Nekako posebno boli odlazak Dragana Nikolića. Ne kažemo to kurtoazno, iz pristojnosti kakvu nalaže trenutak, niti, mjerljivije, zbog dobi u kojoj je otišao. Trebao je još poživjeti, što zvuči kao glupost u svojoj samorazvidnosti ovako kad se kaže, no nije tako jednostavno. Dragan Nikolić, proteklih godina, kako se činilo i kako je to emanirao svakim svojim javnim i privatnim pojavljivanjem, kao da je postigao nešto ovdje neuobičajeno, jednu neuhvatljivu naročitu točku lakoće ne „samo“ glume, kako bi se pomislilo, nego – samog življenja. Neku čudnu unutrašnju ravnotežu, laganu kao zrak, koja se činila tako savršenom i, činilo se, permanentnom, da je, kad bi bilo neke pravde, njen utjelovitelj mogao i trebao s njom dugo živjeti, predajući i posuđujući nešto od toga i ostalima, da i nama bude ljepše jer uvijek djeluje dobro na sve koji ga, blizu i daleko, umiju prepoznati. Lakoća Nikolićeva bila je od posebne vrste – sasvim beogradske, kakav je bio i nevidljiv a svima osjetan centar njegova bića. To zračno, nedodirljivo u Draganu Nikoliću, onda se dalje uzdizalo negdje gore i nad sam grad, inače često težak. U svijetu Gage Nikolića zato, svaki put kad bismo zavirili u njega, uvijek je bilo sunčano jutro, tamo kod JAT-a i Crkve Svetog Marka; ili se ranojutarnje sunce razlijevalo odbijajući se o Beograđanku; ili opet kasno popodne, malo prije nego krene zalaziti nad Kalemegdanom. U tom svijetu hodao je neki pristojan narod (makar među njime bili i obavezni mangupi i glumci koji piju); tamo su se uvijek nosili svijetli mantili i mirišljave nove braon kožne jakne, a s Beograda 202 svirala Akermanova „Silvija“ i pjevali Dado Topić i Prele iz najbolje faze. U tom svijetu uvijek je bila 1978., ili možda 1983. „Moglo je biti prošlo stoljeće…“
BOLJI BEOGRAD: Ovakva naročita, jedinstveno beogradska lakoća, kao druga strana onog težeg, tamnijeg naličja grada, krasila je najbolje stvari kod njega. One stvari koje su se manje vidjele za života, a tako su sad očite u podsjećanjima najbližih i anegdotama slučajnih, od strane najrazličitijih ljudi koji su mu bili publikom i voljeli ga lako i neopterećeno, zavedeni trajno od zavodnika jednako nevidljive tehnike osvajanja.
Uopće, te, na prvi pogled slabije vidljive stvari bile su kod Gage Nikolića zapravo najinteresantnije, pozicionirane, kao i kod sve takve subraće jednog naročitog bratstva, toliko otvoreno i neskriveno – da se najmanje vide. Počevši od neutralnosti, upravo generičnosti njegova južnoslavenskog imena i prezimena – s takvim poretkom, zvučnošću i semantikom to ime moglo je biti iz Beograda, što i jest bio taj momak s Crvenog krsta u svakoj svojoj gesti i riječi; ali moglo je biti i iz Crne Gore; ili mogao ga je nositi čak šef orkestra iz Šapca ili niške male, baš kao neki od mnogobrojnih nikolića i kostića naše tamne braće. A moglo je bogami biti i iz Imotskog ili Lovreća (tko zna, bit će mu jasno).
Tom neočekivanošću u prepoznatljivosti, kao dodatnim tajnim oruđem, znao je Dragan Nikolić zato nesvjesno izokrenuti i poništiti svaki kliše i tamo gdje se nikad ne bi pomislilo. Nekoliko je takvih mjesta i u njegovoj umjetnosti. Ako je ikada tren da ih se pobroji, sad je, na nesreću.
ULOGE: Koliki vole i citiraju (kao što i treba) ulogu nezaboravnog „šlager pevača“ iz Šijanovog Ko to tamo peva. No, pitati se, je li čitav uspjeh role bio u očitome – u humornosti i trenutnoj subverzivnosti toga (i svakog pravog) humora? Mislim da je stvar dublja – kao gotovo sve što je osjetilo Gagin dodir. Da, lik je postavio briljantno, ali bilo je još nešto sjajno tu – autoreferencijalno i što vrijedi za samu profesiju. Naime, nama koji smo od ranih dana duboko u muzici, oduvijek je bila i ostala nepojamno smiješna opsesija naših glumaca pjevanjem. Ono se uči i kao predmet na akademiji, no praksa je ostala redom komična i glumci i pjevanje trajan su nesporazum, kroz generacije već, na čelu s neusporedivim Šerbedžijom kao samim komičnim simbolom toga. Gaga Nikolić – glumac bez sluha, štoviše glumac koji se u svojem filmskom životu samonajavio ulogom nesretnog Džimija Barke, pjevača bez sluha (!) – svojim distoniranim „Kad bi ove ruže male…“, dok mu se braća Kostići iskreno smiju u pozadini, podsmijao se svemu što se u profesiji nadima od pretenzije sukladne ambiciji što otkriva vlastitu nesigurnost. Kakva je glumačka odrješitost, hrabrost, ili nedostatak straha bolje, trebala samo da se onda ostvari takva uloga.
KAO VLAH ALIJA: A kad smo kod hrabrosti, šta je najveći okret kojeg može napraviti glumac kojega svi vole zbog dragih, dobrih i neprijetećih likova? Da postane negativac. I u Ko to tamo peva već, što nam nekako promiče zbog prvoga dijela, lik se mijenja u trenu, i na kraju i sam zajedno s ostalima bije dvojicu Cigančića u autobusu. Iz toga kao da je napravio prvi prekid, najavivši ulazak u najvažnije ostvarenje. Godinu kasnije napravit će svoju daleko najslojevitiju i najzačudniju ulogu, sasvim suprotno dotadašnjoj javnoj slici glumca, kontraintuitivno. Ne čudi što je upravo Radoslav Zelenović u prošlim danima, trideset i pet godina kasnije, tu ulogu nazvao „veličanstvenom“.
Povezati nam je ujedno odmah, i skočiti iz toga vremena u danas, kad se opraštamo od Dragana Nikolića, i prije nego se kaže nešto o toj ulozi, samo s mrvom dobronamjerne ironije zapitati se: kakva je to posebna smrt pa je i gorespomenuti kolega s pjevačkom ambicijom shvatio nešto tako silno suptilno? Na komemoraciji u Ateljeu 212, Rade Šerbedžija rekao je: „Zaljubili smo se u to tamno lice koje je na platnu postajalo bijelo kao snijeg, a oči tamne. Posebno lice u igri svjetla i tame…“
Nikada ranije ova karakteristika i obilježje nisu postale jasnije kao u liku Vlaha Alije (!), kod Vatroslava Mimice, u nesavršenom no ipak temeljnom filmu naše kinematografije, u Banović Strahinji. Vidjeli smo prvi put drugačijeg Nikolića. Lice koje je, sada pogotovo kad se gleda, sada kad smo nesretno postali senzibilizirani na to, zaista odjednom sjajilo mrko, neobično garavo, sa kao žica čvrstom crnom bradom. Odjednom, bio je jak, opasan – izrazito maskulin, i, danas se vidi naročito kod gledanja – koliko karizmatičan. Jedan je Nišlija rekao prošlih dana, govoreći vjerojatno za mnoge: „Vlah Alija bio je prvi zlikovac za kojeg sam navijao na filmu.“ Otevši ženu plavokosom i plavookom, čudno mekušnom Strahinji Franka Nera, nastupio je Dragan Nikolić kao Alija nasilno, amoralno, siledžijski vođen, na liniji motiva Mare milosnice, onim andrićevskim „porivom nezdravog čoveka“. No, fizičku granicu ne prelazi – sve dok njegov magnetizam Anđu ne privuče Aliji, od volje. Nikada nismo vidjeli takav eros, čulnost koja je u sebi sadržavala nešto opće naše, kulturno, potpuno podsvjesno. Nije slučajno u toj čudesnoj narodnoj pjesmi da je Turčin Alija „Vlah“ – kao što nije moglo slučajno da ga je, Mimičinim naslutom i refleksom, igrao Dragan Nikolić. Kroz prizmu njegove tako gradske, moderne pojave – Gaga je bio i projicirani Beograd kojeg ne pamti, kao kod dragog lika Prleta u Otpisanima, i Beograd njegove mladosti u Kad budem mrtav i beo, i onaj ranih srednjih godina Flojda u Nacionalnoj klasi, i u tek čekajućoj nas budućnosti, u minijaturi psihopate iz Bureta baruta – odjednom se otkrivalo nesigurno da u tamnom centru bića lika Vlah Alije leži još uvijek zaleđe skrivenih vijekova i u tome mnoga nataložena, neriješena iskustva i pitanja čitave naše, ovdašnje, čudne rase.
OGLEDALO DUŠE: Tu je moguće, u sposobnosti da se ova uloga ovako donese, negdje skriven ključ Dragana Nikolića, to je njegov pravi, antiprotejski, blizanački impuls i karakter. Da se nasuprot prvoj pomisli na njega, naspram, rekli smo već, neobjašnjive lakoće, subvertira sve očekivano i postave pitanja metodom koji jedva da je primjetljiv. Pravi umjetnik, kad uhvati najbitnije lekcije i nauk iskustva stvaranja, ne ostavlja ih se, koliko god se nakon što ih stekne odmicao od njih u svom radu. Zbog toga, nakon duge karijere vedro-tamnih likova, naj(o)zbiljniji ton, tragički, uhvatio je u zadnjim godinama, pred kraj, kao nikada ranije. Snimka njegove recitacije Bojićeve besmrtne Plave grobnice u dokumentarnom filmu o Prvom svjetskom ratu, gdje glumcu od duboke emocije nekontrolirano prepukne glas (i kako delikatno od inače rijetko suptilnog Šotre, da umjesto lica glumca stavi kadrove beskrajnog plavetnila i tako otkloni svaku eksplicitnost emocije i kič), ta je izvedba testamentarna(,). Ona je posljednji pjev i (samo)otkrivanje nečega fundamentalnog. Iza toga naizgled lakog karaktera i lijepog lica, pokazalo se, stoji istinska dubina – ili je težina bolja riječ? – naših vremena i historije, direktno preživljenih ili pak kulturalno prenošenih. I zato je to lice bilo dodatno lijepo: na licu pak dobroga i neuhvatljivoga, „vječnog beogradskog momka“ bilo je sve ono bolje, čistije jednoga grada i, budimo iskreni – naroda, kulture što nas je privlačila sirenski, ovakve najrazličitije, evo, i sa svih strana.
Samo, šta će nas još tamo vući – sad kad ni toga lica više nema?
