Džoana Sternberg (1991) originalna je pojava na folk sceni Istočne obale. Poput svojih prethodnika – Boba Dilana i Džeka Keruaka – njena potraga za apsolutom savršeno je prirodna i služi se dečjom naivnošću kao glavnim oruđem za ispitivanje sopstvenih emotivnih nemira. No, to uopšte ne znači da je Sternbergova još jedan mučenik u autsajderskom panteonu neshvaćenih genija Novog sveta. Njena emocija delikatna je ali žilava, a njena psihička preosetljivost toliko bliska svakom stanovniku velikog grada, gde god da se na planeti Zemlji zatekao, te vam nema druge do da pred njenim pesmama zastanete i oslušnete ih iskreno potreseni. U stilu: Hej, i meni se baš ovo isto desilo!
Kada pustite sebi njen skroz novi, drugi album I’veGotMe, to je kao da ste ošinuti munjom, pardon strunom. Kao da vas golica i zafrkava vaš takozvaniživot lično, a nije isključeno da vam niz obraz klizne i poneka suza. Zato što je glas Sternbergove jedan od onih naših, ako razumete. Jer, ova njujorška poetesa ne udovoljava sebi – samo svojim neostvarenim snovima o ljubavi. I to u sopstvenoj dobrodušnosti smatra isključivo svojom krivicom (“And all my faults and flaws and lies/Are no one’s fault but mine”), svojim porokom, pa i svojim zločinom (“My crime is love”).
Potekla sa Menhetna, Džoana Sternberg nije međutim bila jedna od srećnih malih bogatašica, kako bi se to po ovom toponimu moglo pomisliti. Njen otac – slikar i folk/klezmer muzičar, od kog je očigledno nasledila likovni i muzički dar, kao i majka – glumica u obližnjem pozorištu, živeli su i još uvek žive sa Džoanom u Menhetn Plazi, džinovskom soliteru sa subvencionisanim stanovima za umetnike. Okružena inspirativnim svetom izvođača – no svejedno neprilagođena od malena – sledeći svoj podosta specijalan muzički kurs, baziran na klasici, gospelu i džezu, Sternbergova je u mladosti često rizikovala batine na srednjoškolskim žurkama, upadljivo se mršteći na ništavan ukus generacije koji obično nije sezao dalje od Maroon 5.
Ali, godinama kasnije, trpeći u međuvremenu svoj pretežno usamljenički status, Džoana Sternberg naglo je izrasla u verovatno najduševniji glas postkovid čovečanstva, učtivo nas podsetivši svojim valjanim rimama kako je humana dimenzija kod homosapiensa današnjice u vrtoglavom padu. Imajući na umu kako ova nova autentična zvezda bitiše u društvu gde Vrhovni sud ugrožava ženska i LGBTQ+ prava, a uz sve to poništava i plan demokratske vlasti za ublažavanje dugova studenata i sprovođenje afirmativnog pristupa pri upisu na fakultet – jasno je da njeno stvaralaštvo ima težinu onog poslednjeg trzaja ljudskog istinoljublja pred sobom i drugima u možda najpoučnijoj pesmarici aktuelne muzičke istorije.
Džoana Sternberg, ukratko, sjajan je lik.
Njeno infantilno pevušenje uz jednako nevine rime čine je nekakvom izgubljenom sestrom onog smušenog dečaka Danijela Džonstona, rastresenog frkama u sopstvenoj glavi. Sternbergova je upoznala Džonstonovu patnju na svoj dostojanstveni način, ne zakoračivši toliko daleko. Ali, njena životna iskustva i nanizane povrede doveli su je do prepisanog antidepresiva zolofta, o čemu peva u bitlsovski intoniranoj DriftingonaCloud. Njen ljubavni gospel I’llMakeYouMine pleni svojim optimistički čulnim zamišljanjem ljubavne prisnosti, dok je PeopleAreToystoYou redak ljubazni prekor onome koji nanosi bol, uz dirljivu zahvalnost za važan životni nauk.
Kroz svaku pesmu Džoane Sternberg plamti začaranost ljubavlju kojoj se ona uvek preda bez zadrške, satirući se od jada, neprestano nadajući se povoljnom ishodu, ali uvek dosežući svoj jedinstveni zen srca. Dok je slušate kako ljupko secka reči na slogove kotrljajući ih sa usana ka nama, shvatate koliko ste poraženi njenim opraštanjem svakog nanesenog udarca. Jer, kad kaže: “But when I look back, look back on the years/I see all of the time that I wasted on tears”, pomislite i sami – ma, dođavola sa suzama, odoh da napišem pesmu! ¶
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kulturni centar Beograda nastavlja ranije planiran martovski program u svetlu kompleksnih društvenih okolnosti i situacije u kojoj se zatekao nakon što je zauzeta bioskopska Dvorana
U prestonici se održavaju Beogradski festival igre, Irski festival i BlokadniFest. To znači da su i Fest i Martovski festival mogli da zadrže svoje tradicionalne termine – samo da je Skupština grada na vreme obavila svoj deo posla
Konstituisan je novi Odbor Martovskog festivala, pa sad može da se potvrdi i novi termin festivala, i budžet i program iako je odavno bio formiran. Na sve ovo, čekala se Skupština grada
Nakon odlaganja tradicionalnog Festa, studenti u blokadi odlučili su da održe sopstveni filmski festival – Blokadni Fest. Šta su za posetioce festivala studenti pripremili od 9. do 16. marta
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je studente i građane izazvao da mu 15. marta u Beogradu izađu na crtu - ako smeju. Odluka na Andrićevom vencu je pala: nema više foliranja da je režimska vrhuška tolerantna, počinje tvrda igra represije
Studenti „koji žele da uče“ zahtevom za smenom ministarke Slavice Đukić Dejanović zapravo ispunjavaju Vučićevu želu da malo kinji socijaliste. A Vlada je ionako cela pala
Ako je junaštvo učinak borbe sa strahom i prevazilaženja straha, ako se junaštvo događa kao svesni i promišljeni čin, onda su istinski junaci ove borbe protiv diktature nastavnici i srednjoškolski profesori
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!