Festival filmske režije LIFFE u Leskovcu koncentrisan je na ostvarenja država bivše Jugoslavije. Njegov selektor kaže „čim se pojavi prvi kadar na platnu, gledalac zna, ovo je bivša Jugoslavija, takva je scenografija, takva su lica ljudi“
Porodica i porodični odnosi su tema koja povezuje deset filmova koji će u selekciji Ognjena Sviličića biti prikazani na festivalu filmske režije LIFFE u Leskovcu. LIFFE počinje 25, i traje do 30. septembra.
„Osnovni kriterij po kojem uvijek biram filmove za ovaj festival je želja da publika pogleda najbolje filmove iz bivše Jugoslavije. Dakle, ideja je da na jednom mjestu imamo pregled filmske produkcije regije koja je kulturno, jezično, a i rodbinski i prijateljski povezana“, kaže selektor Ognjen Sviličić reditelj i scenarista iz Hrvatske.
Objašnjava da su „sve zemlje bivše Jugoslavije zastupljene sukladno njihovoj produkcijskoj aktivnosti. Ovdje moram reći da sam u slučaju Srbije morao izostaviti filmove ’Čuvari formule’ i ’Majka Mara’ jer sam na njima sudjelovao kao scenarist“.
Kaže da „čim se pojavi prvi kadar na platnu, gledatelj zna, ovo je bivša Jugoslavija, takva je scenografija, takva su lica ljudi. Recimo da nas ova selekcija podsjeća da pripadamo istom prostoru.“
Sviličić primećuje da „ove godine kao da su se autori regije dogovorili i svi napravili po jedan film o porodici. Ima ih svakakvih, gotovo nijedna nije srećna.“
„Možemo reći da je najčudnija porodica u makedonskom Domaćinstvu za početnike, sastavljena od odmetnika koji se hrabro bore s osudama okoline. Tu su i dve hrvatske porodice u strašnom zagrljaju patrijahata, jedna u Slavoniji Sveta obitelj i druga u Dalmaciji Samo kad se smijem. Obe su nesretne, samo jedna pre Drugog svetskog rata, druga danas. Nisu baš srećne ni porodice u Srbiji, jedna se na prilično zanimljiv način bori sa propašću radničke klase, pa se film i zove Radnička klasa ide u pakao, a jedna druga porodica se susreće sa ratom koji im kuca na vrata u 78 dana. „
Ni u Sloveniji nije puno bolje, kaže Svilačić, „tu je jedan nesretni dečak u potrazi za zamenskim ocem u Uzoru, a tu je i film koji na izuzetno topao i zanimljiv način priča o velikom slovenačkom glumcu, pa nam on priča i o porodici i važnosti iste. Film se po njemu zove Pero. Tu je i jedna porodica u nastajanju, film o svadbi. Ali i pre nego su se sastali, izgleda da su se svi rastali, u crnogorskom Živi i zdravi. Na kraju, tu je i emotivno razorna priča o dječaku i majci, porodici koju je politika razdvojila u Lost country.“
„Ove sve priče nam, po tko zna koji put, govore o tome da u bilo kojem delu regije živeli, svi delimo iste porodične probleme, samo su nam možda neki put rešenja drugačija.“
Ognjen Sviličić je treći put selektor festivala u Leskovcu. Želja mu je da, „kako je Sarajevo postalo jedan veliki festival koji našu regiju povezuje za svijetom, da Leskovac bude festival koji je koncentriran na bivšu Jugoslaviju. U Leskovcu možemo vidjeti tko je što napravio, također može postati mjesto gdje osim publike i autori mogu vidjeti glumce koje im trebaju, moguće ostvariti i neku suradnju.“
Sin i ja stvaramo u porodičnoj kući, u našem kućnom studiju, ne sukobljavamo se, imamo blizak i topao odnos. Isto sam to zaključio dok sam čitao knjigu koju je napravio Spenser Tvidi, o ljudima koji prave muziku iz svog “bedroom” studija. Išao je sa drugarima po kućama i gledao kako ljudi snimaju uz pomoć štapa i kanapa
Na kraju “običnih” godina prave se liste knjiga, filmova i pozorišnih predstava. Međutim, ova godina je bila jedna od onih koju ćemo pamtiti po intenzivnoj borbi za društvene promene pa nema smisla ponašati se kao da je sve regularno. Zato ću u ovom tekstu pisati ne samo o predstavama već i o pozorišnim utiscima koje ćemo poneti iz 2025. godine
Neki od najvećih, poput Vitolda Gombroviča i Česlava Miloša, bez Ježija Gjedrojća gotovo sigurno ne bi postali ono što jesu. Ni s jednim od njih, međutim, nije bio u dobrim odnosima: bio je odveć konzervativan da bi prihvatio raspusnog Gombroviča i isuviše iskusan da bi tek tako ukazao poverenje preobraćenom komunisti Milošu. Nikada, međutim, nije odbio ni Gombrovičev ni Milošev tekst. Bio je previše dobar urednik da ne bi, sebi uprkos, shvatio o kakvim je piscima reč
Crkni, ljubavi, režija Lin Remzi, igra Dženifer Lorens; Marti Veličanstveni, režija Ben Safdi, igra Timoti Šalame
Poslednja objava o aktivnostima ministra Nikole Selakovića na sajtu Ministarstva kulture je od 29. decembra. Ali to što ne otvara izložbe, ne znači da nema druga posla
Teško je izračunati ko je koliko kriv za ponor u kojem je košarkaški klub Partizan. Ali predsednik Ostoja Mijailović volontira za najvećeg krivca time što ne razume da mora da ode i tako otvori šansu za novi početak
Pa šta ako je na trotoarima debeli sloj leda!? Nemojte da ste diletanti koji kukaju i kude vlast zbog više sile
Šta je pravi bezbednosni izazov za Srbiju? Većina građana u podne i u ponoć zna odgovor – to je Vučićev naprednjački režim
Novi Trampov poredak (I)
Najpoželjnija nekretnina za američkog predsednika Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
