Povratak gradova ljudima

Beogradska izdavačka kuća Booka objavila je ovih dana knjigu Semezdina Mehmedinovića Autoportret s torbom. Uz Miljenka Jergovića i Aleksandra Hemona, Mehmedinović (1960) je ključni pisac generacije koja je stasavala u Sarajevu uoči početka rata, koja se, dakle, formirala tokom osamdesetih, a na scenu je u pravom smislu stupila tokom ratnih devedesetih. Za razliku od Jergovića i Hemona, međutim, Mehmedinović je srpskoj publici gotovo nepoznat. Autoportret s torbom je prva njegova knjiga objavljena u Beogradu i Srbiji. Mada je prve pjesničke knjige objavio još osamdesetih, svu raskoš svog dara Mehmedinović pokazuje u knjizi Sarajevo Blues, objavljenoj 1992. godine, u prvim mjesecima opsade Sarajeva. Knjiga s podnaslovom Pojmovnik opsjednutog grada sastoji se od nekolicine pjesama i nekoliko desetaka kratkih proznih fragmenata koje bismo mogli nazvati mikro esejima ili pjesmama u prozi. Kad je sredinom devedesetih objavljen engleski prevod Sarajevo Bluesa, i to u izdanju kultne izdavačke kuće City Lights, koju je u San Francisku pokrenuo Lorens Ferlingeti, američke kritike su bile hvalospjevne. Pol Oster je, recimo, Mehmedinovićevo pisanje usporedio s pisanjem mladog Hemingveja. Mehmedinović je u to vrijeme već živio u Americi, kamo je emigrirao nakon što je okončana opsada Sarajeva. Poslije Sarajevo Bluesa, Mehmedinović je objavio još nekoliko knjiga srodne poetike. Ova najskorija, Autoportret s torbom, donosi i jedan vizuelni novum. Svi tekstovi ilustrovani su crtežima čiji je autor sam Semezdin Mehmedinović. Ova originalna „multimedijalna“ forma, u šta se kroz dva primjera mogu uvjeriti i čitaoci „Vremena“, odlično funkcioniše.

„VREME„: Pošto razgovaramo povodom beogradskog izdanja tvoje knjige Autoportret s torbom i pošto razgovaramo za beogradski nedjeljnik, pao mi je na pamet fragment ispisan u zajedničkoj knjizi Miljenka Jergovića, Milomira Kovačevića Strašnog i tebe Transatlantik mail. S jeseni 2008. godine, ti se, dakle, dopisuješ s Miljenkom Jergovićem i nakon što ti on napiše kako planira da putuje na beogradski sajam knjiga, ti se ovako prisjećaš doživljaja dvadesetak godina starog: „Zadnji put, a od toga je prošlo više od dvadeset godina, kad sam išao na Sajam knjiga, za stolom u kafani hotela Moskva, valjda sam energično gestikulirao dok sam govorio, i tada laktom zakačio tacnu na kojoj je konobar nosio neotvorene flaše koka–kole. I to je sve popadalo, uz strašnu buku, a da se flaše nisu razbile. Svi gosti kafane su gledali u mome pravcu, ja sam se osjećao vrlo neprijatno, i spuštene glave pratio kako koka–kola u zatvorenim flašama prestaje biti crna, postajući sasvim bijela pjena. To je vrlo čulno sjećanje!“ Nekoliko je razloga zbog kojih razgovor želim početi ovim tvojim citatom. Najprije, on mi se čini kao dobar uzorak tvoje poetike, karakteristične i za Autoportret s torbom. Ti od svojih vrlo čulnih sjećanja stvaraš žive i lijepe pjesničke slike, a u posljednje vrijeme, eto, i ne samo pjesničke. Tačno mogu da vidim ovaj fragment kao poseban zapis u knjizi ilustrovan crtežom rasutih boca koka–kole unutar kojih se diže pjena. Takođe, koliko znam, ni u međuvremenu nisi navraćao u Beograd. Šta ti zapravo znači činjenica izlaska tvoje knjige u Beograda, i to baš ovako, uoči Sajma knjiga?

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ: Pa radujem se da je knjiga objavljena, i da će doći do nekih ljudi koji su mi važni. Recimo, meni prija pomisao da će knjiga doći do Bože Koprivice, i još desetak osoba koje su mi drage i dragocjene. Ovo što ja pišem takvo je da ne može imati puno čitalaca. I mogu da povjerujem u postojanje stotinjak srodnih osoba koje ne poznajem, a ova knjiga će ih pronaći.

Inače, lijepo si se sjetio tog opisa moje zadnje posjete Beogradu. Tako je bilo. Ali je bilo davno, prošlo je od tada dvadesetak godina, i više od toga, jer se toliko dramatičnih promjena u međuvremenu izdogađalo u našim životima, cijeli jedan akulturacijski proces, pa kad mislim o sebi iz osamdesetih godina prošloga vijeka, ja sam samome sebi stran. Imam nekoliko gradova koji su mi na sudbinski način važni, a jedan od njih je, razumljivo, Beograd, glavni grad države u kojoj sam rođen. Beograd je meni toliko zakomplikovao život da ja ništa drugo svih ovih opsadnih i emigrantskih godina ne radim, već pokušavam tu komplikovanost razmontirati i krenuti živjeti iz neke nulte tačke. Po intenzitetu, prisutan je u ovome životu, skoro kao i Sarajevo. Ili Zagreb. Ili Washington. To su, rekao bih, moji gradovi.

I sad da odgovorim na tvoje pitanje: objavljivanje knjige u Beogradu meni je važno kao znak harmoniziranja moga odnosa s gradom, ili s mojom idejom tog grada. U simboličkom smislu to jeste neki povratak. S druge strane, iskreno govoreći, od svih svojih gradova sam prilično umoran, a umorio sam se i od vraćanja u njih. Dobro bi bilo malo promijeniti uloge, pa da se oni počnu vraćati nama. Kao što se ljudi vraćaju gradovima, i gradovi bi se trebali vraćati ljudima.

Listam nedavno neke stare brojeve „Vremena„, pa naiđem na tekst s jeseni 1994. godine, neku vrstu zbirnog prikaza nekoliko knjiga objavljenih u opsjednutom Sarajevu. Tekst potpisuje Miloš Vasić koji je te iste godine i lično boravio u Sarajevu. U odjeljku koji se tiče tvog Sarajevo Bluesa, Vasić te kratko predstavlja čitaocima te veli da si trenutno direktor bosanskohercegovačkog državnog radija, ali da je teško očekivati da potraješ na funkciji. Podtekst je jasan, pjesnik, individualac, poput tebe, ne uklapa se baš u funkcionerske kalupe. Ti ne samo da nisi ostao na funkciji, nego nisi ostao ni u Sarajevu. Sa završetkom opsade grada odlaziš u Ameriku. Kakvo ti je u sjećanju vrijeme opsade, sada, dvadeset godina kasnije? Imaš li osjećaj da si u Pojmovniku opsjednutog grada sačuvao neke slike i neke emocije koje bi se u suprotnom do danas rasplinule u zaboravu? Kako ti danas izgleda ta knjiga?

Iskreno, ja mislim da pisci pišu knjige, a da to vrlo mali broj ljudi čita. A nekada, kad sam posebno kritički nastrojen, pomišljam i da su ljudi prestali čitati knjige. Jer, recimo, kad uđem u knjižaru (a i knjižara je sve manje, gase se) tamo su na stolovima i policama izložene knjige od 300, ili 400, ili 500 stranica. A onda izađem na ulicu i vidim užurbane ljude, zagledane u svoje telefone, neurotične i sluđene svakodnevnim poslovima, pomišljam kako je moguće da oni čitaju debele knjige, i da imaju vrijeme za čitanje? Ja zapravo ne znam nijednog Amerikanca za kojeg bih mogao pouzdano reći da je pročitao Franzenovu Slobodu. S ovakvom kulturom slobodnog vremena, s njenim odsustvom zapravo, oni ne stižu ni svoje mailove čitati. Ljudi još uvijek kupuju knjige, i to je neka vrsta rituala, i predstavljaju se kao čitaoci, ali oni to više nisu. Oni ne traže objašnjenje za svoju stvarnost u knjigama, oni izgledaju upravo kao da iz svoje stvarnosti žele pobjeći.

Sve ovo ti pričam zbog kontrasta: u vrijeme opsade Sarajeva, naročito u toku prve godine, svi su čitali. To je potpuno jedinstveno iskustvo. U nemogućim uslovima života, zbunjeni i uplašeni ljudi su imali potrebu da sebi objasne, ili da im se objasni, šta je to što im se događa. Jedino tako mogu razumjeti razloge za opsesivno čitanje u ratu. I onda kad je objavljena knjiga koju spominješ, Sarajevo Blues, bila je zaista čitana, iako su to pjesme, pjesme u prozi, mikro eseji, nešto što zanima samo usamljenu čitalačku manjinu. I da zaključim, ja o toj knjizi mislim da je bila važna u onome vremenu kad je objavljena.

Sjećam se Vasićevog dolaska u Sarajevo. U grad stigao novinar iz Beograda! Prije Vasića, iz Beograda su stizali samo do Trebevića, ali u grad nisu silazili. Bio je, mislim, septembar, ali su dani već bili hladni.

Ti u Ameriku odlaziš poslije rata. Pisao si već i govorio o tome, ali te opet hoću pitati: Kako je na pripadnika generacije odgojene na američkoj kulturi i američkoj mitologiji, djelovao prvi susret sa stvarnom Amerikom?

Pa odgovor je tu vrlo jednostavan: sve ono što sam o Americi mislio ranije, pokazalo se netačnim. Da sam išta o Americi znao, vjerovatno ovamo ne bih ni dolazio. Sve drugo je bila bolja emigrantska opcija od Amerike, jer je žestina svakodnevnoga preživljavanja ovdje nešto na šta ja principijelno ni danas nisam spreman. Ali ovdje živim već skoro dvadeset godina, jer sam uskočio u zadanu ulogu, i stao iza jedne maske koja štiti. Iz Sarajeva sam izišao u oktobru 1995. godine, a ispred mene je putovala vijest o izlasku, jer je ratni dopisnik Washington Posta objavio tekst o tome. Opisao me je kao nekog urbanog kauboja, koji na svome odlasku pokazuje svoje identifikacijske papire bosanskoj policiji, carinskim službenicima, francuskim vojnicima UN-a, ruskom vojnom policajcu, njegovom jordanskom kolegi i norveškom vojniku iz organizacije koja se zove Movement Control, i nakon što sam se sporječkao sa zvaničnikom UN-a, zbog toga što nemam pancirnu košulju i šljem, a on je insistirao da se bez zaštitne opreme ne može ući u avion, ipak na kraju prolazim u čekaonicu iz koje ću uskoro ući u klimavi Iljušin, transporter ruskog porijekla, koji će me zauvijek odnijeti iz grada. I vidiš, u njegovom opisu ja sam žestoki momak, a u stvarnosti ja sam bio potpuna suprotnost njegovom portretu mene. Bio sam smrtno umoran i uplašen. Međutim, išao sam u Ameriku, i na tom putu mene je taj opis pratio, pa sam mislio, ako Washington Post kaže da sam žestok i divlji, ko sam onda ja da mislim drukčije. I ja sam ušao u tu ulogu, i tako preživljavam već dvadeset godina, i kad mi se čini da više ne mogu i da sam slomljen, ja samo uskočim u sliku sebe iz tog davnog teksta i uspravim se.

U svojim „američkim“ knjigama, od Devet Alexandrija, preko Ruskog kompjutera do Autoportreta s torbom, ti nastavljaš poetiku svojih prvih knjiga, bivaš, riječima Miljenka Jergovića, distancirani promatrač svijeta oko sebe, ali i samog sebe. Ipak, likovni element u ovoj posljednjoj daje joj neki posve novi kvalitet. U jednom intervjuu si kazao da si najprije imao namjere tekst kombinovati s fotografijama, ali si odustao jer ljudi fotografisanje znaju shvatiti kao upad u privatnost. Šta god bio razlog, rezultat je izvrstan. Fotografije kombinovane s tekstom već su i pomalo pomodne, a ovaj tvoj postupak je efektan i originalan. Podsjetio me na onu foru koja se često može vidjeti u američkim sudskim i kriminalističkim serijama, kad crtač u sudnici iscrtava optužene i svjedoke. Šta te zapravo odvuklo ka crtanju?

Mislim da svi mi starimo u različitim smjerovima, neko ka poznoj ozbiljnosti i mudrosti, a neko unazad, prema usamljenom djetetu, a ja spadam u ovu drugu grupu. Nakon što sam prekoračio pedesetu, odjednom sam poželio da ispunim sve svoje potisnute snove, a jedan san je to crtanje, i to baš crtanje krokija kakvi su skupljeni u knjizi Autoportret s torbom. Slično je to iskustvu pisanja pjesme, zbog spontanosti, tako da se uvijek na kraju iznenadim rezultatu. Ali, baš kao i kod pisanja, i kod crtanja postoji konstantni strah da će taj unutrašnji nagovor prestati, i da će čarolije nestati. Dakle, ja sam dijete koje se raduje crtanju. S druge strane, već dugo zaista osjećam potrebu za ilustriranjem teksta, prvobitno sam pokušavao s fotografijom, ali ljudi zaziru od fotoaparata. Zanimljiva je ta potreba da se zaštiti privatnost u vremenu kad privatnost više nije moguća.

Za razliku od zemljaka i prijatelja Aleksandra Hemona ostao si vjeran maternjem jeziku. Jesi li ikad ozbiljno razmatrao mogućnost da umjetnički propišeš na engleskom?

Mene to često pitaju, kao da je to samo po sebi prirodno i kao da je to pitanje jednostavne odluke. Jednoga jutra odlučiš da pišeš na drugom jeziku. Hemon ima taj apsolutni sluh za engleski jezik. On je zbog toga i veliki američki pisac. Pisati na engleskom ima smisla samo ako se to može raditi tako dobro kao Hemon. A ja to ne mogu.

Znam da imaš istančan književni ukus jer sam od tebe znao prvi put čuti za pisce koji su godinama kasnije postajali svjetski poznati. Šta čitaš trenutno?

Već godinama ja čitam samo marginalne stvari, hibridne tekstove, i knjige čistih koncepata. Sada čitam Telefonski imenik od Sophie Calle. Ova je francuska konceptualna umjetnica ranih osamdesetih godina našla izgubljeni imenik, a onda je krenula nazivati ljude čije je brojeve telefona tamo našla. Ona u knjizi neće sresti vlasnika, ali će napraviti njegov stvarni portret kroz opise susreta s njegovim poznanicima. Fragmentarno su tekstovi iz knjige objavljeni u Libérationu, ali nakon što se vlasnik telefonskog imenika pobunio, knjiga nije objavljena. Tek nakon njegove smrti, trideset godina kasnije objavljena je. Vrlo lijepa knjiga. Čitam knjižicu Animalinside, s izvrsnim crtežima Maxa Neumanna, uz koje je tekstove napisao Laszlo Krasznahorkai. Moj ukus je uvijek bio krajnje sebičan. Čitam samo one knjige iz kojih mogu učiti. I još čitam novu knjigu pjesama američkog pjesnika Augusta Kleinzahlera, koja se zove Hotel Oneira.

Sontag

CRTEŽI: Semezdin Mehmedinović

San. Na pustoj metro stanici Arlington Cemetery, čekam voz za Alexandriju. S ove strane stanice, ja sam jedini putnik. Na drugoj strani ona čeka voz za DC: Susan Sontag sa onim sijedim pramenovima iznad čela. Lijepa, i nasmijana. Maše mi. I ja mašem njoj.

Između nas su tračnice dviju pruga. Pitam: „Otkud ti ovdje?“ „Došla sam na sahranu Christophera Hitchensa.“ Rekla je to hercegovački, otežući završetke riječi. Na mojoj strani stanice počinje padati snijeg. A na njenoj strani je sunčano jutro. Gledam oko sebe iznenađen krupnim pahuljama, a ona kaže: „To je zbog ovog globalnog zatopljavanja.“ I već je prilično hladno, a voz ne dolazi. „Bolje je da pređeš na ovu stranu, dok ne bude kasno.“ Prilično uvjerljivo je rekla – dok ne bude kasno. Žurim, trčim do pokretnih stepenica da se prebacim na drugu stranu stanice, osjećam studen iza svojih leđa, i ne usudim se osvrnuti, kao da se iza mene upravo događa, ili treba dogoditi neka kataklizma. Znam ovu stanicu, ovdje bi trebale biti male pokretne stepenice, i za nekoliko sekundi one će me spustiti sprat niže. Nasuprot njima, dole su druge stepenice koje će me jednako brzo uznijeti na drugu stranu stanice, i to je sve. Ali u snu stepenica nema, i tamo umjesto njih nalazim limena vrata. Otvaram ih i onda stupim u lift koji podsjeća na one rudničke liftove: cvile čelične sajle dok se spuštam nadole. Kad se napokon lift zaustavi, otvorim vrata i izađem: ispred mene je kameni zid nad Miljackom. Naslonim se na zid i gledam. Stotine puževa po njemu gmiže, a iza njih sluzav, srebrni trag.

Upotreba Wernera Herzoga

Uvijek kada trebam donijeti neku odluku, mene obuzme strah. Ne mora to biti važna odluka, i najmanja budi strah i neodlučnost. Svijet nije pitomo mjesto i biti u njemu zahtijeva određenu hrabrost. I obični izlazak napolje doslovno znači opasnost. Ima neko vrijeme otkad mi se to događa: u konkretnim trenucima opasnosti, gotovo refleksno pomislim na Wernera Herzoga. Jednom sam gledao snimak nekog razgovora s njim. On stoji – ispred novinara, i ispred kamere – u dvorištu kuće uz veliku cestu. I onda, usred izgovarane rečenice, čuje se metalni zvuk, i kamera se potrese. Neko je pucao u njihovom smjeru, i u stomak pogodio reditelja. Novinar je zbunjen, prekida razgovor, a Herzog insistira da nastave intervju i kaže: „To je samo ogrebotina.“ I poslije, kad pokaže ranu, zaista se vidi ogrebotina, ništa ozbiljno, upravo onako kako je i rekao. Ali lakoća s kojom se on (bez bijesa, ili bilo koje druge emocionalne reakcije) odnosi prema agresivnom vanjskom svijetu, zaista je zadivljujuća. Ne sjećam se kada sam i gdje vidio taj snimak, ali od tada, uvijek kad trebam donijeti odluku, ili kad sam izložen nekoj opasnosti, ja se refleksno upitam: Šta bi sada uradio Herzog? I to, uglavnom, pomogne.

fotografije: jovica drobnjak / novosti zagreb