Protiv antikvarne savremenosti

Ishodište svojih razmatranja u ovoj knjizi autor nalazi u nastojanju ka filozofskom određenju savremenosti – na tragu Huserlovog uvida da je „istorijski po sebi prva naša sadašnjost“ – da bi se poduhvatio tumačenja savremenosti Ničeovog djela. Zato mu je bitno da odredi smisao prošlosti ili uopšte savremeno razumijevanje prošlosti, a to znači istorije. Upravo mu djelo velikog mislioca prošlosti, ili onoga koji stoji na pragu naše savremenosti, Ničeovo djelo, pruža glavno uporište da bi ostvario svoje nastojanje ka filozofskom određenju savremenosti. Misliti danas savremenost Ničeove filozofije, znači odgonetnuti bit same savremenosti, za šta je neophodno vratiti se tumačenju Ničeovog djela. Čitava ova knjiga, na tragu novijih uticajnih reinterpretacija Ničeovog djela, nastoji iznova dokazati da je Niče krunski mislilac u uistinu savremenom tumačenju savremenosti. Ono što ovo novo čitanje Ničea čini drugačijim i originalnim moglo bi se sažeti u samo jednom određenju, čiji sadržaj je zaista bogat i podrazumijeva minuciozne elaboracije o kojima svjedoči gotovo svaka stranica ove knjige, a to je: s Ničeom ponovo misliti ono što se u samoj savremenosti opire mišljenju biti savremenosti. Zašto je Niče u takvoj istorijskoj zadaći najvažniji i nezaobilazan mislilac? Zato što sa samo uz pomoć i na tragu mislioca radikalne subverzije istoricizma može na vidjelo iznijeti ono što se u samoj savremenosti opire mišljenju biti savremenosti. Štaviše: čini se da je sama bit savremenosti ovaj otpor mišljenju njene biti. Kada se pokušava što vjernije slijediti Ničea, i to ne samo u onome što je iza njega ostalo kao promišljeno nego i u njegovom „nemišljenom“ (Hajdeger), u onome što je od naše savremenosti njemu ostalo nedokučeno, kao što to autor na inspirativan i vjerodostojan način čini, onda gotovo svi najvažniji uvidi ostaju pod znakom paradoksa i aporija. Otkriva li se biti savremenosti u njenoj bitnoj nemogućnosti vlastitog bitnog određenja, onda su svi bitni uvidi oko kojih se trude ovdje provedene filozofsko-istorijske analize u stvari uvidi u ono što nas odvaja, dijeli i udaljava od onog najbitnijeg u dobu u kojem živimo.

Međutim, u kom smislu Ničeova filozofija, pa čak i da li uopšte, može pružiti oslonac ili uporište za promišljanje biti savremenosti? Ovo pitanje nije kritičko pitanje ili pak duboka sumnja upućena autoru koji se opredijelio da u takvom svjetlu vidi ovu „prošlu filozofiju“ i na taj način odlučio da provede svoja „savremena“ razmatranja. Ne, ovo pitanje je i ideja-vodilja i sam rezultat poduzete misaone avanture. Zato što se od početka razmatranja o Ničeovoj filozofiji ne mogu razdvojiti od razmatranja o biti savremenosti. Ničeova zaostavština ne pruža oslonac u smislu da stoji izvan i s onu stranu vremena u kojem živimo, pogotovo ne kao nekakvo izvorište metoda, koncepata i rješenja za uspješno hvatanje u koštac sa zagonetkama povijesti i povijesnosti. A upravo takvog Ničea nudi savremenost u svojem preovlađujućem istorijskom obliku. Slijedimo li autora, to je antikvarna savremenost u kojoj antikvarni istoričar nudi kvazi-filološko čitanje Ničea. Izbaviti Ničeovu zaostavštinu iz vladajućih obrazaca savremenog odnosa prema prošlosti ili, jezgrovitije formulirano, izbaviti Ničea iz savremenosti, znači misliti savremenost iz njene vlastite biti. Ničeova savremenost je u njegovoj nesavremenosti, a to autor pojašnjava pozivajući se na Agambena: „(B)iti savremen, suprotno sugestiji reči, zapravo znači biti odmaknut od vremena, dovoljno daleko od njega da bi se ono shvatilo.“

Budući da se na svaki način opire postavljanju Ničeove filozofije s onu stranu i prošlosti i sadašnjosti, oslonac koji ovo tumačenje savremenosti nalazi u Ničeu je za samu tu savremenost, bilo da njen odnos prema prošlosti shvatimo kao antikvarni ili monumentalni, naprosto nepouzdan ili, štaviše, nepostojeći. Međutim, ako je savremenost u svom bitnom smislu ničeanska, u što nas nastoje uvjeriti promišljanja iz ove knjige, onda nikakvog izvanjskog oslonca za odgonetanje te stvarnosti ne može ni biti. Kada već na samim uvodnim stranicama autor deklarativno utvrđuje: „Ovo je knjiga o savremenosti, o mogućnostima vremena“, a čitalac jednako tako vidi da je ovo knjiga o Ničeu, onda to nije nikakav pokušaj tumačenja savremenosti polazeći od Ničea koji bi joj stajao negdje nasuprot, pogotovo ne kao neka „prošlost“ nasuprot „sadašnjosti“ ili kao filozofska misao nasuprot stvarnosti.

Nema sumnje da je autor i samog sebe pronašao u poziciji modernog istoričara, kako ga Niče vidi, prema posthumno objavljenom fragmentu: „Modernom istoričaru nedostaje fundament: u monumentalnom je proizvoljan, u antikvarnom ubistven i ne koreni u nekoj kulturi.“

Bezdani oslonac u Ničeu, pokazuje ovog mislioca kao neuporedivo relevantnog za savremenost, njegovu filozofiju neodvojivu od svakog važnijeg događanja ili aspekta novijeg povijesnog kretanja. Ova knjiga stoga ne nudi još jednu egzegezu Ničeovog djela nego promišljanje savremenosti koje je inherentno ničeansko, jer je sama savremenost shvaćena kao inherentno ničeanska. O kakvom osloncu u Ničeovoj filozofiji se radi možda najbolje govore odlomci knjige u kojima se pojavljuje mnoštvo likova Ničea kao mnoštvo samih ideoloških, političkih, prošlih i budućih stvarnosti u savremenosti. Autor će lakonski zaključiti da „oko Ničea vlada neponovljivi ideološki metež“, ali nema potrebe da traži i otkriva „autentičnog Ničea“, jer se ne radi o klasičnoj interpretaciji Ničeovog djela nego o nastojanju da se pronikne u bit vremena u čijem previranju i „neautentični“ i „lažni“ i „falsificirani“ likovi Ničea imaju nesumnjivo bitnu ulogu. U savremenosti u kojoj je, kako uporno naglašava autor, falsifikovanje prošlosti bitno određenje sadašnjosti.

Doduše, izuzetno je važno u ocjeni ovog djela primijetiti da se autor u razumijevanju savremenosti u Ničeovom ključu ipak prije svega oslanja na ono što je za samog Ničea bio ontološki fundament, a koji nedostaje modernom istoričaru: život. Čini se tako da se i ovaj autor pridružuje onima koji smatraju da visoko vrednovati Ničea podrazumijeva potpisati njegov prevratnički program „filozofije života“. U tom smislu su za čitavo ovo istraživanje amblematski sljedeći stavovi:

„Saznanje, u pravom smislu reči, jeste ono što nas uči da živimo na drugačiji način, što nam pokazuje kojim putem bi naš život mogao da pođe. Ničeov doprinos na tom terenu ukazuje na potrebu oslobađanja ljudske egzistencije, na potrebu života da se fokusira na sebe. (…) Dosta smo učili da se disciplinujemo, vreme je da naučimo da živimo. U tome bi se sastojao nauk Ničeove filozofije.“

Upravo zato što je uvjeren da je život sam „fundament“ Ničeove filozofije, autor se odvažio da „naučiti živjeti“ predstavi kao „nauk Ničeove filozofije“. Da je to i za njega neupitan „fundament“ može se zaključiti iz toga što glavnu temu svoje knjige definira u dvije sentence: „Postoji saznanje mimo saznanja. Postoji nauk koji nije nauka.“

Život kao fundament mišljenja otuda se pojavljuje kao zagonetan. Upravo kao bezdani oslonac tumačenja savremenosti. Agamben o tome rječito svjedoči svojim stavom da je „život“, usprkos svim nastojanjima i stalnom pozivanju na njega, od Aristotela do danas, ostao ono nemišljeno zapadnjačke filozofije. Možda upravo zato, mogao bi biti ničeanski odgovor autora, što nikada nije mogao, a pogotovo ne u savremenosti, biti isključivo stvar mišljenja. Za pisca ove knjige je to očito bio motiv da pokuša ispisati svoje nove stranice izvan discipline i žanra univerzitetske filozofije, tj. vladajućeg akademskog pogona ili tzv. sekundarne filozofije koja kao sjena prati tekstove klasika, a da pritom nipošto ne ustukne pred najvažnijim zahtjevom filozofskog mišljenja: da se dokuči bit stvarnosti u kojoj živimo. Međutim, sada je „znanje“ poneseno snažnim i neodoljivim poetskim iskustvom, a to znači izloženo „ranjivosti, osetljivosti, fragilnosti“, a njegov model je „znanje slabe trubadurske subjektivnosti“ ili onaj „neobični nauk koji Niče želi da afirmiše“.

I u ovoj novoj knjizi, poput zapaženih prethodnih u kojima se afirmirao kao značajan autor na domaćem i internacionalnom planu, prepoznajemo autora kao izuzetnog eruditu, studioznog i sistematičnog u istraživanju tematskog polja koje odabire, nadahnutog pisca i originalnog mislioca, s tim da je njegova ranija fasciniranost poetičkim žanrom romantizma ovdje našla svoj upečatljiv i samosvojan filozofski izraz. Predloženo originalno tumačenje Ničeovog djela nipošto neće ostati bez velikog odjeka i otvoriće sasvim nove vidike u tumačenju postignuća savremene filozofije, kao i u vladajućim samorazumijevanju doba u kojem živimo.