
Otpor cenzuri
Počinje Ne:Bitef sa predstavama koje je odbio Odbor Bitefa
Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
Dok se polako približavamo datumu početka pregovora o ulasku u EU, naučili smo (kao i naše komšije) da postoje izrazi, reči, uvrede, koje nam više stranci ne tolerišu. Kada želimo da naglasimo da su Srbi najbolji, najstariji, najpošteniji, ili da smo pobednici u ratovima, a gubitnici u miru, to moramo nekako da – preformulišemo. Kada u Hrvatskoj, recimo, neće da izruče bivše Udbaše, ili kada u Vukovaru branitelji latinice razbijaju table pisane ćirilicom – onda na HRT-u čujete akrobatiku o hrvatskoj veličini, samo to mora drugačije da se kaže.
No, krenimo redom, iz sopstvenog dvorišta, ovde u Srbiji. Šta to tuđe nećemo, a svoje ne damo? Kako se pravilno kaže da smo Kosovu dali pozivni broj. Plašim se da će isti izraz biti upotrebljen u nastavku pregovora – a magična reč glasi – ALOCIRANJE. Nismo nikom ništa dali, ni poklonili – mi smo Kosovo alocirali. Da li bi tačan prevod bio „pozajmili“, ili „ustupili“, nisam siguran. Tvorac ovog bisera je gospodin, ili drug Vulin. Takođe, popularna reč za ukidanje srpskih opština na severu Kosova – „uvođenje prinudne uprave“. Da se razumemo – nisu ni oni iz prošle vlasti bili imuni na floskule – setite se samo Tadićevog „dobrovoljnog skraćenja mandata“ umesto srpske reči „ostavka“.
Ovaj „zaobilazni govor“ koriste i Vučić i Dačić kada se pomene Parada ponosa. Ako pažljivo oslušnete, primetićete da uspevaju da govore o seksualnim manjinama, a da nikada ne pomenu LGBT pojmove. Koriste se zamenice „oni“ ili „njihova prava“, a tu je i „bezbednosna procena“ i „pobeda pravne države“. Pominjanje homoseksualaca, pedera, lezbejki, transseksualaca, istopolne ljubavi, čuvaju se da gledaoci ne pomisle kako su im ne daj bože simpatični. Ovaj govor sudskog zapisnika, ili službene policijske beleške, uvek je na silu, eto moramo – „oni „na Zapadu to traže od nas.
Tu upravo dolazimo do sličnosti sa Hrvatima sa druge strane tarabe. Kada u Vukovaru polupaju ploče pisane ćirilicom, Josipović i Milanović će govoriti o „pravima svih građana“, i „pobjedi pravne države“. Neće pomenuti reči: Srbi, srpski, ćirilični ili Srbi u Vukovaru, kojih ipak ima priličan broj. Ponovo službeni jezik – redarstvene službe.
Tokom vikenda – gledao sam živi prenos sa Vinkovačkih dana, smotre folklora u Hrvatskoj. Neverovatno – tokom defilea nisam uspeo da čujem ni za jedan primer društva koje neguje baštinu Srba u bilo kom delu Hrvatske – od Dalmacije do Slavonije. Kada recimo, Žikina šarenica dođe u Suboticu, na televiziji ćete videti i čuti kulturu Bunjevaca, Šokaca ili Mađara. Potpuno prirodno i normalno. Slično će biti sa vlaškom tradicijom na istoku Srbije. No, HRT u Vinkovcima nije našao nijednog Srbina. Pri odjavi, onaj gospodin sa zalizanom frizurom je nadahnuto govorio o „tradicijskoj kulturi“ o „mirazu koji je Hrvatska unijela u EU“ i jedno deset puta – kao da namiguje ovima što lupaju ćirilične table sa državne televizije, dramatično povišenim glasom apelovao „čuvajmo svoje, jer znamo tko smo i što smo“, „ne dajmo naše, mi znamo što je naše“. Brateeee. Skapirali smo – niste pozvali Srbe na žurku. Žiko, budi i dalje to što jesi, kod tebe je ulaz slobodan za sve! Ako je Šarenica – mora da se šareni.
Na Kosovu je slična situacija kada se registruju liste političkih organizacija koje zastupaju srpsko glasačko telo. Jasno je da u savršenom svetu – birači glasaju prema programima stranaka, ali na Kosovu će izbori biti praktično nacionalno prebrojavanje. Bitno je sakupiti što više glasova – i formirati vlast u nacionalno homogenim sredinama. Kosovska izborna komisija ipak – zateže oko prideva „srpska stranka“ ili „srpska lista“, ali zaista ne znam kojim bi to pridevom ovaj mogao da se zameni (opet citat Vulina – o političkom đurđevku). Ljiljan bi već imao bošnjačko obilježje. Možda božur – kao simbol Kosovske bitke, ali plašim se da bi nas politička hortikultura odvela do apsurda.
Paradoksalno, čini mi se da ova šovinistička pantomima podseća na osamdesete godine, kada su se netrpeljivost i međunacionalna tenzija maskirale bizarnim povodima. Lošom hranom u studentskim domovima u Prištini ili bojkotom robe iz susednih republika. Tada je korektivni faktor bila (kao) nadnacionalna Komunistička partija – a danas je to EU sa svojim institucijama. Kao u onoj staroj: Tito – Partija – Evropska unija!

Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
„Ovo je nov festival, i nema nikakve veze sa Festom, niti je njegova zamena“, kaže Igor Stanković, jedan od inicijatora Beogradskog filmskog festivala koji će od 30. januara do 6. februara prikazati najnovije meinstrim naslove

Debi album Peti Smit jedan je od temelja savremenog rokenrol izraza. Poseban doprinos Peti Smit rok muzici počinje već sa načinom na koji je zavrtala reči, razvlačila ih, uživala u njima i istovremeno im menjala smisao kroz izgovor, uz nezaboravno strasno podvriskivanje prepuklim glasom, kao da se svađa sa samim rečima dok ih izgovara, raspravljajući se sa celim svetom

Dražen Lalić, Dvije kuće iznad mora; TIM press, Zagreb 2025.

Kako je ovde tako zeleno?, režija Nikola Ležaić, igraju Filip Đurić i Izudin Bajrović
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve