Ne treba kriti – ima tu prilično aljkavosti, dramaturških nelogičnosti i neravnina svih vrsta, s tim da i pored toga Ko živ, ko mrtav kao celina iznenađujuće dobro funkcioniše – naravno pod uslovom da volite ovu vrstu komike
Za Vreme iz Niš(a)
image6…
Komunikativnih filmskih naslova nikada dosta, tako da debitantska režija Radeta Ćosića, istrajnog filmskog pregaoca do ovog leta pre svega poznatog po nosećim ulogama u ostvarenjima Afterparti (2017) Luke Bursaća i Ekipa (2019) Marka Sopića, predstavlja dobrodošlo osveženje u našoj ponudi. Iako se na prvi pogled Ko živ, ko mrtav nadovezuje na dugi niz krimi-komedija srpskog filma, u kome se nalaze naslovi kao što su Moja luda glava (1971), Ćao, inspektore (1985) i njegovi brojni nastavci, Kupi mi Eliota (1998), Mrtav ‘ladan (2002), Ringeraja (2002), Mala noćna muzika (2002), Čitulja za Eskobara (2008), Mali Budo (2014), itd., Ćosić postojeću formulu primetno varira i nadograđuje. Kao i u slučaju ranije pomenute sportske krimi-komedije Ekipa, koju je Ćosić još i napisao i producirao, uzori su prevashodno inostrani. Ko živ, ko mrtav donosi mešavinu holivudskih policijskih akcijaša kao što su Smrtonosno oružje i Loši momci (podrazumeva se, u vidno skromnijoj produkciji), sve to obilato zabibereno snažnim uplivom “tvrde”, politički nekorektne komike kakvu smo, na primer, sreli u španskom hit serijalu Torente, glupa ruka zakona, a uz to – što je posebno važno naglasiti – prilagođeno ovdašnjim naravima i prilikama.
image1…
Scenario, na kome su sarađivali Ćosić i Marko Backović, jedan od tvoraca rado gledane komedije Taksi bluz, baštini poznatu postavku o “neobičnom paru”, tj. dvojcu oprečnih karaktera koji se, sticajem okolnosti, nađu udruženi u zajedničkom izazovu. Rade Ćosić i debitant Stefan Jevtović glume “beogradske detektive za ubistva” koji istražuju brutalnu smrt devojke za koju se ispostavlja da je prostitutka i da je imala nesreću da se zameri pogrešnim ljudima. Ćosićev Trivan je šeret, šmeker i iskusan pajkan spreman na rizik kako bi isterao stvari na čistac, pa makar krivci bili i u samom vrhu vlasti (što filmu daje pomalo neočekivanu ali dobrodošlu političku dimenziju), dok je Jevtovićev Seljo dobrohotni i smotani grmalj sveže pristigao iz Crne Gore, momak koji istinski želi da pomogne, ali čiji postupci najčešće dovode do katastrofe. Njih dvojica svakako nisu baš previše inteligentni (što priču gura ka teritoriji Glupana i tupana, još jednog mogućeg filma-uzora), veoma su skloni krupnim greškama (koje mogu biti i fatalne za ljude u njihovom okruženju), ali udruženim snagama nekako uspevaju da reše misteriju (koja, ako ćemo iskreno, i nije bila previše tajanstvena) i u završnici se sukobe sa ubicom.
foto: promo…
Nesporno, naša publika voli komedije koje pogađaju metu, željna ih je, a Ko živ, ko mrtav uspeva da, bez obzira na nedostatke o kojima će kasnije biti više reči, iznova izmami smeh. To se postiže vulgarnim humorom, često sa one strane dobrog ukusa: ima tu groteske, ima preterivanja, mnogo namerne provokacije, s tim da je sve uklopljeno u stilski kompaktnu masu koja, sudeći po dosadašnje dve projekcije, privlači publiku, kao što pridobija i deo kritike koja sa simpatijama gleda na najbolje radove braće Fareli i braće Vajc. Ćosićev film je, bez obzira na suštinski mračnu tematiku i mnogobrojna ubistva/smrti, od početka do kraja veoma poletan i dinamičan, i – što je veoma važno – nijednog trenutka nije dosadan. Primetno je da se radi o produkciji koja je rađena brže nego što je trebalo i sa manje novca nego što je bilo potrebno, što i ne čudi imajući u vidu da iza Ćosićevog rediteljskog debija stoji Apolon, produkcijska kuća specijalizovana za brzopotezna ostvarenja snimljena prvenstveno sa namerom da budu deo paketa istoimene striming-platforme.
foto: promo…
Srećom, ekipa je znatnim delom uspela da prevaziđe većinu nametnutih ograničenja. Najzaslužniji za to je Rade Ćosić, koji je na sebe preuzeo četvorostruku ulogu: on je scenarista, izvršni producent, reditelj i glavni glumac. Ambiciozno? Da, svakako. Ali i opravdano, jer se Ćosić na taj način izborio da film bude baš onakav kakav je želeo da snimi, ili barem blizu toga, onoliko koliko su produkcione okolnosti dozvoljavale. Ne treba kriti – ima tu prilično aljkavosti, dramaturških nelogičnosti i neravnina svih vrsta, s tim da i pored toga Ko živ, ko mrtav kao celina iznenađujuće dobro funkcioniše – naravno pod uslovom da volite ovu vrstu komike. Bez obzira na ta povremena iskliznuća, Ćosić i ekipa su se veoma dobro snašli i očigledno su znali šta rade. Film je primetno ambiciozan, radnja se dešava na iznenađujuće mnogo lokacija (Apolonovi filmovi su obično veoma kamerni u postavci, bez zamaha), što je još jedan adut koji ovu krimi-komediju preporučuje za veliko platno.
foto: promo…
Evidentno je da Rade Ćosić koristi svoje glumačko iskustvo kako bi iz sebe i od kolega izvukao ono najbolje. Ćosićev nastup je u okviru opsega pokazanog u Ekipi i Afterpatiju, možda čak i malo sigurniji, ponovo glumi antijunaka osnaženog samoironijom. Otkriće filma je debitant Jevtović, mladi glumac sa valjanim osećajem za smešno koji, ako se kockice slože kako treba, za koju godinu može izrasti u komičarsku zvezdu. Ljubomir Bandović i Branislav Zeremski su standardno pouzdani, što se od glumaca njihovog kalibra i očekuje, mada u domenu već viđenog. Sjajne epizode odigrali su Dragana Mićalović (njena Ket ima svega nekoliko scena, ali je u njima veoma upečatljiva i dominantna, a saigra sa Ćosićem dobrodošlo varniči), Petar Zekavica (u prilično iščašenoj roli u kakvoj ga ne viđamo često) i Tijana Pečenčić (koja svoju na papiru nezahvalnu ulogu “dame u nevolji” uspeva da učini veoma dopadljivom). Uz to: Milan Vasić je ovde odigrao najsmisleniju ulogu u dosadašnjoj karijeri. Ima i glumačkih promašaja, ali preovlađujući utisak je pozitivan. Svi oni su svesni u kakvom filmu glume, te prilaze ulogama sa ubeđenjem ali i samoironijom, što i jeste pravi ton potreban za film kao što je Ko živ, ko mrtav.
foto: promo…
Film Ko živ, ko mrtav iza sebe ima uspešno festivalsko leto. Premijerno je prikazan na 47. izdanju Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, gde je osvojio nagradu “Gorki list” za najbolji film po glasovima publike i nagradu “Marko Živić” za najboljeg mladog glumca (Jevtović). Film se nalazi i u takmičarskom programu 58. Filmskih susreta, koji su trenutno u toku, a projekcija na Niškoj tvrđavi nasmejala je i zabavila brojne gledaoce, koji su Jevtovića izglasali za najboljeg glumca prve večeri festivala (taj uspeh je utoliko veći što su na otvaranju prikazana i dva glumački “jaka” naslova – Trag divljači i Ovuda će proći put).
Ko živ, ko mrtav svakako ima u sebi potencijal bioskopskog hita, pa je šteta što šira distribucija još nije potvrđena. Uz odgovarajuću reklamu, Ćosićev rediteljski debi bi mogao da u mrak bioskopskih sala privuče širu publiku, uključujući i one mlađe. Fora ima, akcije ima, a i ljubavi prema žanrovskom/repertoarskom filmu. To su sve aduti koje ne treba olako shvatiti. Biće zanimljivo pratiti u kom će se pravcu dalje razvijati Ćosićeva karijera, ali verujem da je izvesno da će nastaviti da deluje i ispred i iza kamere. Novim filmom je dokazao da je za to i te kako sposoban.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Dobro došli u kratku retrospektivu najboljih svetskih muzičkih izdanja u 2025. godini. Prednost smo dali ostvarenjima sa visokom umetničkom vrednošću, a ne obavezno onima sa velikim brojem hitova
I kakve veze sve ovo ima sa Srbijom? Zapravo, mnogo više nego što bismo, na prvi pogled, mogli da pretpostavimo. Umesto da podgreva mržnju prema Nemcima i Rusima – a imala bi sve pravo ovoga sveta da to radi – ili da zapomaže nad zlehudom sudbinom Poljske koja se nije prvi put u istoriji našla između ruskog čekića i nemačkog nakovnja (ili obratno), poljska Kultura promišlja budućnost Poljske pre svega u odnosima s “arhineprijateljima” i najvećim zlotvorima. Iskustvo, dakle, koje Srbiji očajnički nedostaje. Časopis Kultura i poljski Književni institut u Parizu ne nude samo putokaze za dezorijentisanu Srbiju, već i alate kojima se politička sloboda može instalirati
Miodrag Raičević je rođen u Kišmali u Titogradu. Tamo su nekad bili dućani u kojima su se prodavali ljekarije i voće. Na Selmanovoj tezgi, s lubenicama, dječak M.R. pojeo je osmijeh i ispljunuo mliječne zube
Fest remake u februaru, uvođenje umetničkih direktora festivala, pravednija raspodela budžeta, neke su od najava za 2026. sekretarke za kulturu Beograda Jelene Medaković
Da li je moguće da smo, posle hiljada godina imperijalnih poduhvata, sada, odjednom, toliko iznenađeni američkim upadom u Venecuelu, da ne možemo da dođemo do daha?
Predsednik SAD Donald Tramp naredio je vojni napad na suverenu Venecuelu i otmicu njenog predsednika Nikolasa Madura. Neka se pripremi Gustavo Petro u Kolumbiji
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!