenik u autsajderskom panteonu neshvaćenih genija Novog sveta. Njena emocija delikatna je ali žilava, a njena psihička preosetljivost toliko bliska svakom stanovniku velikog grada, gde god da se na planeti Zemlji zatekao, te vam nema druge do da pred njenim pesmama zastanete i oslušnete ih iskreno potreseni. U stilu: Hej, i meni se baš ovo isto desilo!
Kada pustite sebi njen skroz novi, drugi album I’veGotMe, to je kao da ste ošinuti munjom, pardon strunom. Kao da vas golica i zafrkava vaš takozvaniživot lično, a nije isključeno da vam niz obraz klizne i poneka suza. Zato što je glas Sternbergove jedan od onih naših, ako razumete. Jer, ova njujorška poetesa ne udovoljava sebi – samo svojim neostvarenim snovima o ljubavi. I to u sopstvenoj dobrodušnosti smatra isključivo svojom krivicom (“And all my faults and flaws and lies/Are no one’s fault but mine”), svojim porokom, pa i svojim zločinom (“My crime is love”).
Potekla sa Menhetna, Džoana Sternberg nije međutim bila jedna od srećnih malih bogatašica, kako bi se to po ovom toponimu moglo pomisliti. Njen otac – slikar i folk/klezmer muzičar, od kog je očigledno nasledila likovni i muzički dar, kao i majka – glumica u obližnjem pozorištu, živeli su i još uvek žive sa Džoanom u Menhetn Plazi, džinovskom soliteru sa subvencionisanim stanovima za umetnike. Okružena inspirativnim svetom izvođača – no svejedno neprilagođena od malena – sledeći svoj podosta specijalan muzički kurs, baziran na klasici, gospelu i džezu, Sternbergova je u mladosti često rizikovala batine na srednjoškolskim žurkama, upadljivo se mršteći na ništavan ukus generacije koji obično nije sezao dalje od Maroon 5.
Ali, godinama kasnije, trpeći u međuvremenu svoj pretežno usamljenički status, Džoana Sternberg naglo je izrasla u verovatno najduševniji glas postkovid čovečanstva, učtivo nas podsetivši svojim valjanim rimama kako je humana dimenzija kod homosapiensa današnjice u vrtoglavom padu. Imajući na umu kako ova nova autentična zvezda bitiše u društvu gde Vrhovni sud ugrožava ženska i LGBTQ+ prava, a uz sve to poništava i plan demokratske vlasti za ublažavanje dugova studenata i sprovođenje afirmativnog pristupa pri upisu na fakultet – jasno je da njeno stvaralaštvo ima težinu onog poslednjeg trzaja ljudskog istinoljublja pred sobom i drugima u možda najpoučnijoj pesmarici aktuelne muzičke istorije.
Džoana Sternberg, ukratko, sjajan je lik.
Njeno infantilno pevušenje uz jednako nevine rime čine je nekakvom izgubljenom sestrom onog smušenog dečaka Danijela Džonstona, rastresenog frkama u sopstvenoj glavi. Sternbergova je upoznala Džonstonovu patnju na svoj dostojanstveni način, ne zakoračivši toliko daleko. Ali, njena životna iskustva i nanizane povrede doveli su je do prepisanog antidepresiva zolofta, o čemu peva u bitlsovski intoniranoj DriftingonaCloud. Njen ljubavni gospel I’llMakeYouMine pleni svojim optimistički čulnim zamišljanjem ljubavne prisnosti, dok je PeopleAreToystoYou redak ljubazni prekor onome koji nanosi bol, uz dirljivu zahvalnost za važan životni nauk.
Kroz svaku pesmu Džoane Sternberg plamti začaranost ljubavlju kojoj se ona uvek preda bez zadrške, satirući se od jada, neprestano nadajući se povoljnom ishodu, ali uvek dosežući svoj jedinstveni zen srca. Dok je slušate kako ljupko secka reči na slogove kotrljajući ih sa usana ka nama, shvatate koliko ste poraženi njenim opraštanjem svakog nanesenog udarca. Jer, kad kaže: “But when I look back, look back on the years/I see all of the time that I wasted on tears”, pomislite i sami – ma, dođavola sa suzama, odoh da napišem pesmu! ¶
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Organizam se više ne posmatra na uobičajen način, već kao društvo ćelija koje su tokom duge organske evolucije uspostavile stabilnu saradnju. Dakle, posmatran u evolucionoj perspektivi, rak se pojavljuje kao suparnik kojeg možda ne možemo da eliminišemo, budući da je on ostatak prirodne istorije u kojoj smo nastali. Zato je verovatno bolje da ga prihvatimo kao legitimnog dvojnika sa kojim valja živeti. Nastojanja u savremenoj medicini da se ova bolest drži pod kontrolom kao i neke druge hronične bolesti upravo idu u tom pravcu
Čuveni američki alternativni kantautor srednje generacije na upravo objavljenom albumu doseže nove dubine životnog spokojstva, zahvaljujući okretanju porodici
Kako su iskustva Praškog proleća doprinela jugoslovenskom filmu, kako je bilo raditi u Jugoslaviji, o cenzuri i slobodi u intervjuu za praznični dvobroj „Vremena” govori Predrag Pega Popović, prvi diplomirani filmski snimatelj u Jugoslaviji
Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju
Vršljanje policije po Rektoratu Univerziteta u Beogradu je čin ljudi nesvesnih da sami propadaju u rupu koju kopaju Vladanu Đokiću, da nastupaju kao zlo koje će izgubiti bitku protiv dobra, kao neuki jahači metle koje će na kraju pomesti studenti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!