
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Ako već iko mora, ako već iko treba da se bavi ovakvim sojem filmova, neka to bude upravo Džejms Kameron, uz sav taj žal što njegov rediteljski potpis ne stoji na nečem esencijalnijem, osobenijem, preče potrebnijem filmofilima i budućoj istoriji filma
Šta je analiza bez konteksta? A evo, kanda je poslednje (barem filmsko) vreme došlo ako nam je kontekst kao poštapalica i/ili oslonac možda i neophodan da bismo što preciznije i što poštenije izvagali ono što nam je Džejms Kameron, možda i najveći i najneupitniji autor unutar ešalona reditelja skupog i, dakle, krajnje ambicioznog repertoarskog/komercijalnog filma, predočio u svom najnovijem spektaklu, pa još i poprilično odocnelom nastavku Avatara! Ali, sva je prilika da kontekst ovde jeste prekopotreban, ako ne i jedino smislen način pristupa dometima ovakvog mega-filma u ovako poraznim bioskopskim/prikazivačkim okolnostima na uzorku poslednjih par godina.
Najprigodniji i u isti mah najblagonakloniji kontekst bio bi kontekst hitova i hitova u pokušaju koji su tokom ove godine stizali u bioskope sa adresa vodećih holivudskih studija – u takvom okruženju Avatar: Put vode bez trena premišljanja o takvom sudu i bez trunke upinjanja lako i nehajno dominira i poentira – naime, mimo faktografije koja ga prati, a koja se mahom tiče producentskih neumerenosti i bahatih preterivanja, Avatar: Put vode JESTE ultimativan spektakl skrojen i sazdan u preciznom saglasju sa uzusima najviđenijih među bioskopima današnjice. U tom aspektu – nema slabe tačke. Avatar: Put vode je naprosto epitom raskošno-raskalašnog i bučnog spektakla najvišeg ponajpre produkcionog sjaja. Na tom tragu, u pitanju je besprekoran rad na temu komercijalnog filma čiji autori (i finansijeri) imaju bespogovornu i nimalo prikrivenu nameru da zadive onim što nude na planu pojavnog. Otud možda i zicer-sigurne prognoze da će ovaj Kameronov film spasti obraz holivudskih studija zlosrećno-tugaljive prikazivačke 2022. godine, tokom koje je potklizalo nekoliko naoko sigurnih favorita i tokom koje je čak i zrelija publika okrenula leđa ozbiljnijim i zahtevnijim filmovima koji (za razliku od, na primer filma Sve i svuda u isto vreme) ne nude dovoljno uverljivu iluziju eskapizma. Drugi kontekst mogao bi da bude sam Avatar – i u tom pogledu Avatar: Put vode je pogodak u metu, jer ne samo vizuelno spektakularnije (a što, naravno, ni ne čudi, imajući u vidu sve okolnosti unutar i pod uticajem kojih je ovo ostvarenje stasavalo i stiglo do svog završnog obilka i vida), ovo je delo u kome su otklonjene neke od manjkavosti na narativnom planu prethodnika. Sledeći kontekst je ponajpre najbolniji po poklonike i poštovatelje samog Kamerona – oni koji čvrsto i duboko i nakon par ili nekoliko decenija od premijera i prvih ličnih gledanja veruju da je Kameron filmski genije koje je istoriju filma i naše kolektivno filmofilmsko (osvešćeno) biće zadužio sa najmanje četiri remek-dela (zapravo, četiri REMEK-DELA); u pitanju su, dabome, Terminator, Osmi putnik 2, Ambis i T2: Terminator 2 – Sudnji dan. Tu već nema razloga za ushićenje – svima nam krštenica ide, pa, shodno tome, i Kameronu, te otud i žal što će njegovi osvedočeni poštovatelji još nekoliko godina pred nama morati da sve zrelijeg/vremešnijeg Kamerona gledaju isključivo na temu Avatara (snimljeno je još par filmova, a još dva-tri čekaju producentska zelena svetla). Pa pojednostavimo – umesto nečega na tragu gorepomenute briljantne četvorke, kameronoljupci će morati da se bave umnom i leksičkom akrobatikom ne bi li ponajpre sebe ubedili da je bolji i Kameron opsednut svetom planete Pandora i Avatara nego nikakav Kameron (a imajmo u vidu i goleme pauze – prvi Avatar datira iz 2009. godine, i to kao prvi film ovog autora u dvanaest godina u odnosu na Titanik s kraja prošlog veka).
I upravo tu stižemo do mogućeg (utešnog) gledanja na stvari – ako već iko mora, ako već iko treba da se bavi ovakvim sojem filmova, neka to bude upravo Džejms Kameron, uz sav taj žal što njegov rediteljski potpis ne stoji na nečem esencijalnijem, osobenijem, preče potrebnijem filmofilima i budućoj istoriji filma. Jer – iako traje golemih 190 minuta – Avatar: Put vode je film precizno i prefinjeno vođene priče uredno ispripovedane u ona od davnih dana već tri čina, sa sve završnim akcionim segmentom koji pokriva čitav sat trajanja. Na nivou ideja, pak, Kameron sa scenaristima-saradnicima pokazuje da još uvek nije potpuno izraubovana ona konradovska postavka sa plementim divljakom i divljim plemićem (noble savage /savage nobleman), a pri čemu oni skloniji učitavanju dodatnih značenja tu, u povesti o vojniku Džejku Saliju koji je postao integralan deo i skućen stanovnik i porodičan čovek na planeti Pandora i među vazda dobrohotnim Avatarima, a koji u ovom delu postaje meta odmazde bivših saboraca, koji sada okajavaju grehe, i sami preinačeni u Avatare, mogu da vide i naznake sramežljive osude tamošnjeg intervencionističkog zanosa koji naprosto ne može da stane i neće da stane. Istina, Kameron, pritom, tu (za skupe novce) prodaje narečeni eskapizam, zasnovan na tradicionalističkoj veri u darove (darove slobode i ostale darove) koji slede kao nagrada ako se uloži dovoljno napora i ako vera u nove i nove pokušaje ne izgubi na zamahu.
Avatar: Put vode, pored svega pomenutog, jeste i primer porodične zabave, što sa sobom nužno iziskuje i krajnju umivenost i neupitnu smernost, što je još jedan od podatnih konteksta unutar čijih krutih međa imaju biti vagani dometi ovog filma, a najsnažniji utisak i najbleštaviji prikaz te zbilja spektakularne akcije (naravno, upakovane u najnovija CGI i VFX ruha) ovaj film dobija u svom ciljanom habitatu – u IMAX projekcijama, gde će pominjana nelagoda onih koji su svoj ukus na temu holivudskih spektakala tesali i sticali upravo uz ključne Kameronove filmove iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka biti zatomljena tim na česte mahove zaista fascinantnim smokvinim listovima.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve