img
Beograd, 13°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Bioskop – Čudovište i Eneja

Na klizištu nedorečenih identiteta

23. oktobar 2024, 21:54 Zoran Janković
Copied

Mogli bismo da kao motiv uvedemo i “džentrifikaciju duše”, a što nas onda dovodi do kopče sa dva “egzotičnija” arthaus filmska ostvarenja koja su se tiho ušunjala na repertoare ono malo bioskopa i dalje voljnih da se bave filmovima tog soja

U samom finišu vikenda za nama u Muzeju Jugoslovenske kinoteke (a u sklopu ciklusa probranih filmova sa Bertom Lankasterom) prikazan je film Atlantik Siti (Atlantic City) u režiji Luja Mala, zadugo jedini kanadski kandidat za Oskara za najbolji film (a pobrao je još četiri nominacije te godine). Taj film (u kome glume i Suzan Sarandon, Mišel Pikoli, Robert Džoj…) tokom poslednjih godina dobio je na značaju i postao je predmet i širih, i to ne samo filmoloških istraživanja i analiza, jer je sniman u pomenutom američkom gradu baš kada je ta kockarka sigurna kuća zadobila potpuno drugo, osavremenjeno i svakako rogobatnije arhitektonsko izdanje, tako da je oko kamere zabeležilo i taj trenutak iz istorije SAD i dobrano zahuktalog kapitalizma poznije faze. Pored svega toga, uz taj kod nas i dalje gorući problem pogubne “simbioze” procesa džentrifikacije i prvobitne akumulacije kapitala, ovo Malovo rediteljsko delo je gledaoce suočilo sa dovoljno upečatljivom dramom nedorečenih identiteta, čemu je grad koji ruše, a koji će nužno i tu pošast preživeti, tek kulisa za prevratnički uragan u dušama i psihama aktera te priče. Tako da bismo mogli da kao motiv uvedemo i onaj koji bismo brzopotezno opisali sintagmom “džentrifikacija duše”, a što nas onda dovodi do kopče sa dva “egzotičnija” arthaus filmska ostvarenja koja su se tiho ušunjala na repertoare ono malo bioskopa i dalje voljnih da se bave filmovima tog soja – jednog iz Japana, a drugog iz ipak znatno nam bliže Italije.

foto: promo
…

Svakako kvalitetniji, uspeliji i podatniji za analizu, a imajući u vidu minuli rad reditelja (kao i dalje ključnog autora) – sasvim očekivano, jeste Čudovište (Monster, 2023) japanskog sineaste Korede. Hirokazu Koreda je i ovde dovoljno poznat autor japanskog i azijskog arthaus filma očigledno po ukusu i evropskih filmofila – tu su filmovi Još uvek hodam, Čudo, Kakav otac, takav sin, Naša sestrica, Posle oluje, Kradljivci, Broker, pa i njegov francuski izlet – ostvarenje Istina. Činilo se da su Kradljivci vrhunac njegove dobrano i temeljno izbrušene poetike u čijoj srži je “skladan brak” nenametljive estetizacije, splina, introspektivnosti i naturalizma, ali bi taj sud moglo da promeni upravo ovo njegovo Čudovište. A taj film, da podsetimo, dolazi nakon umereno razočaravajućeg Brokera, filma koji je, sasvim u skladu sa očekivanjima nešto upućenijih u njegov rad i stil, još jednom pokazao zavidnu i aksiomski neupitnu vrhunsku zanatsku formu, ali je očitao i prazan hod, manjak sadržaja, pa onda u zbiru i izvestan zamor materijala, doduše znalački prikriven tananom atmosferičnošću tog filma putovanja (tzv. road movie–ja). Srećom, oporavak je hitro usledio, te po kinestetskim kvalitetima i dometima Čudovište možemo smestiti u najmanju ruku rame uz rame sa već pomenutim Kradljivcima, a ta dva filma u postojan čvor vezuje i nimalo intruzivno udenuta dimenzija studije društvenih odnosa, preciznije odnosa unutar društva u evidentno problematičnoj, ako ne i akutno poraznoj fazi vlastite devolucije.

Simpatije gledalaca Čudovište može da pobere i privuče već i na konto svoje zamašne i zahtevne narativne arhitektonike – ovo jeste film koji pleni i ambicioznošću strukture pripovedanja, budući da je pred nama film-slagalica, priča ispripovedana u nekoliko segmenata, pri čemu svaki naredni segment dopunjuje osnovnu potku zapleta i sveukupne priče, istovremeno pod znak pitanja stavljajući i ono što je u prethodnom poglavlju izneto pred oči i umove po mogućnosti što usredsređenijeg gledateljstva. Naravno, u izvođenju manje veštih i iskusnih, kao i manje samopouzdanih, to bi moglo da posluži kao solidna osnova za prozivku na temu manje ili više izlišne i manje ili više samodopadljive razmetljivosti, ali Koreda je autor opsežne filmografije i potpuno zaokruženog izraza i jasno profilisane poetike, tako da Čudovište samo “prihoduje” od te inače tihe i nenametljive spremnosti svog autora da se lati i zahtevnijih pristupa i zahvata, čak i kad oni ne predstavljaju nasušnu potrebu. I da, pitanje je kako bi ova povest o naoko ne previše značajnom incidentu među osnovnoškolcima koji – da, nužno – poput sporovoznije ali nezaustavljive lavine izraste u tragediju povećih razmera izgledala uz linearnije i svedenije pripovedanje, bez dramaturških sinkopa i tih nadogradnji u (skladnom, elegantnom i dostojanstvenom) hodu, ali, na sreću, to nikada nećemo ni morati da saznamo. Ovako, Čudovište je diskretno čudo visokog sjaja, opsežna melodrama, ali i potresna studija nedostanosti ljudskih karaktera, a onda i društvo koje mi, takvi i tako manjkavi kanda jedino i možemo da izgradimo, utemeljimo i onda branimo pred naletima drugosti i ostalih izmaštanih opasnosti po taj uvreženi sistem nekakvih vrednosti; u isti mah, ovo je i jedan od diskretnijih a najpotresnijih kvir filmova današnjice. I pri svom ovom pojašnjavanju i preciziranju stigli smo do tek nekoliko od brojnjih slojeva Čudovišta, čudesnog filma i zlata vrednog doprinosa eterično-elegičnim među savremenim artrthaus filmovima komunikativnije podfele.

foto: promo
…

Zanimljiv, ali avaj, ponajpre za analizu slabih strana i nepromišljenih i nepotrebnih poteza i diskutabilnih skretanja na tom prilično preglednom i utabanom putu ka savremenom čitanju recidiva mita o Eneju, jeste tek drugi scenarističko-rediteljski celovečernji igrani rad mladog italijanskog glumca Pjetra Kastelita (1991). Navođenje njegovih konkretnih godina možda je i neophodno pri pokušaju da se u ekonomičnom vidu sroči i izvede anamneza ovog slučaja, odnosno slučaja od idejno-tematsko-stilskog rusvaja kakav ovaj Kastelitov film definitivno jeste. Istina, to se može razumeti, ne samo sa stanovišta nekoga ko je mlad, nedovoljno iskusan a očito ambiciozan, srčan, pa i u konkretnoj prilici da svoj naum sprovede u delo (Pjetro Kastelito je sin dobro poznatog, pa i kod nas, glumca Serđa Kastelita, što ga onda čini i potencijanom “bebom nepotizma”, po holivudski), već i kao instinktivna reakcija pred možebiti strahom da se sa polaznog stanovišta savremene porodično-društvene kriminalističke drame, pa čak i nevoljno i zaobilaznim stazama, ipak može upasti u zamku nečega što bi kod gledalaca – civila ili pak kritičara i kolega – moglo biti shvaćeno kao još jedna u manjoj ili većoj meri doslovna ili barem verna varijacija na nezaobilaznu Gomoru. Može biti da je mladog i mlađeg Kastelita to navelo na pravac koji ga je odveo u ovaj ili ovoliki metež – ima tu i podosta odjeka Linča, odblesaka Garonea i Sorentina, pomalo i Finčera (iz faze Borilačkog kluba po Palahnjukovoj prozi), ali ponajviše ipak nemogućnosti da se zauzdaju ambicije i artikulišu ideje-vodilje – šta ispričati, šta naglasiti, šta postaviti kao implikaciju, čega se možda i lišiti kao efemernog balasta, na koji način sve to uobličiti i dovesti do krajnjeg stilskog ruha i vida… Ovako, kada Eneja stigne u završnicu, za film u celini jednostavno bude prekasno, prilika za eksplozivnu i srčanu poentu već je proćerdana, a gledaoci su vidno izgubili zanimanje za nedovoljno osobene i simpatične likove. Što je, dabome, golema šteta, jer, za razliku od Korede i njegovog Čudovišta, motiv pominjanih nedorečenih identiteta (sa sve utegom oko ionako izraubovanog vrata, utegom u vidu džentrifikacije ionako potrošne duše) završava u zapećku, zatrpan ambicijama koje je neko dobronameran i verziran sa strane trebalo da obuzda.

Tagovi:

Bioskop Filmska kritika Čudovište
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

22.novembar 2026. S. Ć.

Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili da prime nagrade Narodnog pozorišta

Glumci Narodnog pozorišta Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili su da prime godišnje nagrade Narodnog pozorišta zato što Uprava odbila da nagradi njihove kolege nelojalne Vučiću

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

Kamerna scena „Studio“: Predstave za mlade, mladih autora

„Studio Centar“ otvara Kamernu scenu. Na repertoaru su predstave za mlade, mladih autora. A toga u Beogradu nema

Kultura

21.novembar 2026. Sonja Ćirić

Ašhen Ataljanc: Zašto me UBUS nije predložilo za nacionalnu penziju

Ministarstvo kulture je prošle godine odbilo balerinu Ašhen Ataljanc za nacionalnu penziju, a ove godine je Udruženje baletskih umetnika Srbije nije ni kandidovalo

Otvaranje Festivala autorskog filma

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Konačno festival koji je napunio salu

Pred krcatom salom i sa Kanskim pobednikom, počeo je Festival autorskog filma - onako kako nisu počinjali prethodni ovogodišnji festivali u prestonici

Kultura

20.novembar 2026. Sonja Ćirić

Beogradska filharmonija mora da otkaže koncert Lang Langa

Koncert velikog pijaniste Lang Langa sa Beogradskom filharmonijom 13. decembra je otkazan, zato što se Ekspo povukao iz pregovora o generalnom pokroviteljstvu. Da li je moralo tako da se desi

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure