Vladimir Pištalo, Tesla, portret među maskama
Izdavač Agora 2008.
Sunce u Lici izlazi iza Plješevice, a zalazi za Velebitom. Što ima iza tih planina, one koji žive između njih, slabo zanima. Narod je to tvrd, zaguljen, zadrt i nezgodan. Samoće surovih ličkih zima, osjećaj sigurnosti koji samo šuma pruža, animistička opsjednutost medvjedima, nesposobnost da se povjeri, požali, ali i pohvali, strast da se zna tko je kod koga došao i što je o nekom rekao, humor u kome došljaci nikad neće prepoznati granicu poslije koje se poteže pištolj, uvjerenje da su ratovi i zbjegovi dio normalnog životnog ciklusa, iskonsko čudaštvo i osobenjaštvo – nešto je što se ne opisuje; s tim se rađa kao i sa osjećajem da se toj i takvoj zajednici duguje i sa one strane groba. A ipak, ova sredina se oduvijek napuštala i napušta. „Što je više zemlja od govana, to su ljudi bogatiji“, objasnio je razlog za odlazak Teslin drug iz djetinjstva Mojo Medić dok su vlakom putovali u Karlovac da pohađaju višu gimnaziju.
Iz ovakve Like, poveo je Vladimir Pištalo čitaoca duž životnog puta Nikole Tesle. Svašta se tu moglo vidjeti: okoštalost Vojne krajine u Smiljanu i Gospiću, habzburška kakofonija jezika po bircuzima i biljarnicama Graca, Praga i Budimpešte, razuzdani parovi na pariškoj kaldrmi, evropska sirotinja u majnama Ilinoisa i ulične bande Njujorka, bijesni luksuz američkih tajkuna, hotelski tepisi u kojim noge propadaju, laboratorije čudesne poput Alibabine pećine… Na ovom putu čitalac će sresti mnoge znane i neznane likove. Biće tu bogataša od kojih prolazi jeza duž kičmu kao što je J.P. Morgan, naučnika sa moralom puža golaća ukrštenog sa bogomoljkom poput Tomasa Edisona i Mihaila Pupina, ali i mnogo drugog svijeta – familije, rođaka, prijatelja, poštovalaca i svih ostalih koji su glavnog junaka voljeli i uvažavali, ali su ga rijetko ili nimalo razumjeli.
Vladimir Pištalo je kao gotovo nitko prije njega dočarao Nikolu Teslu kao čovjeka od krvi i mesa. Čitalac će se ponositi slavnim zemljakom, ali će mu i dalje ostati tuđ; voljeće ga, ali i sažaljevati; prepoznaće Teslinu veličinu, ali nikad – iskreno – neće moći prihvatiti njegove želje, nadanja i snove kao svoje. Ipak, Pištalov Nikola Tesla je netko koga poznajemo, netko za koga možemo pitati gdje je i što radi, interesirati se tko ga je posljednji vidio, iščuđavati se nad njegovim postupcima i životnim stilom i, kad god pomislimo da je to postalo nemoguće, uvijek će nas nečim iznenaditi. Zapravo, kratka poglavlja Tesla, portret među maskama niz su pečalbarskih priča koje se, kao autentična narodna književnost, usmeno prenose najmanje sto pedeset godina. Nema tog Ličanina koji u njima neće prepoznati nekog od svojih djedova ili pradjedova, nema tog gradića ili sela u Lici kome Teslin život ne budi asocijacije na uspone i padove, lutanja i snalaženja nekog svog u Ameriki, pa makar taj postojao samo u maglovitoj kolektivnoj svijesti. I upravo zbog toga, sve ono zbog čega je Tesla suvremenicima i današnjim generacijama neshvatljiv i nerazumljiv, to je u Lici sasvim prihvatljivo, za to se tamo nikad ne traži objašnjenje. Za Ličane je Tesla uvijek bio i ostao netko na koga se može osloniti u tuđini: prvih dana augusta 1995, kada je cjelokupno srpsko stanovništvo u Oluji napustilo Liku, osamdesetogodišnji Isidor Tesla došao je u muzej Nikole Tesle; objasnio je kustosima da u Beogradu ne poznaje nikog, a kako mu je Nikola rođak, mogli bi ga pustiti da tu prespava. Kod nikog drugog nije mogao da ode, kao ni velik broj njegovih zemljaka u Njujorku u vrijeme ono.
Pištalovog Nikolu Teslu cijelog života opsesivno prati njegov pokojni brat Dane. Doći će vrijeme, usred Drugog svjetskog rata, dok čitav njihov zavičaj zapljuskuje okean krvi, da se obojica sretnu u Smiljanu. Kraljevi, tajkuni, Mark Tven, industrijska revolucija, munje, bežični prenos energije, Nijagara i sve ostalo samo su maske, jer svaka počast, svaki uspjeh i svaki san vrijedi samo u svojoj ličnoj Lici u koju se nikad ne vraća jer se iz nje nikad nije otišlo. Tko zagrli roman Tesla, portret među maskama, neće ga moći zaboraviti.
P.S. Gospodine Pištalo, da vas ispravim u jednom detalju, Plitvička jezera su zelena, a ne plava kako ste napisali u knjizi.
Iako je čine visokoobrazovani kadrovi i iako iz njihovih redova dolaze retki međunarodno priznati umetnici, nezavisna kulturna scena Srbije nema prostor za rad a ni novac, govore rezultati istraživanja Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope
Međunarodni savet za spomenike i spomeničke celine ICOMOS poslao je pismo predsedniku Vučiću i raznim ministarstvima, u kojima ih podseća da su prema Deklaraciji o nasleđu dužni da sačuvaju i Generalštab i Beogradski sajam
Kad se publika predstave Narodnog pozorišta „Velika drama“ utišala nakon aplauza glumcima i predstavi kako bi saslušala njihov apel, Lepomir Ivković je izašao sa scene
Domovinski pokret traži od Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu da skine s repertoara predstavu koja je urađena po kolumnama Viktora Ivančića, a koji je režirao beogradski reditelj Kokan Mladenović
U Zagrebu je, u okviru izložbe o plesu za vreme i nakon Jugoslavije, predstavljen digitalni arhiv savremenog plesa u ovom delu Evrope. Koordinator ovog četvorogodišnjeg projekta je Stanica Servis za savremeni ples iz Beograda
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
