Zoran Predin je rođen 1958. u Mariboru. Iza sebe ima 33 godine muzičke karijere, a sa svojim Lačnim Francom ostavio je poseban otisak u jugoslovenskoj novotalasnoj muzici. Bavio se i romskom muzikom i džipsi svingom, filmskom, pozorišnom i televizijskom muzikom, plivao kroz razne žanrove i aranžmane. Sredinom prošle godine je sa pijanistom Matijom Dedićem objavio album Tragovi u sjeti (Aquarious Records/Menart Srbija), na kome se nalazi 12 obrada poznatih pesama jugoslovenskog popa i roka, izvedenih u intimnoj atmosferi Predinovog vokala i Dedićevog minimalističkog muziciranja. Beogradska publika u „Kolarcu“ će, osmog marta, pored ostalih, imati priliku da čuje: Još jedan prođe dan, Jesen u meni, Te noći kada umrem, Magla, Ti si mi u krvi, Tvoje nježne godine, Azra, Što te nema, Galeb i ja, Priča o Vasi Ladačkom i A sad adio. U intervjuu za „Vreme“ Predin govori o tom novom osećanju starih pesama, o sebi, ružnoći, ljutnji i ludosti, o sličnim mladostima i zgužvanom svetu od papira… Koncizno.
„VREME„: Album Tragovi u sjeti zvuči kao da o tih 12 pesama znate nešto više od drugih. Zašto ste izabrali baš te pesme i šta je to što Matija Dedić u njih unosi?
ZORAN PREDIN: Za svaku postoji poseban razlog zašto je ušla na album. O njima pričam u najavama na koncertima. Na primjer: moja baka je iz Vojvodine, iz Tavankuta, a ja sam tamo imao tetka koji je završio isto kao Vasa Ladački. Matija je, kao srodna duša, iz prve osjetio šta je kičma pojedinih pjesama. Rekli smo sebi: neka pjesme nas sviraju, neka riječi oboje glas i neka melodija pokrene prste.
Onaj ko je slušao Lačni Franz početkom osamdesetih teško da je mogao da zamisli da će tadašnji Zoran Predin za tridesetak godina pevati pesme Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića. Kako to objašnjavate?
Slažem se. Imam još luđih ideja koje želim ostvariti. Tragovi u sjeti su neka vrsta poklona samome sebi, jer u svakoj pjesmi pronađem malo sebe. Sasvim se identificiram sa osjećajem potpune slobode o kojoj pjeva pjesma Galeb i ja ili sa doživljavanjem snage mladosti u Arsenovoj Tvoje nježne godine.
Svih ovih godina, menjali ste bendove, žanrove, svirali na državnim trgovima, učili jezike… Neko je rekao da „kroz muziku lepo starite„. Da li je to sazrevanje, kompromisi ili avanturizam?
Od svega pomalo. Ne volim se ograničavati. Muzika ima mnogo lica. Glasnoću je zamjenio sadržaj, a ljutnju šarm. Jedna moja pjesma nosi naslov Što stariji, to luđi. Ne plašim se izazova.
Šta primećujete na koncertima, stari li i vaša publika na isti način?
Moja publika su srodne duše svih uzrasta. To su ljudi s kičmom koji razmišljaju svojom glavom i ne plaše se svojih osjećaja.
Kako se vaša muzika sluša (prodaje) u Evropskoj uniji, a koliko vam je značajno YU tržište?
U EU nastupam sa The Gypsy Swing Bandom, s kojim predstavljam svoje autorske pjesme na engleskom i francuskom jeziku, prearanžirane u belosvetski gypsy swing. To je uglavnom instrumentalni žanr, pa sam ja, sa svojim vokalom u njemu, nešto posebno. Tu tražim svoju šansu. Ja sam trubadur urbanih sredina. Gradovi bivše Juge su moji domaći tereni.
Pre pet godina, 2007, snimljen je album Za šaku ljubavi na kome vaše pesme pevaju hrvatski pevači. Možete li nešto slično uraditi sa srpskim kolegama? Koga biste u tom slučaju pozvali?
Za saradnju sa srpskim kolegama imam jednu novu, mislim, odličnu ideju koju još ne mogu odati. Grupe Kal i Lude žene iz Užica su sigurno u postavi.
U muzici Lačnog Franza ima dosta kritičkog. Razmišljate li o tome kako današnji mladi (oni koji su rođeni nakon pisanja Prvog maja, recimo) shvataju te pesme?
Sve su mladosti slične. Moji tekstovi iz osamdesetih imaju nešto za svaku generaciju. Praslovan se, nažalost, obistinio.
Uočavajući to vaše umetničko „starenje“ deluje kao da ličnu i društvenu prošlost ostavljate iza sebe. Sa druge strane, često se vraćate vašoj novotalasnoj muzici. Da imate motiva, inspiracije ili uopšte želje da to ponovo tumačite, kako biste mladima pevali o onom što neki danas nazivaju „stanje duše„?
Ne bih više pjevao o tom vremenu. Pjesme koje su nastala tada govore same za sebe. Ali ujedno, već sada znam da ću se jednog dana ponovo vratiti novotalasnoj muzici, ali sa suvremenim sadržajem i temama koje su aktualne. Vjerovatno ću ponovo aktivirati Lačni Franz s novom ekipom i s originalnim gitaristom kao gostom. Nadam se boljoj budućnosti i nekim novim talasima.
Šta to znači?
Stari, takozvani, svet od papira – umire. Novi, internetni svet je činjenica. Nadam se da ću moći kvalitetno živjeti u njemu.
