Vrti mi se već satima, i sinoć i jutros, u glavi taj distih, baziran na slamnigovskoj interjezičnoj igri riječi i duškotrifunovićevskoj rimi, a na Arsenovu melodiju, nešto otprilike ovako:
Umjesto ka jugu, na Brač ili Lapad,
Otišo si, juče, zadnji put na Zapad.
I onda bi trebalo, nekako lagano i podrazumijevajuće, podsjetiti šta tačno na engleskom znači fraza „go West“, pa se prisjetiti kako je Arsen rimovao Hauarda Hjuza i Franju Kluza, pa aluzijom na pjesmu Dva ljubljanska dana pripremiti teren za uvođenje slovenačke riječi za Zapad – Zahod (a to rimovati sa nahod). Na kraju možda još zaokružiti:
A naše su godine već odavno posne
I dugo već nema brzog preko Bosne.
Osim što je bio, kako posljednjih dana ponavljaju zvani i nezvani, naš Žak Brel i naš Leonard Koen i naš Bulat Okudžava i naš Šarl Aznavur i naš Nik Kejv, dakle trubadur, Arsen Dedić je bio i pjesnik koji je dijelio policu sa Ivanom Slamnigom i Duškom Trifunovićem. Ta dva kolosijeka skupa (a ovdje bi fusnota trebala da otpjeva i Pobjeći od svega u začaranom cugu i S Perkovića preko Knina) i čine ga toliko jedinstvenom pojavom u našoj kulturi. A ako bih ga u ovom kontekstu nazvao „dušom naše kulture“, morao bih se sjetiti i onog stiha Duška Trifunovića po kome duše samo toliko ima kolko je dijeliš sa dušmanima. Nekog drukčijeg pjesnika bi umanjilo to što ga voli i toliko odvratnih ljudi. Krleža se uostalom odrekao Dostojevskog zbog onih koji su se u njega zaklinjali. Kad čitam, međutim, kako za Arsenom žale i oni za koje bih, pod zakletvom na sudu, posvjedočio da su se rodili i bez srca i bez duše, odjednom i u njima, duboko ispod zloće i cinizma koji su ih izobličili, naslutim onu iskru ljudskog i božanskog koju su gnostici prepoznavali u svemu živom i neživom pa mi ih bude žao umjesto da ih prezirem. I to učini velika poezija.
Arsenovo (ili arsenovsko) osjećanje svijeta proširilo se jugoslovenskim potkontinentom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka na način kome nema presedana. On kao da je u centru goleme mreže ili molekule DNK, a oko njega, direktno povezani s njim i označeni (ozračeni) njegovim sentimentom, Rade Šerbedžija, Matija Bećković, Zdravko Čolić, Bora Đorđević, Zoran Predin, Igor Mandić, Momo Kapor, Vojo Stanić, Duško Kovačević, Džoni Štulić, Miljenko Stančić, Kemal Monteno, Veselko Tenžera, Josipa Lisac, Aleksandar Tijanić (sahranjen uz O mladosti), Aleš Debeljak (nezaboravan je završetak njegovog eseja Sumrak idola sa varijacijom na Ne daj se, Ines)… Ključne kliconoše bile su LP ploče i žute knjige iz Biblioteke ITD. S rijetkim talentom da svoju sentimentalnost dovede do same granice kiča, pa onda tom granicom dugo, dugo, džonikešovski (walk the line) ide, a da je nikad ne pređe, ili ako je i pređe da je pređe u onom času kad su već svima oči pune suza pa granicu i ne vide, a ako i vide – baš ih briga, Arsen se istovremeno obraćao i romantičnim provincijalkama i razočaranim boemima i visprenim mangupima i knjiškim moljcima vudialenovskog tipa i štreberkama koje su se umorile da čekaju pravu ljubav i umornim dvaput ili triput razvedenim gospođama koje ubjedljivo glume da u pravu ljubav više ne vjeruju. Svi su mogli da se pronađu u tim stihovima i u tom glasu. A opet, uvijek (ili skoro uvijek) se činilo da u tom kultu nema ničeg ružno masovnog.
Ipak, kad je prije dvanaest-trinaest godina, prije nego mu je transplantovana jetra, Arsen bio praktično na samrti, kad su se već stali širiti i tračevi o njegovoj smrti, kad su ga neki već bili živog sahranili, a on se odjednom, kako negdje primijećuje Đorđe Matić, u javnosti našao nemilice izložen „solidarnosti i neumjerenoj hvali“ pa su se „gurali razni da kažu i oni usput koju o kvaliteti Arsenove muzike i stihova, hvalili ga i govorili tonom punim poštovanja, reverentno“, njemu se ostvarila, na neki način, ona tomsojerovska fantazija da prisustvuje sopstvenoj sahrani. Onda je, međutim, čudo nauke učinilo da dobije još dvanaest, skoro trinaest, godina života. Bilo je nečeg arhetipskog, nečeg mitološkog u tom vaskrsenju. Kao Prometeju, onom koji je ljudima dao slobodu i donio im vatru, orao mu je pokljucao jetru. Kao Prometej, dobio je novu.
Bila je to valjda i nagrada za uredno starenje, za to što nije ostavio jelo, pušenje i piće i što se nije trudio da više ne liči na sebe, što se „bezuvjetno predao godinama“, što nije dao da ga slome, što se otimao i prkosio.
Dao sam im nadu da mogu da okrenu pogled od smrti – rekao je Eshilov Prometej. Smrt je neprovjerena glasina, poezija je, kao prijateljstvo ili ljubav, uvijek nerazjašnjen slučaj, a oskoruša (na latinskom Serbus domestica) je listopadno drvo iz porodice Rosaceae, rasprostranjena u južnoj i srednjoj Evropi, sjevernoj Africi, na Krimu i u Maloj Aziji, s težištem areala na Balkanu, Apeninskom poluostrvu i u južnoj Francuskoj, čiji gorko-kiselkasti plodovi počinju da dozrijevaju u drugoj polovini avgusta, da bi proces zrenja završio u septembru i oktobru.
Više se nikada neće moći ispočetka,
moj prijatelj odlazi;
samo je okus natrulih oskoruša
u bezvoljnim ustima.
