Festival filmske režije LIFFE u Leskovcu koncentrisan je na ostvarenja država bivše Jugoslavije. Njegov selektor kaže „čim se pojavi prvi kadar na platnu, gledalac zna, ovo je bivša Jugoslavija, takva je scenografija, takva su lica ljudi“
Porodica i porodični odnosi su tema koja povezuje deset filmova koji će u selekciji Ognjena Sviličića biti prikazani na festivalu filmske režije LIFFE u Leskovcu. LIFFE počinje 25, i traje do 30. septembra.
„Osnovni kriterij po kojem uvijek biram filmove za ovaj festival je želja da publika pogleda najbolje filmove iz bivše Jugoslavije. Dakle, ideja je da na jednom mjestu imamo pregled filmske produkcije regije koja je kulturno, jezično, a i rodbinski i prijateljski povezana“, kaže selektor Ognjen Sviličić reditelj i scenarista iz Hrvatske.
Objašnjava da su „sve zemlje bivše Jugoslavije zastupljene sukladno njihovoj produkcijskoj aktivnosti. Ovdje moram reći da sam u slučaju Srbije morao izostaviti filmove ’Čuvari formule’ i ’Majka Mara’ jer sam na njima sudjelovao kao scenarist“.
Kaže da „čim se pojavi prvi kadar na platnu, gledatelj zna, ovo je bivša Jugoslavija, takva je scenografija, takva su lica ljudi. Recimo da nas ova selekcija podsjeća da pripadamo istom prostoru.“
Sviličić primećuje da „ove godine kao da su se autori regije dogovorili i svi napravili po jedan film o porodici. Ima ih svakakvih, gotovo nijedna nije srećna.“
„Možemo reći da je najčudnija porodica u makedonskom Domaćinstvu za početnike, sastavljena od odmetnika koji se hrabro bore s osudama okoline. Tu su i dve hrvatske porodice u strašnom zagrljaju patrijahata, jedna u Slavoniji Sveta obitelj i druga u Dalmaciji Samo kad se smijem. Obe su nesretne, samo jedna pre Drugog svetskog rata, druga danas. Nisu baš srećne ni porodice u Srbiji, jedna se na prilično zanimljiv način bori sa propašću radničke klase, pa se film i zove Radnička klasa ide u pakao, a jedna druga porodica se susreće sa ratom koji im kuca na vrata u 78 dana. „
Ni u Sloveniji nije puno bolje, kaže Svilačić, „tu je jedan nesretni dečak u potrazi za zamenskim ocem u Uzoru, a tu je i film koji na izuzetno topao i zanimljiv način priča o velikom slovenačkom glumcu, pa nam on priča i o porodici i važnosti iste. Film se po njemu zove Pero. Tu je i jedna porodica u nastajanju, film o svadbi. Ali i pre nego su se sastali, izgleda da su se svi rastali, u crnogorskom Živi i zdravi. Na kraju, tu je i emotivno razorna priča o dječaku i majci, porodici koju je politika razdvojila u Lost country.“
„Ove sve priče nam, po tko zna koji put, govore o tome da u bilo kojem delu regije živeli, svi delimo iste porodične probleme, samo su nam možda neki put rešenja drugačija.“
Ognjen Sviličić je treći put selektor festivala u Leskovcu. Želja mu je da, „kako je Sarajevo postalo jedan veliki festival koji našu regiju povezuje za svijetom, da Leskovac bude festival koji je koncentriran na bivšu Jugoslaviju. U Leskovcu možemo vidjeti tko je što napravio, također može postati mjesto gdje osim publike i autori mogu vidjeti glumce koje im trebaju, moguće ostvariti i neku suradnju.“
Mostar je podijeljen u glavama onih koji ga dijele. Ja živim svoj život u punini. To je nešto za šta sam se sam izborio i zbog čega se smatram slobodnim čovjekom. I svima drugima želim da su slobodni, ali to je nešto što oni sami moraju isposlovati
Tri izuzetna ostvarenja domaćih autora zahtevala su ne samo umetničku već i egzistencijalu odvažnost (ako je to uopšte moguće razlikovati). Želimir Žilnik ne posustaje, Stefan Malešević i dalje voli svoje junake, Maja Novaković odvažno uranja u predele tišine
U zemlji koja naizgled nimalo ne mari za visoke umetničke vrednosti (niti vrednosti uopšte), ovakva vrsta odanosti, posvećenosti, upornosti i, slobodno možemo reći, fanatizma, dok se napolju bukvalno sručuje biblijski potop – tera na ozbiljno razmišljanje
Njih više nema, tekst Dorutina Baša, režija Andrej Nosov, “Hartefakt kuća”
U Boru su u toku 15. „Dani knjige“. Gosti i razgovori sa njima, izložbe, ali i bibliotekari koji osmišljavaju raznovrstan i prijemčljiv program, razlog su popularnosti ove manifestacije
Izgleda da je predsednik Srbije momački nagazio na žulj Putinu. Zašto? Zato što mu Zapad možda i može pomoći u pokušaju da izađe na kraj sa studentima i velikim delom pobunjenog društva, a Moskva ni u teoriji
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pokušava da uništi srpske Univerzitete kako bi opstao na vlasti. Ne shvata pritom da bez Univerziteta gubi društvo iz kojeg, kao i svaki parazit, isisava životodavne sokove. On ubija ono što ga drži u životu
Kao paradržavni organ specijalne namene koji metalnim štanglama zavodi „red i mir“, Vučić upravo legalizuje kapuljaše. U pitanju je – otprilike – nešto nalik na Musolinijeve „borbene saveze“ iz 1919-1922.
Intervju: Adam Mihnjik, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista “Gazeta viborča”, pisac
Studenti su dobra budućnost Srbije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
