
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Novo čitanje kolumni Draže Petrovića samo podvlači njihove vrline, potvrđujući piščevo mesto u vrhu savremenog srpskog novinarstva
Ima već blizu dvadesetak godina otkad se Dragoljub Draža Petrović pojavljuje u raznolikoj beogradskoj štampi kao novinar, ponajviše kao reporter širokog spektra, i to od one najplemenitije, izumiruće sorte: onih koji umeju da vide, da razumeju to što su videli, i da to potom napišu ne tako da se osećate „kao da ste bili tamo“ nego mnogo bolje od toga… Pa ipak, argatovanje u Našoj Borbi iz njenih zlatnih vremena, te potom „turneja“ po raznim sve obezvređenijim beogradskim redakcijama, kao da u bili tek artiljerijska priprema za karijeru Petrovića kao specifičnog političkog komentatora koji se izražava kroz formu urnebesno zajedljive i uslovno rečeno satirične kolumne; kažem „uslovno“ jer je pojam satire ovde kontaminiran kojekakvim jalovim i isprazno pretencioznim poluproizvodima koji bi da se skupo prodaju na tu definiciju, dok je kod Dražinih tekstova obrnuto: njemu je titula „običnog novinara“ sasvim dovoljna, a opet, njegove se kolumne s vremenom potvrđuju kao autentična satirična hronika epohe. I tako je, eto, nastao „fenomen Petrović“, na iznenađenje možda samo onih koji Dražu nisu poznavali odranije.
U vremenima sve grbavijim za štampu, Petrović se bio obreo u pokojnom Glasu javnosti, isprva manje-više solidnom listu blago večernjačkog profila, a koji je s vremenom počeo da otklizava u neku vrstu opskurnosti, u kojoj je i skončao; u istoj se kući kasnije zapatio i Kurir, i tu je – dakle, prvo u Glasu, a potom paralelno i u Kuriru – Draža kao upaljivo najdarovitiji novinar u kući počeo da piše nedeljne političke kolumne, s vremenom sve bolje i bolje, čim je svoj prirodan dar i duhovitost dovoljno „išlifovao“, iščistio ih od u početku ponekad prisutne želje da se služi „kafanskim“ dosetkama, kojima je mesto ipak tamo gde ih i samo ime smešta… Zapravo, dosta je brzo Dražina kolumna postala „jedino što u tim novinama vredi“, što je nekako sve jasnije oslikavalo i izvesnu paradoksalnost njegove pozicije, jer je u tom kontekstu sve češće delovao poput glumca koji izgovara tačan tekst u dobrom komadu – ali u pogrešnom pozorištu… Otuda je njegov prelazak u Danas predstavljao veoma bitan recepcijski pomak: prvi put posle dugo vremena, pisac se obraćao nekako najprirodnije „svojem“ auditorijumu. The rest is, štono se kaže, history…
Sa ove platforme lansirana je Žvaka u pepeljari kao nedeljna kolumna, i nije joj trebalo mnogo da stekne verne poklonike, a svog autora unapredi u klasu, kako bi se reklo, „kultnih novinskih pisaca“. Petrović je nesmiljeno „šibao“ po budalaštinama i tadašnje vlasti i opozicije, ne praštajući i ne zaboravljajući nikome ono što nije za praštanje i zaboravljanje: politički i ljudski nitkovluk, bahatu i agresivnu glupost, jeftino opsenarstvo i mufljuške lagarije, primitivni strndžovluk, ali i snobizam i skorojevićevštinu. Svojevrsna personalna ekvidistanca prema akterima političke scene nikako nije kod Draže – kao što jeste kod mnogih drugih, manje pametnih i darovitih i labavije utemeljenih u onome što rade – značila i politički i svetonazorni eklekticizam i konfuziju: naprotiv, Petrović uvek nastupa sa najšire shvaćene građansko-demokratske pozicije, to je sistem vrednosti do kojeg mu je stalo; utoliko će neretko i biti najnesmiljeniji prema onima koji se na njega pozivaju, a u praksi ga kompromituju. Dodatni vetar u leđa Dražinom kolumnizmu dala je promena vlasti u Srbiji: em zato što su se u izmenjenim okolnostima mnogi drugi autori od kojih se „nešto“ očekivalo ili nekako pasivizovali i pogubili u bespućima povučićene Srbije ili ušli u otvorenu kolaboraciju, em zato što su i sama priroda novo-starog režima, i pogotovo živopisne naravi njegovih glavnih nosilaca (a naročito Najglavnijeg, dabome) takve da su legle Dražinom autorskom temperamentu „ko budali šamar“.
I stvar, bogme, savršeno deluje: Vučić i ekipa nisu ni pokušali da sakriju koliko ih Petrovićevo pisanje i svako drugo javno nastupanje otvoreno nervira. Većeg komplimenta za političkog kolumnistu ne može biti nego što je ovoliki odijum od bilo kakve i koje vlasti, a kamoli od ove i ovakve! Zapravo su se idealno našli: on jako dobro zna ko su i šta su i to je uvek spreman da (im) kaže, a i oni jako dobro znaju da on zna i da je spreman…
Žvaka u pepeljari u obliku knjige (Službeni glasnik, Beograd 2015) izbor je Dražinih kolumni za Danas i za nedeljnik Nedeljnik iz 2012, 2013 i 2014. Za ovaj je serijal sasvim zasluženo dobio i Glasnikovu nagradu „Desimir Tošić“, a štampanje ove knjige deo je tog „paketa“. Novo čitanje svih ovih tekstova koji su potpisanom čitaocu već bili poznati iz „premijernog“ konteksta, potvrđuje visok sud o njihovom kvalitetu, baš kao što obnavlja nepatvorenu čitalačku radost pri susretu s autorom koji pokazuje tako ležernu, a opet tako nesumnjivu i potpunu nezainteresovanost za kupovinu i dalje širenje fame o Carevom novom odelu; tako je to kad pisac, osim spisateljskog dara i pomodarstvom ili privatim interesima neoštećenog smisla za razlikovanje jajeta od mućka zapravo i nema nikakvu drugu politiku i nikakvu skrivenu „agendu“: cilj i smisao Petrovićevog pisanja je sam tekst, kao i vrednosti koje emanira. Sve drugo je – sve drugo.
Čitani ovako „na gomili“, Dražini tekstovi otkrivaju i izvesne „poetičke“ uzore kojih on ne mora nužno biti svestan: od fragmentarno-mozaičke strukture satirične kolumne iz onih ranih – i daleko najboljih – „danasovskih“ radova Tanje Torbarine (uzgred: nikoga valjda kanibalski postjugoslovenski rat nije tako strašno i temeljno i nepovratno autorski pojeo i obezvredio kao nju, naročito za širi ex-YU kontekst) pa sve do specifične igrivo-polemičke iskre jednog Borisa Dežulovića.
Zato su ovi Dražini tekstovi već sada vrlo dragocen hroničarsko-satirički prilog istoriji političkog, kulturnog i medijskog beščašća jednog vremena, pisani rukom svedoka koji se malo čudi, malo smeje, malo krsti i levom i desnom, a ponajviše podseća čitaoca na ono što mu danas najviše i najtemeljitije preti: ne daj da te gori o tebe i od svih nas još i prave volom, dok te levom rukom džepare, a desnom nogom šutiraju u zadnjicu.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve