Rječnik kak se šika

Pred čitaocima se netom prošloga decembra u Zagrebu pojavila prava rječnička poslastica u izdanju Novog libera: „Agramer: Rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru“, u kojem je prikupljeno više od 3000 riječi na 280 stranica, ukrašenih starim fotografijama iz Muzeja grada Zagreba, ili njemačkog naziva Agram.

Autorica koncepcije rječnika je Zrinjka Glovacki-Bernardi, profesorica Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako je rekla na nedavnoj promociji knjige, odabir riječi temeljio se na „zapisima svakodnevnih razgovora Zagrepčana“, na dvije rukopisne zbirke recepata (Ane Pušec i Ane Kovačić; u rasponu 1900-1925), te na 1925. godištu satiričnog tjednika „Kopriva“, a takvom su odabiru pridonijeli i lingvistički ga osnažili već klasični rječnici Vladimira Anića i Ive Goldsteina (Rječnik hrvatskog jezika, Rječnik stranih riječi).

Uz profesoricu Glovacki-Bernardi, urednice su i Lara Hoelbing-Matković, prevoditeljica i izvorna govornica njemačkog i „agramerskog“ jezika, kao i Sanja Petrušić-Goldstein, uz suradnike, među kojima autorice rječnika posebno zahvaljuju građevinskom inženjeru Radoslavu Karleuši, dugogodišnjem sakupljaču agramerskih riječi i autoru prvog Rječnika njemačkih riječi u zagrebačkom govoru, koji je – kako kažu – „izdavača inspirirao i potaknuo da zaroni još dublje u ovo zanimljivo lingvističko i kulturno područje“. Inače, inženjer Karleuša je rođen u Zemunu 1930. godine, a od 1955. živi u Zagrebu.

SEĆANJE NA JEZIK: Riječi prikupljene u rječniku „Agramer“ umnogome su se izgubile u suvremenom jeziku Zagrepčana, ili Agramera. Jedan od rijetkih koji se i dalje u svakodnevnom govoru drži tog jezika, koji „špreha“ (kasnije je tu riječ zamijenila „spika“) jeste advokat Silvije Silvek Degen, dugogodišnji predsjednik Kluba Zagrepčana i u jednom trenutku i kandidat za gradonačelnika, još za fakta Franje Tuđmana; jasno da nije prošao, bile su to devedesete, još ratne, a na sceni je već bilo nasilno „pohrvaćivanje“ jezika. Ovaj je rječnik, kaže on, jako veliki doprinos sjećanju na ono kako se u Zagrebu nekad govorilo.

Nije da je baš sasvim agramerski jezik nestao: i dan–danas se na tržnicama kupuje grincajg (ovdje: zelen), na plac (pijacu) se ide sa cekerom, nedostatak vremena je i dalje cajtnot, cure su i dalje ponekad pucice, kmica je i dalje mrak, a kad se ide pješice ide se cipelcugom, kad dođe kraj kafanskim satima to je fajrunt, kao što se treba zrihtati, iz trenirke se presvući u ancug prije nego se u kafanu krene (osim ako je u pitanju odlazak u pajzl), šlafrok je i dalje kućna haljina ili ogrtač (razlikovati od „šlafrokača“ Teofila Pančića)…. Ujutro se jede fruštuk, onda slijedi gablec, pa potom obed…

Rječnik je odličan i za one koji nisu zaboravili agramerski, pa se upute nekamo gdje ih ne razumiju, bilo na „bliski istok“ Zagrebu, bilo u Dalmaciju, na primjer: jer, valja znati kako prevesti neznalicama agramerskog šeflju ili miščafl (kutlača i lopatica za skupljanje pometenog smeća), ali i „dotepencima“ u Zagrebu kad se sretnu s nepoznatim riječima.

Na predstavljanju knjige u Muzeju grada Zagreba profesor germanistike Velimir Piškorec podsjetio je na to da se u Zagrebu u 19. stoljeću svuda govorio njemački jezik, među ostalima i zato što se hrvatska elita uglavnom školovala na tom jeziku, pa su tako i mnogi njemački izrazi preuzeti u zagrebačkom govoru, dok autorica koncepta „Agramera“ Zrinjka Glovacki Bernardi ističe 1786. godinu kao ključnu za dolazak njemačkog jezika u Zagreb, s obzirom na to da se tada u budućoj hrvatskoj metropoli naselilo Vrhovno vojno zapovjedništvo, u kojemu je radilo mnogo činovnika. Od njih se tražilo da nauče hrvatski jezik, pa je iz svega toga nastao i specifičan način govora, u kojemu bi se rečenica započela na jednom, a dovršila na drugom jeziku. „U Zagrebu je dugo postojala i službena i građanska dvojezičnost“, kaže ona, podsjećajući i da je u Zagrebu kroz cijelo 19. stoljeće radilo i kazalište na njemačkom jeziku.

PRILAGOĐAVANJE STVARNOSTI: Sve to upućuje na zaključak da je čak i to davno vrijeme bilo puno više „multi-kulti“ nego danas, kad je jezik – i službeni, ali i onaj dnevno govorni – prilično steriliziran naporima mnogih u posljednjih nešto više od dva desetljeća, ne samo bedastoćama poput „u svezi“, „djelatnoga vremena“ i slično (iako, možda je s obzirom na to da više nemamo ni radnika, to „djelatno vrijeme“ prilagođenije stvarnosti!), već i nametanjem jednog jedinog standarda svima. Tako se u nekoj mjeri izbrisalo čak i bogatstvo razlika između regionalnih govora, pa će vas tako rijetko tko pozdraviti drugačije nego sa zagrebačkim pozdravom „bok“ (uglavnom dvaput izrečenim), bilo da je Splićanin, Osječanin ili otočanin.

Kako god, posljednjih je godina očito ojačao trend da se posebnost zagrebačko-agramerskog jezika sačuva od zaborava, pa je tako – osim već spomenutog inženjera Karleuše – na društvenoj mreži Fejsbuk početkom prošle godine oformljena grupa „Starozagrebački izrazi“, koja je – naporom raznih ljudi, Zagrepčana i članova grupe – sastavila omanji „Purgerski rječnik“, za kojega književnik i novinar Marijan Grakalić kaže: „Naravno da on nije potpun, da ima svojih nedostataka i mana, ali je ujedno i jedinstven pokušaj da se od strane ljudi koji vole Zagreb i u njemu su odrasli sačuvaju i zabilježe njegove jezične tradicije, i hvala im na tome“.

Tu je i emisija „Zagrebušek“, koja se nedjeljom emitira na Hrvatskom radiju, u kojoj gostuju „Zagrepčanci“ koji nisu zaboravili svoj „purgerski“ jezik, da bi podsjetili na izraze i jezik koji polako izumire, kaže se u najavi emisije. Zajedno sa jezikom „zaboravlja se i fino, uljuđeno ponašanje ili bonton (u prijevodu s francuskog – dobar način), a koji je bio Zagrepčanima sastavni dio njihove svakodnevne komunikacije. Emisija ‘Zagrebušek’ donosi vam sve to, starozagrebački govor i podsjetnik na ponašanje ‘kak se šika’“. Naziv emisije, kako kaže njena autorica Anamaria Šnajdar, „došao“ joj je od „Zagreb – buš i osebušek“, starog zagrebačkog izraza za miraz, kojega teško da bi se otprve sjetili i najstariji zagrebački purgeri.

Inače, purger se danas upotrebljava uglavnom u posprdnom smislu od nekih koji su „zagrebački dojdeki“, iako su purger i purgerica odvajkada nadimci za Zagrepčane; ne tek rođene u Zagrebu, nego i one koji su Zagreb prihvatili kao svoj grad i prihvatili njegove običaje (ponašati se „kak se šika“), koji su se danas u velikoj mjeri izgubili.

KUŽENJE SVETA: Rječnik će biti radost i onima koji se ponovo dohvate Miroslava Krleže; tako se u „Jutarnjem listu“ Željko Ivanjek, koji je sudjelovao u predstavljanju „Agramera“, prisjetio: „Uspoređujući govorni jezik ‘pospremljen’ u ‘Agrameru’ s mojim sve slabijim pamćenjem, prisjetio sam se jednog neugodnog slučaja. Davne 1976. imao sam tu sreću, ili peh, da Krleža pročita rukopis moje prve knjige U sjeni Južnog Medvjeda. Na njenom je kraju ‘Rječnik’, i u njemu riječ ‘štrample’. Krleža je tu riječ prekrižio i napisao umjesto nje: ‘štrumfe’. Shvatio sam da je moj opis – ženske čarape & gaće – pogrešan, no mislio sam, isto tako, za ‘štrumfe’ (čarape) velikog pisca. Tek sam sada razumio, iz ‘Agramera’, da je Krleža mislio na ‘štrumfhoze’, koje znače isto što i štrample: ‘čarape s nogavicama do struka’.

Drugim riječima, čarape su izgubile poveznicu s gaćama na putu od Kaptola do Trešnjevke. Taj mali primjer pokazuje kako se njemačke posuđenice u zagrebačkom govoru razlikuju od jednog do drugog kvarta. I od jednog do drugog vremena. U svakom slučaju, isti odjevni predmet promijenio je ime od djetinjstva 1900. u Agramu do djetinjstva 1960. u Zagrebu. To je danas, pretpostavljam, zaboravljena stvar, osim u rječnicima poput ovog, koji čuvaju kolektivnu memoriju“.

Jednako tako, pomoći će onima koji nanovo otkrivaju „Alana Forda“ i sjajne prijevode Nenada Brixija na agramerski jezik, ali i onima koji i danas vole Džonija Štulića; večeras sam s Čerom bio/u Kavkazu uz pljuge i pivo/raspravljali smo mnoge stvari/i kužili svijet…

O tome je cijelo vrijeme i riječ: o kuženju svijeta.