
Otpor cenzuri
Počinje Ne:Bitef sa predstavama koje je odbio Odbor Bitefa
Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
Okean oko struka

Taman smo Esmu Redžepovu smestili u pravilnu perspektivu sa Amaliom Rodriguez i Ma Dolores Pradero, kad naprasno prestade da važi ona stara Proleće je, a ja živim u Srbiji. Naime, najnovija kilava vlast ne samo da nas je dogurala do sankcija (…a baš nam krenulo) nego je ukinuto i proleće pa umesto Prvog maja valjda odmah čekamo 29. novembar. Hladnoću, sneg i strah prasića razvejao je međutim Sava centar ponovivši i drugo od svoja dva post-NATO gostovanja na portugalskom: pre godinicu Madredeus, sada Cesari(c)a.
Dašak ekvatorijalnih vetrova i mreškanje Atlantika stigli su nam iz Zagreba (dve večeri u „Lisinskom“) na putu ka Stambolu, u okviru baka-Evorine turneje uz njen osmi studijski album Sao Vicente Di Longe (2001, Lusafrica/BMG – ovde dostupan kroz Automatik). Pošli su naravno s njenih Zelenortskih ostrva (Cabo Verde) gde su se u lukama flamenko i fado poslednji put grlili na putu iz Iberije ka Amerikama; odskočna daska za pečalbu u Brazilu, Meksiku i Kubi, malecki arhipelag na kome je zelena u novom viđenju boja nade (Regresso). Mora da je život tamo lak & lep… za razliku.
Sezarija zna da je njena zemlja minijaturna, to je i čini većom. Trpeli su portugalsku vlast pet vekova (do 1975), a njihov bluz/sevdah/dert zove se sodade. Toliko zasad o Balkanu, osim da je velika sala SC-a bila puna pažljive publike a pošto nam je vlast opet malko normalnija, svoje redove zauzimali su i ministri i diplomate.
Pravi, diskografski uspon doživevši kroz Svetsku muziku 90-ih, S. Evora je i kod nas piratski poznata prvenstveno zbog Best Of, pa u programu ima i starijih numera (Sodade, Sanque de Beirona). Prefinjeni, uigrani septet (udaraljke, klavir, dve akustične i bas-gitara, violina i saksofon, naročito sopran) „odao“ je uticaje sambe, tanga, kubanskog sona, Grapelija, ali i sefardskih tugovanki; muški prateći vokali retko dublji od njenog.
Ni reč upućena publici, osim predstavljanja muzičara, ali dobro je slušati i pesme na nepoznatom jeziku, kad vam se značenje ne meša u raspoloženje. Uzdržanost izvođenja na koncertu Sezarije Evore, podržana malim odstupanjima u tempu i dinamici, može zavarati da uživajući ne primetite odmah tužbalice. Kreoli sa Cabo Verde zovu ih Morna, a veselije Coladera; kod Sezarije stihovi su neretko uopšteni, zemljani kao u (naivnoj?) afro-lirici, svakako životni i optimistični, majčinski i obuhvatno ljubavni, a zablistaju čak i u engleskom prevodu (Sabor de Pecado).
Novi Sao Vicente Di Longe kako i priliči world-zvezdi sniman je u Parizu, Havani i Riju s gostima (Caetano Veloso, Compay Segundo & Co, Bonnie Raitt), u rasponu od šaljive Nutridinha do dirljive Negue samo uz klavir (u studiju, Chucho Valdes), međaše i u SC-u dok nešto nije puklo u ozvučenju pa se pevačica s bendom ubrzo povukla s bine bez ikakvog objašnjenja. Poduže, stojeće ovacije u potpuno osvetljenoj dvorani mešale su se s neskrivenim negodovanjem jer je nastup trajao samo sat i četvrt – opravdano nezadovoljstvo svih koji su platili po 600 din, a organizator najavljivao bar dva sata programa, valjda prizivajući „prošli put“ – ali, od bisa ni traga. Uostalom, reklamirali su Bosonogu divu (po debi-albumu La Diva Aux Pieds Nus, ’88, Lusafrica) tako uporno ko da je manekenka za podno grejanje.
Kasnije, u slučajnom susretu sa Sezarijinim sviračima, neslužbeno saznajem da je lom bio u scenskim monitorima, poremetivši ovu delikatnu muzičku kutiju; posebno ih je iživciralo što se gotovo isto dogodilo i čuvenog „prošlog puta“. Što se mene tiče, možda i bolje da je Bosa(nka) skratila, prosto da ne rizikujemo da i ona zapeva nešto Bregino.

Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
„Ovo je nov festival, i nema nikakve veze sa Festom, niti je njegova zamena“, kaže Igor Stanković, jedan od inicijatora Beogradskog filmskog festivala koji će od 30. januara do 6. februara prikazati najnovije meinstrim naslove

Debi album Peti Smit jedan je od temelja savremenog rokenrol izraza. Poseban doprinos Peti Smit rok muzici počinje već sa načinom na koji je zavrtala reči, razvlačila ih, uživala u njima i istovremeno im menjala smisao kroz izgovor, uz nezaboravno strasno podvriskivanje prepuklim glasom, kao da se svađa sa samim rečima dok ih izgovara, raspravljajući se sa celim svetom

Dražen Lalić, Dvije kuće iznad mora; TIM press, Zagreb 2025.

Kako je ovde tako zeleno?, režija Nikola Ležaić, igraju Filip Đurić i Izudin Bajrović
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve