„To će biti jedan izlet u prošlost s akcentom na budućnosti“, sporo, uglavnom na ekavici i s ironijom Zoran Predin objašnjava koncept predstojećeg koncerta u Beogradu. Poslednji beogradski koncert nekadašnjeg frontmena kultne mariborske grupe Lačni Franz održan je pre dvanaest godina u okviru koncerta pod nazivom Sastanak na vrhu, na kojem je nastupio zajedno s Arsenom Dedićem i Borom Đorđevićem. Taj koncert održan je par dana pošto je slovenačka delegacija napustila poslednji kongres SKJ-a, u mučnoj atmosferi natopljenoj etilenskim i političkim asocijacijama i konotacijama. Koncert je završen tako što su se Arsen i Bora povukli sa scene, a Predin izgovorio na slovenačkom pesmu Vrži sombrero proč prepunu značenja. Usledila je „mentalna sekunda“ tišine, a onda se prolomio aplauz. Na pitanje kako se danas seća svog poslednjeg nastupa pred beogradskom publikom i kakve emocije to sećanje budi, Zoran Predin kaže: „Čudne. Jer u umjetničkom smislu nisam bio zadovoljan svojim nastupom. Bio sam neuvjerljiv, nekoncentriran i u mislima odsutan. Osetio sam tmurnu atmosferu koju je budila tadašnja politička situacija. Želim što prije zaboraviti taj nastup, a to se najlakše može postići tako da napravim sada, posle 12 godina, na istoj bini hiljadu puta bolji nastup i bacim neprijatne uspomene u zaborav.“
„VREME„: Dugo vas nije bilo u Beogradu?
ZORAN PREDIN: Jedan od razloga je i taj što su ljudi u početku htjeli organizirati povratak onog starog Zorana koji je s bendom Lačni Franz znao i po desetak puta godišnje da svira u Srbiji. To nisam želio. Smatram da je prošlost dio života koji treba da ostane tamo gdje jeste. Ono što me sad veseli jeste da se mogu predstaviti onakav kakav jesam. U meni je još uvijek čovek iz onih vremena, ali koji je u međuvremenu otkrio mnogo nove ljepote koju hoću sada i predstaviti. Moram priznati da imam prijatnu tremu pred nastup. Imao sam naročito želju da se poslije dvanaest godina vratim tamo gdje sam posljednji put nastupao, samo što će sad sve zvučati mnogo bolje. Ja sam bolji, i muzičari s kojima radim su u top formi. Veselim se što sam u prilici da vam pokažem šta sam radio u međuvremenu, kakve sam pjesme pisao, koji su mi vicevi ostali u sjećanju a da ih nisam rekao.
Da li u svetlu solo karijere Lačni Franz doživljavate kao neku vrstu tereta?
Ponekad, kada govore o pjesmama benda, što su u stvari moje pjesme, i onda kada se sve skupa svodi na kukanje o lijepoj prošlosti koja se neće vratiti. Čisto gubljenje vremena.
Dvanaestogodišnja pauza poprilično vas je udaljila od beogradske publike. Da li mislite da će neko ko u međuvremenu nije čuo nijednu vašu novu pesmu biti zatečen ili iznenađen nastupom Zorana Predina?
Nadam se da će doći i jedni i drugi. Pa da oni koji me znaju od ranije kažu ovim novima: Vidiš, o tome sam ti pričao!
Vaša karijera poslednjih deset godina nema mnogo veze s Predinom kakvog ga ovde pamtimo – dovoljno je samo pogledati omot ploče Slon med porcelanom i plakate za beogradski koncert pod nazivom Šal za zaljubljene. Teško da bi osamdesetih neko mogao i da pretpostavi da će čovek koji je snimio Slona med porcelanom, Ikebanu ili Ne mi dihat za ovratnik svirati jednom gipsy swing, i to podjednako dobro i uverljivo. To se zove sazrevanje i odrastanje. Samo glupost je mlada i vječna. Drago mi je kada sa svojim radom još uvijek mogu iznenaditi. Kada mi je dosadio rok, išao sam u pop, i poslije velikog uspjeha, ali i umjetničkog razočaranja, dijametralno na suprotnoj strani zacijelio sam rane u ciganskoj muzici. Ovog puta ne više kao instant Ciganin iz Lačnog Franza, već kako gost plemena Manouche iz Strazbura, u njihovom kampu u Provansi.
Da li su se promenili vaši motivi za bavljenje muzikom?
Nisu se mijenjali. Zbog činjenice da veliku familiju izdržavam isključivo muzikom, moram samo puno više raditi.
Da li ovaj koncert vidite kao neku vrstu koraka u „ponovnom uspostavljanju mostova među narodima“ kako se to sada kaže, ili tek kao nastup muzičara u još jednom gradu?
I jedno i drugo. Bilo bi nepotrebno tajiti staru ljubav koja je nekada postojala, a s druge strane, dolazim s nove platforme i s novim iskustvom nadajući se novoj publici koja nije sentimentalno vezana za prošlost. Ova kombinacija emocija koja se i s moje strane pojavljuje povodom nastupa dosta je unikatna, i nešto je što se rijetko dešava u karijeri. Odatle posebna čar ovog koncerta. Ne mislim previše polagati na nostalgiju. Iako smo svi svijesni šta se sve desilo u posljednjoj deceniji, pred čim ne treba da zatvaramo oči, pokušaću da napravim koncert kao da ovih dvanaest godina nije bilo. Princip koncerta će biti da ljudi sa njega odu bolje raspoloženi nego što su bili kada su na njega dolazili, i da poslije toga ne odu direktno kući, već da pođu na piće s prijateljima. Ili, ako odu kući, ne odu odmah na spavanje, a ako baš moraju da odu na spavanje, da bar na koncertu ne spavaju.
Koliko vas je kao nekoga ko je bio veoma popularan u svim krajevima nekadašnje Jugoslavije pogodio njen raspad, bilo da je reč o suženom tržištu bilo o planu „emotivnog prtljaga“ koji svako nosi?
Raspad svakog braka je teška stvar. Djeca su ozlijeđena i nesigurna. Kasnije, kad stanu na svoje noge, pokaže se da je bolje tako, nego da žive u nesigurnosti i slušaju svađanja i vređanja. Danas, kada stare Juge više nema, dolazi vreme kada je puno lijepih stvari zajedničko vlasništvo svih nas. To će se pokazati velikim bogatstvom. Veliki sam patriota otvorenog srca i duše.
Junak jedne pesme Lačnog Franza je i smučar Bojan Križaj, slalomaš poznat po odličnom prolaznom vremenu i padu pred poslednjom kapijom, dakle tipičan SFRJ (anti)junak. Ko su danas slovenački nacionalni (anti)junaci?
Heroji i kultne ličnosti su u Sloveniji kratkog daha. Trenutačno su glavni nogometaši.
Napisali ste slovenačku fudbalsku himnu. Postoji teorija po kojoj je upravo fudbalska reprezentacija jedne zemlje savršen odraz stanja u jednom društvu, za razliku od ostalih sportova, npr. košarke.
Uzlet nogometnog čuda je sretna okolnost. Ali, i u svim ostalim kolektivnim sportovima smo dobri, što dosta mijenja imidž Slovenaca kao sebičnih individualista. To mi je jako drago. Jedva čekam da se pojave skakači na skijama iz Srbije, koji će pobijediti u Planici.
U vašoj prastaroj pesmi Prasloven pevate o neprekinutom nizu generacija koji svojim potomcima ne zaveštavaju ništa, već im redovno zajebu sve što se zajebati dâ. Da li smatrate da je vaša generacija nastavila ovaj niz? Koliko se kontekst u kojem je nastala pesma suštinski promenio?
Nadam se da smo mi posljednja generacija s takvim problemima. Suštinski, sve se promijenilo. To sad je Novi svijet i svi se moramo što prije suočiti s time. Naučimo nešto iz prošlosti i krenimo dalje. Mnogo stvari iz prošlosti bi sa najvećim zadovoljstvom promijenio, ali jebi ga. Sada sam tek na pola puta i najbolje tek dolazi. Nema smisla kukati kako je bilo, snimimo nove pjesme. To je naša odgovornost prema sebi i toj novoj mladosti.
Kako biste opisali ono što ste radili poslednjih godina?
Ostvarivanje skrivenih snova. Imao sam samostalne koncerte u Parizu i Londonu. Posjetio sam grob Edit Pjaf i pričao viceve u Edinburgu.
Pevate na slovenačkom, engleskom, francuskom… Zašto nikada niste napravili pesmu na b/h/s jeziku?
Tko kaže da nisam? Na jesen ću skupiti hrabrost i doći s novim bendom i programom.
