Narodno pozorište, Beograd; Režija: Boris Miljović;
Sudbina Geme Boić: Nevjesta od vjetra
Igraju: Marija Vicković, Branko Jerinić, Tanasije Uzunović, Lepomir Ivković
Posle brojnih najava, dugotrajnog iščekivanja, rascepkanih priprema i probijenih termina, konačno je na Velikoj sceni beogradskog Narodnog pozorišta izveden komad Nevjestaodvjetra Slobodana Šnajdera. Pored činjenice da nam se ovim projektom, posle dugog izbivanja, vratio jedan od najznačajnijih savremenih dramskih autora čija je drama HrvatskiFaust, u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, bitno obeležila jednu epohu u istoriji beogradskog teatra, ova predstava Narodnog pozorišta ima i simbolički značaj jer problematizuje onaj, na Balkanu, uvek škakljiv pojam nacionalnogkulturnognasleđa, uvodeći u taj „povlašćeni“ krug jednog autora čiji je kulturni identitet prevashodno određen jezikom na kome stvara – reč je o mrtvom (čitaj, klasičnom) hrvatskosrpskom jeziku.
Središnja tema komada Nevjestaodvjetra nadovezuje se na neke od prethodnih Šnajderovih radova, u prvom redu na spomenutog HrvatskogFausta; naime, sudbina istorijske ličnosti, hrvatske glumice s kraja XIX i početka XX veka, Geme Boić, koja je napravila značajnu karijeru u bečkom Burgteatru, služi autoru kao odlično polazište za razvijanje njegove omiljene teme – preispitivanje odnosa pozorišne i „prave“ stvarnosti u turbulentnim istorijskim momentima, nabijenim važnim i teškim etičkim pitanjima. Ipak, više, nego u nekim drugim Šnajderovim komadima, u drami Nevjestaodvjetra, dominantan je intimistički rakurs: gotovo se može reći da se kao središnja priča u ovoj složenoj, razgranatoj, fragmentarnoj, digresivnoj, barokno komponovanoj dramskoj simfoniji, probija komplikovana ljubavna storija Geme Boić i izvesnog Feliksa Stjasnija.
Pored ove priče, koja kazuje jednostavnu i univerzalnu istinu da je od svih životnih izazova, uključujući tu i one profesionalne i istorijske, najteži, najmučniji ali i najvredniji izazov prepoznavanja i spajanja s drugim ljudskim bićem, sudbina Geme Boić nudi piscu i pregršt drugih dramskih motiva. Javlja se tu i motiv smele i samosvojne žene u sukobu s konzervativnim društvom, i motiv velikog umetnika u klinču s bednim estetskim zahtevima njegove sredine, i motiv složene i mračne ličnosti u sukobu sa vlastitom seksualnošću (ah, kakav idealan motiv za milje bečkog findesiècla!). Ipak, ako posmatramo ove motive koji sugerišu „društveni interes“ komada, onda se pre svih drugih javlja, piscu veoma blizak problem kulturnogapatridstva – Gema Boić je, naime, hrvatska glumica koja igra na nemačkom, te kao takva strada na virtuelnom putu „između tu i tamo“.
Osim ove veoma složene i veoma rascepkane kompozicije, izdvaja se, na planu dramske forme, još jedna apartnost (pojam koji autor i njegovi junaci često vezuju uz Gemin lik): reč je o nekim antirealističkim prizorima – oniričnim, granginjolskim, dansmakabričnim – u kojima se prikazuje mračni cirkus istorije s bahatim generalima, suludim anarhistima, bizarnim psihijatrima. Oni pružaju opšti (društveno-istorijski) fon Geminoj priči, ali deluju pretenciozno, a i dosta retro – kao pokušaj savremene replike na ekspresionistički teatar. Pored nekih opštih mesta koja se prepoznaju u spomenutom katalogu dramskih motiva, izleti u ovakav prosede predstavljaju jednu od slabosti ove, inače, vrlo zanimljive drame.
U predstavi Narodnog pozorišta reditelj Boris Miljković bio je upravo privučen tom mogućnošću scenskog razigravanja i oneobičavanja: cinik bi rekao da prvo što pada u oči jeste Miljkovićev profesionalni background (televizijska režija), jer se dobar deo predstave emituje u video-tehnici. Ti video-radovi su, sami po sebi, jedan od uspelijih segmenata predstave (pogotovu lirsko-erotični prizori između Geme i njene prijateljice, prostitutke Vande), mada njihova upotreba nije bila znakovita – nije jasno zašto se baš ti, a ne i neki drugi prizori rešavaju na ovaj način.
Pored upotrebe videa, reditelj Miljković koristi i neka druga „začudna“ scenska rešenja koja bi, pored dizajnerskog efekta, valjda trebalo da imaju i metaforični značaj; tako se, recimo, pojave Vande i Geme na nekim velikim terazijama koja lebde u vazduhu mogu shvatiti, uz rizik nesebičnog i izdašnog kritičarskog učitavanja, kao metaforični prikaz dva pola, dva tasa ženske prirode. U realizaciji svoje scenske zamisli, reditelj je imao pomoć Marka Japelja, čija je scenografija označavala protivurečan odnos pozorišta i stvarnosti, ali ne i pomoć Ljiljane Orlić, čiji su kostimi bili nemaštovito osmišljeni, loše skrojeni (pojedini kao da nisu bili šiveni za te glumce) i napravljeni od jeftinih materijala, što se eventualno može pravdati u Geminom slučaju, za koju se kaže da ne vodi računa o garderobi, ali ne i u slučaju Likotića, Stjasnija i ostalih otmenih Bečlija.
Dometi ovih vizuelnih rešenja mogu se vrednovati na različite načine (uostalom, to je i pitanje ličnog ukusa), ali ono što nije diskutabilno jeste to da se reditelj nije posvetio radu s glumcima. Među njima nije dolazilo do protoka energije, rešenja koja su postavljali bila su izolovana i spoljna, nisu prepoznavali misaonu složenost i prefinjenu ironičnost Šnajderovih replika, pojedini su imali vrlo lošu dikciju; tako je, u nedostatku brižljive razrade odnosa, situacija i likova, glumačka igra bila najveća slabost predstave i kao takva presudno je uticala na završni negativni utisak. Posebno su se „isticali“ Tanasije Uzunović (Grimaldi) i Lepomir Ivković (Likotić), dok se, kao redak pozitivni slučaj, izdvajao Branko Jerinić u ulozi doktora Kraekelina. Mlada glumica Marija Vicković (Gema) imala je veoma težak zadatak koji je ostvarila s promenljivim rezultatom: bila je ubedljivija u introspektivnim scenama, dok su scene uzbuđenja bile dramski neartikulisane i stilski prenaglašene. Doduše, ova kritika je napisana posle gledanja pretpremijere, možda će bar neke stvari leći u narednom periodu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!