Za nekog ko se vrlo dobro seća muzičke 1979, pravo je iznenađenje da godina 2019. protiče u znaku grupe Paraf. Ovaj riječki bend iz prve linije jugoslovenskog panka u svoje vreme bio je poprilična legenda, zahvaljujući pričama o suludo hrabrim koncertima koje su dopirale do nas raznim kanalima, a koje su sve potvrđene debi albumom ikoničnog imena „A dan je tako lijepo počeo“ (1980, ZKP RTV Ljubljana). Radi se o pravom borbenom remek-delu autentične ovdašnje pank škole, koje je u sebi saželo životnost i romantično-anarhični humor tog doba, dajući krila celoj novotalasnoj generaciji, kao i veru da se kod nas ipak može ponešto reći i odsvirati mimo kontrole tadašnjih vlasti. Kapitalan značaj ove bučne ploče, kao prvog pravog pank istupa na srpskohrvatskom jeziku, samo je porastao tokom godina, jer ništa slično od tad nije snimljeno na ovim prostorima.
No, bend ubrzo napušta frontman Valter Kocijančić, jedna od najosebujnijih pojava na našoj muzičkoj sceni, da bi ga zamenila upečatljiva frontgirl Pavica Mijatović (sada Čabrijan) umetničkog imena Vim Cola. U retko uspeloj tranziciji, Paraf se prvi kod nas okreću drugačijem, dark-elektro zvuku, nastavljajući sa angažovanim tekstovima koji artikulišu strepnje cele generacije, a Vim Cola postaje neka vrsta tajne alternativne junakinje jugoslovenske rok scene i primer mnogim devojkama kako biti svoja. Obustavili su rad posle dva veoma cenjena, neki bi rekli esencijalna new wave albuma –Izleti (1981, ZKP RTV Ljubljana) i Zastave (1984, Helidon).
Uprkos svemu rečenom, tek početkom ove godine, pojavio se četvorostruki CD boks set Sabrana djela 1976–1987. (Dallas, 2019), na kome se po prvi put u digitalnoj formi mogu naći svi njihovi albumi, kao i neobjavljeni živi Paraf Live sa snimcima iz 1985. i 1986. Da stvar bude neverovatnija, pre mesec dana izašao je novi singl grupe Paraf – Bez lica – koji nastavlja tačno tamo gde su pre 33 godine stali. Očigledno je ostalo još mnogo toga da se kaže, pa smo negde pronašli Valtera i Vim Colu i porazgovarali otvoreno, u četiri e-maila, pred njihove povratničke koncerte u Novom Sadu (13. 12) i Beogradu (14. 12), na kojima će nastupiti sa oba vokala – i to nije jedino iznenađenje!
„VREME„: Kakav je grad bio Rijeka nekad, a kakav je sad?
VALTER KOCIJANČIĆ: Grad je ostao isti. Razlika je u tome što su došle neke nove generacije koje misle da su pametnije od onih prethodnih. Mi smo kao generacija bili takvi da smo poštovali sve one koji su bili stariji od nas i ovom gradu ostavili smo neki svoj trag! Ove današnje generacije misle da su jedine na ovom svijetu i malo je onih koji normalno razmišljaju kao mi, nažalost! Većina, u trenutku kad počinje upoznavati svijet, smatra da je to trenutak rođenja civilizacije i njihovi „mozgovi“ misle da prošlost ne postoji. Značenje te riječi shvatit će kasno. Ali, sve u svemu, Rijeka je ostala Rijeka, uvijek je bila u nečemu posebna. Možda po tome što si uvijek u Rijeci bio kao i svi ostali!
VIM COLA: Rijeka je nekad živjela kao lučki grad: dizalice, brodovi, tvornice, rafinerija, brodogradilište, tisuće radnika u kretanju, učenici, studenti, naši i „nesvrstani“, sivilo… U 19.10 završava šesti
školski sat, rijeka mladosti slijeva se prema Kontu, odnosno kavani i slastičarni Hotela Kontinental, koji se uzdiže nad Rječinom; okupirali smo ogradu iznad rijeke, žamore glasovi… Glavna gradska ulica, Korzo, 21.00: zidovi su izlijepljeni hand–made plakatima. Tu i tamo šeta poneki prolaznik, mokrim pločnikom odzvanjaju koraci, Rijeka se pretvara u spavaonicu. Iz Konta pristiže poveća skupina mladih u crnim kožnim jaknama, ide se u klub Palach…
Naš nekadašnji gitarist, danas pokojni Robert Tičić Tica pričao je da je pisao djedu u Ameriku da pošalje lovu za instrument; naš basist Zdravko Čabrijan Zdrave i frend Almir dogovaraju kako nagovoriti staroga koji se vratio iz Iraka da mu uveze gitaru „na povlasticu“. Netko je bio u Trstu i kupio LP Joy Divisiona, netko drugi je preko NME-ja naručio nešto iz Londona; netko je pronašao novu garažu za vježbanje jer su nas iz ove prve izbacili zbog buke zahvaljujući predsjedniku mjesne zajednice; naš bubnjar Dušan Ladavac Pjer će nekome posuditi bubnjeve… Fotograf Damir Krizmanić Kriza i dizajner Ivan Mišković Miško su u depresiji.
U Palachu praši London Calling, masovno poganje; frka, neki crni bi se tukao s Zdravetom ali se zajebo, uletio je Zuhra i razbacao ga; opet problem s „nesvrstanima“, zaglumili su mangupe, no njima ćemo jebat mater sutra, u podne na Korzu, jer je netko njihov silovao našu curu. Inače su bili glavni dileri, nosili su odličnu travu i staf iz svojih krajeva, a panduri ionako tada nisu ništa kužili pa se pušilo posvuda…
Svirke u klubovima Palach i 2 boda, u omladinskom naselju Lovorka Kukanić, u Domu željezničara, u klubu 48 u Opatiji; jedino je malo frka kako doma u Rijeku, jer zadnji bus ide u 23.30. Naravno da nitko nije imao auto. „Imaš šta sitnog?!“, glavno je pitanje.
Scenu su stvarali Mrtvi kanal, Protest, Umjetnici ulice, Istočni izlaz, Grč, Termiti, Paraf i mnogi drugi; sve frendovi do jaja… U okruženju socijalističkog sivila dogodila se eksplozija kreacije: svirke, Ri Rock, fanzini, omladinski magazin Val, Radio Rijeka koja je puštala naše demo-snimke. No, prije svakog koncerta netko od nas morao odnijeti popis pjesama i tekstove na uvid i eventualno odobrenje u MUP! Nisu bili sretni zbog nas i svega što se počelo zbivati i zapravo su bili na čudu kako zaustaviti „loš utjecaj na socijalističku omladinu“, pa su počeli pritiskati roditelje ne bi li se preko njih nas riješili! No, nisu uspjeli.
Zašto ste uopšte uzeli gitaru u ruke, Valtere, šta vas je na to nateralo? Kako je u ono vreme izgledalo odlučiti se svirati muziku – ali sa idejom da se nešto kaže, a ne po svaku cenu napravi profesionalna karijera?
Valter: Krenuo sam kao dijete u glazbene vode, barem je tako bilo u mojoj glavi. Imao sam jedinstvenu priliku da svaki Bravo, Pop Rocky Das Freizeit Magazine i još neki drugi strani muzički magazini dođu u moje ruke. Sve što sam upijao u glavu – ostalo mi je. I danas rado poslušam te ondašnje grupe i izvođače: Alice Cooper, Slade, Sweet, Gary Glitter… Upisao sam satove gitare na Radničkom sveučilištu i počeo učiti tehniku sviranja. Imao sam nekih dvanaest godina. Bio uporan kao u svemu, pa tako i u gitari i polako počeo stvarati svoje skladbe. Nisu me kao klinca bez veze zvali Fanatik!!!
Na Zapadu se upravo odvijala pank revolucija i iz remitende magazina koje sam dobivao, s obzirom da mi se otac bavio distribucijom novina, počinjem gutati fotografije pankera. U to doba nisam mogao čuti kako oni sviraju, jedino sam upijao njihovu energiju kroz fotografije. To mi se strašno svidjelo i onda sam počeo stvarati glazbu na temelju fotografija. Nakon nekog vremena čuo sam albume Sex Pistolsa i Ramonesa i, premda nisam imao pojma o engleskom jeziku, zaključio da je to isto, da je to ta snaga koju sam izvukao iz fotografija! Pogo!!!
Pod kojim je okolnostima nastao vaš legendarni prvi album? Kako ste napisali te pesme i šta ste njima hteli da kažete? Kako je ondašnja publika reagovala na njih, a kako reaguje današnja?
Valter: Svirao sam za svoje užitke i nije mi na pamet padala nikakva karijera. Htio sam da i to drugi čuju, pa se možda nađe još koji fanatik. Na početku pokreta koji sam ja unio u naš grad, nije bilo istomišljenika. Ali kroz nekoliko mjeseci bilo nas je možda 30–50 momaka i djevojaka!
Jednom ste na koncertu izjavili: Svi smo mi pankeri! Na koga ste mislili i u kom to smislu?
Valter: Uvijek mi se stavlja pod nos to što sam rekao da smo mi svi pankeri, uvijek me to pita onaj koji nema pojma o značenju riječi PUNK! Svako društvo ima svoju trulež. Pank znači trulo! Živimo u trulom društvu. Ponašamo se nečovječno, nehumano i to je trulo! Pa što smo onda mi? Obična trulež! Pankeri svog života!
Kad ste postali svesni da je A dan je tako lijepo počeo u međuvremenu postao klasik, koji je uticao na neke ovdašnje grupe, i koliko vam je to značilo kasnije?
Valter: Sve nosače zvuka koje su mi objavili, radim za sebe i ne razmišljam o nekim turnejama, zvjezdomaniji… Drago mi je da se to nekima sviđa, da su u svemu tome pronašli sebe, da vole, da uživaju u toj vrsti glazbe. Ne tlačim nikoga. Svatko neka misli svojom glavom! Nije to vjera, politika. To je način razmišljanja!
Zašto ste se povukli iz grupe odmah posle prvog albuma?
Valter: Da, bilo je to nakon promocije prvog albuma. Ja to nisam doživljavao kao nešto tako veliko, strašno, ozbiljno. Sve je to skupa bila meni jedna lijepa crtica iz mladog života. Vrtim malo film i dolazim do saznanja da sam sa bendom napravio to što sam osjećao, živio, proživio u tim godinama. Mislim da sam tada rekao to što sam imao za reći. Bio sam vjerojatno presebičan i možda sam bend ostavio na cjedilu. Trebao sam to izvesti na neki drukčiji, bezbolniji način za ostatak članova grupe. To su bile godine kada u glavi teče jedna sasvim druga kemija. Sad vidim da to nije bilo u redu s moje strane. A jebiga, bilo, pa prošlo! Ispalo je i ovako dobro!
Kako je to bilo biti žena u pank bendu 1980–ih godina u Rijeci? Kakav je bio život u gradu i odnos prema ženama izloženim na sceni ili ženama neobičnog izgleda na ulici?
Vim Cola: Mnogi misle da je kadrovska smjena, tj. moj dolazak u bend značio odlazak frontmena i promjenu zvuka. To nije točno. Dotadašnji pjevač i gitarist Valter Kocijančić je po završetku snimanja albuma „A dan je tako lijepo počeo“ bendu objavio svoj odlazak i ja sam tu slučajno uletjela jer smo bili u istom društvu. Znali su da pjevam jer sam nešto pjevala Termitima na snimanju, a Zdrave i ja smo tek potom počeli hodati. Moram razočarati one koji misle to što misle, iako me BK za njihovo mišljenje.
Bend je imao potrebu istraživati i promjena zvuka je samo logičan slijed bez obzira na mene i moj spol. Uostalom, nikad nisam svoje pripadanje ženskom rodu doživljavala ni kao prednost ni kao nedostatak, niti ga isticala. Ja sam dijete ulice, asfalta i spol meni nije interesna kategorija već ono što iznutra jesi ili nisi.
Osobno nisam imala većih problema zbog svog izgleda osim jednom prilikom kad sam dobila dobru šamarčinu od milicionera kojem se nisu svidjele moje čizme s mrtvačkim glavama i hlače s remenjem. No, to je izolirani slučaj, uglavnom su to bili simpatični komentari na moju ‘petarda’ frizuru i boju kose koju sam mijenjala prema raspoloženju! Moja estetika je bila i ostala estetika drukčijeg bez obzira!
Koliko ste bili svojevremeno u prilici da kao autorka učestvujete u kreiranju tekstova i muzike benda Paraf?
Vim Cola: Mi smo u bendu ravnopravno sudjelovali u kreiranju tekstova i glazbe, znali smo satima na probama razgovarati o temi, mijenjali, tražili određenu boju zvuka koja će na naš način potcrtati atmosferu riječi. Ništa tu nije bilo slučajno. Albumima smo pristupali konceptualno, tako da su npr. Zastave nastale inspirirane atmosferom beznađa balkanske krčme Krležinih Zastava. Nažalost, mnoge stvari s tog albuma bile su proročanske i to je vrijeme pokazalo („Budućnost nije sve ono što će doći, neke stvari će se jednostavno ponoviti!“). Osim toga, imali smo sate koje smo zvali „vjeronauk“ i tu smo jedni druge zapravo odgajali, korigirali, ukazivali na neku lošu crtu bez ljutnje. Nikada nismo stvarali pjesmu s ciljem dopadanja masi. Prije svega, vodili smo se našim osobnim feelingom i nije nas bilo briga da li je forma 2-4 ili neka propisana lijeva. Ako smo je mi doživljavali, onda smo to tako i napravili – unatoč i usprkos!
Sivilo svakodnevnice, besperspektivnost, dim iz dimnjaka, podloga su za razvoj scene i tema tekstovima kojima smo izražavali otpor i neslaganje s horoskopom koji nam je bio zacrtan.
Kako ste iskreirali svoj upečatljivi Vim Cola imidž onog doba? I odakle vam to ime (Vim je ime tadašnjeg sredstva za čišćenje – prim. aut.)?
Vim Cola: Proći Korzom značilo je da su se kasnije po uglovima satima prepričavali moj izgled, frizura i odjeća. Sve to je bio odraz stava BMK…c za vas! U našem čoporu bilo je puno cura i svaka je bila originalna na svoj način, vizualno bile su jako zanimljive! Njegovala se individualnost, a ona je uvijek provokacija! Današnje cure se u svemu jako trude nalikovati modelima s raznih TV programa, a uniformiranost i silikon su ciljevi. Plitko i žalosno! Ime Vim Cola nastalo je slučajno kao zajebancija na cugu koju su pili šminkeri!
Kakva je bila opšta situacija u vreme vašeg dolaska u bend? Tito više nije bio živ, a Jugoslavija je polako klizila ka svom raspadanju. Da li se to već predosećalo u ono doba i koliko je prekid rada Parafa koincidirao sa svršetkom našeg kratkog srećnog SFRJ života?
Vim Cola: Mi nismo bili previše svjesni budućnosti, tj. nadolazeće propasti, jer je naše okruženje bilo multikulturalno i nitko nije nikome brojio krvna zrnca. Naprosto, naš je mentalni sklop multinacionalan, planetaran. Jebalo nam se za državu osim što smo bili protiv svih i svega što smo smatrali neprirodnim, što je ometalo kreaciju. To je bio prije svega paranoični režim, koji je poput umiruće zvijeri pokazao svoje pravo lice slučajem smrti mladića Nenada Vižina. On je izgubio život u onom istom Hotelu Kontinental koji je bio centar društvenog života grada. Bilo je to zbog milicijske intervencije, a njegova smrt i sve oko nje rezultiralo je općim otporom koji su tadašnje vlasti svim silama pokušali ušutkati i slomiti raznim pritiscima, prijetnjama i lažima koje su plasirali kroz medije.
Koliko je jugoslovenska scena bila istinski povezana i solidarna u vreme „novog talasa„? Koliko je bila otvorena za nekog ko ne dolazi iz glavnih gradova republika? Ko su vam bili najbolji prijatelji među bendovima van Rijeke?
Valter: Slabo smo bili povezani. Svatko je to radio za sebe i svoj kraj. Ja sam sve to radio iz svog zadovoljstva i nisam se obazirao ni na kog. Hoće li se nekom to svidjeti ili ne, pucao mi je đon! Nisam bio ni pod čijim utjecajem, ni glazbeno, ni tekstualno, ni vizualno. Bio sam svoj!
Vim Cola: Nekako smo u to vrijeme najviše bili povezani s Ljubljanom koja je imala sličnu scenu i, općenito, bila je puno fleksibilnija u odnosu na ostatak zemlje. Naime, Slovenija je tada, za razliku od ostatka SFRJ, najmanje bila
indoktrinirana režimskim filmom. Doduše, bendovi su ondje prolazili sličnu sudbinu kao mi u Rijeci. Malo kasnije je krenula scena u Beogradu. U to doba novovalna scena nije imala previše pristupa medijima, TV-u. To se naročito odnosi na bendove poput nas, koji nisu bili klasično komercijalni, a još k tome i dolaze iz ‘provincije’, jer je to značilo dodatne troškove, makar za prijevoz, pa je bilo praktičnije dovesti nekoga iz centra. Tako smo se mi uzajamno pomagali i pozivali na naše svirke druge bendove kao goste i obrnuto. Općenito je vladao jedan fini odnos među novovalnim bendovima. Ne bih ovdje nikoga posebno isticala, jer su mi svi iz tog vremena podjednako dragi.
Koji su vaši najdraži jugoslovenski albumi svih vremena?
Valter: Što se tiče stare jugoslavenske scene, bilo je bendova, ali ne baš previše onih koji bi se nešto meni dopali! Ja sam još bio golobradi dečkić koji je upijao sve i svašta. Glava još nije bila posložena kao ni danas, ha, ha, ha… Volio sam slušati Parni valjak, Drugi način, Smak, a posebnu pozornost sam davao YU grupi. Oduvijek mi se sviđao taj istočnjački melos kao i dan-danas. Danas ih znam pogledati na netu i baš su mi top! Interesantno je to da nisam nikad napravio niti jednu pjesmu koja u sebi sadrži bar zrnce tog melosa.
Vim Cola: Na to pitanje mi je teško odgovoriti. Naime, ima nekoliko bendova s jugoslavenske scene koje posebno cijenim i čije pjesme uvijek rado slušam npr. Lačni Franz, Električni orgazam, KUD Idijoti, EKV, Laibach, ali kad bih trebala neki album posebno izdvojiti, onda je to za mene svakako album Pljuni istini u oči Buldožera. To je čista kreacija bez predumišljaja, jedan potpuno novi izričaj.
Kako ste vi lično živeli kao muzičari u ono vreme? Čime ste se bavili posle zaustavljanja rada Parafa?
Vim Cola: Mi smo tada jako često nastupali, tjedno po pet koncerata. No, da nismo živjeli kod roditelja teško bismo mogli od svirke egzistirati. Tako se svatko od nas bavio i drugim stvarima, neki su radili, drugi studirali… Pred kraj snimanja albuma Zastave, iznenada je od aneurizme u 21. godini života preminuo naš gitarist i prijatelj Robert Tičić Tica. To nas je duboko protreslo i nekako je sve izgubilo smisao. Čak zbog toga nikad nismo napravili remiks ploče. Vjerojatno smo se tada prvi put susreli s životom lice u lice i nije nam se dopalo, nekako smo na brzinu odrasli. Bili smo izgubljeni i nismo mogli zamisliti nastavak rada bez njega. Trebalo nam je nekoliko godina da se u potpunosti oporavimo od šoka, naročito ja. Tica je i dan-danas u našim srcima, mislima, pričama…
Zdrave i ja smo tada započeli graditi zajednički život, okolnosti u društvu bile su neizvjesne, naziralo se nešto suludo na horizontu, nešto kao kad prije nevremena sve pucketa od elektriciteta. Paranoja i pritisci vlasti zbog rada Parafa su rasli, pogotovo prema nas dvoje i tada smo u dogovoru s ostalim članovima benda odlučili na neodređeno zamrznuti rad Parafa. Zdrave je završio studij na Pomorskom fakultetu i otisnuo se na more, gdje je kao radio-oficir proveo dvanaest godina, a ja sam otvorila privatni posao koji mi je omogućio da budem kod kuće. Dobili smo dvije djevojčice i kad su krenule u školu, odlučili smo da ne želimo da nam djeca rastu u gradu, već smo donijeli odluku o preseljenju na otok Krk. Napustili smo svoje poslove, i u obiteljskoj kući u Baški otvorili restoran, koji vodimo 25 godina, a sad je posao preuzela mlađa kćer.
Pogoduje li današnje vreme ponovo pojavi novih velikih ženskih ličnosti i na ovom, našem tlu? Drugim rečima, koji je razlog što ste se vi lično ponovo reaktivirali?
Vim Cola: U svakom djeliću našeg života glazba i kreacija je prisutna. Iako nismo izlazili u javnost, imamo puno novog materijala i uskoro ćemo se time ozbiljno pozabaviti. Svakako nam ne nedostaje tema, pa mi zaista nije jasno zašto se ekipa ne buni protiv bolesnog okruženja. Danas, više nego ikad ranije, za očekivati je da se mladost buni, da pokaže svoju energiju, da okrenu nebo i zemlju. A oni šute, piketaju po mobitelima… To nije prirodno.
Valtere, dugo ste već učitelj u školi – kakva su deca danas u poređenju sa onim kakvi ste bili vi? Ima li među njima nekih pankera 21. veka?
Valter: Radim u školi već 37 godina i učim djecu osnovama života, temeljima života! Ako kuća nema temelja, sve se ruši! Smatram da su ti temelji osnova svega u životu. Kasnije, kada se to dijete formira u čovjeka, sjetit će se najviše onih lijepih događaja iz svoga najranijeg školovanja! Sjećat će se svoga učitelja! U svakom budućem društvu ima sve više truleži, pa neka malo „mlađi nasljednici“ pjevaju, pišu, slikaju, dižu bunt na bilo koji način, neka pokažu svoje stavove, mišljenje protiv onog što im ne odgovara za normalan život čovjeka. Dolaze nove generacije, ostavit će i one valjda nešto što vrijedi.
Šta to niste završili sa Parafima, a sad planirate, pa ponovo nastupate? Je li pank zaista mrtav?
Valter: Vraćam se nakratko na scenu. Nekima će to dobro doći da se i u njihovim mislima stvori kakva nova ideja, kakav novi PUNK!!!
Vim Cola: Ne može se o panku govoriti kao isključivo glazbenoj kategoriji jer on za mene znači i pretpostavlja mnogo više od toga. Činjenica je da je upravo pank eksplozija otvorila mnoga vrata u tadašnjoj žabokrečini, ali isto tako nisam pristalica onih koji se pravovjerno isključivo drže jednog pravca. Glazba je umjetnost, a ona nema ladica i ograničenja. Istraživanje, glad za zvukom, to je ono što me zanima. Kuda će me to odvesti, vidjet ćemo, svemir je beskrajan. Srećom, postoje entuzijasti, postoje mladi bendovi, postoji Ri-rok, postoje ljudi koji održavaju konstantu i čuvaju vatru kreacije.
