Pomiren sa svetom

Prošlog tjedna u Zagrebu je umro Simo Mraović, pjesnik i pisac. Imao je samo 42 godine, u kojima je objavio šest zbirki pjesama, roman Konstantin Bogobojazni – manjinski roman, te zbirku mini eseja Bajke za plažu. Pjesme su mu prevođene na slovenski, poljski, mađarski i talijanski jezik, a bio je član švedskog PEN-a.

Simo je bio pravi Zagrepčanin, silni ljudi su ga poznavali, neki sa bloga na kojem je dijelio savjete o ljubavi i seksu (pri čemu su se svi sjajno zabavljali), mnogi iz zagrebačke knjižnice „Bogdan Ogrizović“, gdje je redovno održavao večeri čitanja poezije, svojevrsni talk show nazvan „Kava i kolači“, neki pak iz dugogodišnjeg druženja sa Simom po zagrebačkim redakcijama i kafićima.

Prije dvije godine, Simi je dijagnosticiran rak bubrega. Tada su se neki prisjetili njegovog intervjua od prije pet godina, kad je na pitanje kako se vidi za dvadeset godina odgovorio: „Bit ću mrtav“ i da će dotad živjeti sa životnim motom „kad drugima oprostiš i zaboraviš ono loše, to isto možeš oprostiti i zaboraviti sebi“.

„Onda je čovjek lagan i pomiren sa svijetom. Bježim od prošlosti, uspomena, fotografija, živim za danas i sutra. Od prošlosti se umire brzinom svjetlosti. Posljedica življenja od danas do sutra je nezrelost i mladolikost“, rekao je tada Simo, kao da je slutio što će ga snaći koju godinu kasnije.

Prijateljici Nini Ožegović prošle godine je u intervjuu rekao da „ni zdravlje nije jamac sreće“.

„Osvrnite se, pa ćete čuti i jad i kuknjavu nad svojom sudbinom, iako se radi o zdravim ljudima. Ako pridodamo i one koji neprestano cvile, a džepovi su im puni para, možemo zaključiti da živimo u vrijeme kada će samo budala priznati da mu je dobro, da je zadovoljan životom i da pristojno živi. Iako skršen, ja sam valjda jedna od tih budala“, govorio je tada.

Simo je zaista bio takav: za svakoga tko ga je poznavao i tko se bar povremeno s njim susretao bio je prava „dječja radost“, duhovit, neprestano vedar i nasmijan. Kad je objavio svoj „manjinski roman“ o Konstantinu Bogobojaznom, Srbinu u Zagrebu koji bježi od rata i mobilizacije i pritom se, bez kinte u džepu, dobro provodi i „mažnjava“ silne male curice, u dijelu javnosti se digla kuka i motika, ali je Simo tada napokon shvaćen kao ozbiljan pisac.

I zbog Konstantina Bogobojaznog, te ispovijesti „nepoznatog pjesnika koji je u vrijeme ratnog vihora hodao ulicama dobrostivoga grada Zagreba“, ali i zbog njegovog neprijepornog šarma, slijedio ga je glas da je ženskar. Simo se zaista urnebesno udvarao ženama i mnoge su na taj šarm i radost padale i vjerojatno su mnoge bile ožalošćene kad se posljednjih godina skrasio sa lijepom i pametnom Janom Hodžić. „Vjerujem da nisam zaslužio tako tešku bolest koja me snašla, ali nisam zaslužio ni tako divnu osobu kakva je moja Jana“, govorio je Simo.

Simo je ispraćen sa zagrebačkog Mirogoja prošloga petka. Sahranjen je u Kozarcu kod Gvozda, nekadašnjeg Vrginmosta. „Nekako nam je teško što će tamo samovati, Simo je bio pravi zagrebački dečko“, rekla je Andrea Radak, jedna od mnogih prijatelja koji su do kraja bili uz bolesnog Simu. Prevoditeljica i književnica Nada Gašić kaže da su mnogi na mirogojskom opraštanju od Sime rekli da nitko ne zna gdje je to selo. „Kažem im, ne možete ni znati kad je Gvozd do prije desetak godina bio Vrgin Most, a i kad krenete tamo, neće nikoga biti tko će vam reći kuda da vozite, jer ondje više nikoga ni nema. Znao je Simo zašto mu je bila posljednja želja da ga odvezu u selo Kozarac, na Kordunu kraj Vrgin Mosta“, kaže Nada.

Simo je pričao da ga je, kad je čuo dijagnozu, „nešto tupo roknulo u glavu, da je samo blejao u prazno“.

„Osjetio sam blizinu kraja. I neku beskrajnu tugu kako se penje i spušta niz moždinu kralježnice“, rekao je Simo prošle godine Nini. Nakon što je napustio nas koji smo ga poznavali i one koji ga nisu lično znali, a svejedno su ga voljeli, ostala je beskrajna tuga i njegovi stihovi.

Nedostajat će nam Simo na ulicama „dobrostivog Zagreba“.