Diskurs sportskih novinara često je veoma znakovit. To je obično diskurs banalizacije, a banalizacija je suština današnjeg masmedijskog svijeta. U diskursu sportskih novinara, danska fudbalska reprezentacija često ponese nadimak „Hamleti“. I zbilja, za većinu stanovnika globalnog sela Danska je tek domovina Šekspirovog zlosrećnog kraljevića. Poneko skloniji filozofiji možda se sjeti Kjerkegora. Ljubitelji fudbala znat će, u najmanju ruku, za braću Laudrup. Masmedijski mutanti sjetiće se skorašnje afere sa karikaturama poslanika Muhameda. Malo kome će, međutim, pasti na pamet film. A mala Danska, s jedva pet miliona stanovnika, ima dva svjetska filmska dragulja: „konceptualistu“ Larsa von Trira i „pjesnika“ Tomasa Vinterberga.
DOGMA 95: Vinterberg je rođen 19. maja 1969. godine u Kopenhagenu. U biografijama se često ističe činjenica da je odrastao u hipi komuni, a sam režiser u intervjuima zna izjaviti kako mu nedostaje ambijent njegovog djetinjstva, no da mu nostalgiju smanjuje snimanje filmova jer filmska ekipa često zna živjeti prema nepisanim hipijevskim zakonima. Zanimljivo je da je jedan drugi genijalni skandinavski filmadžija snimio film o odrastanju u hipi komuni. Radi se, naravno, o Lukasu Mudisonu i njegovom filmu Zajedno. Odrastanje u komuni nije, međutim, značilo odustajanje od formalnog obrazovanja. Vinterberga su kao devetnaestogodišnjaka primili na Dansku filmsku akademiju što znači da je bio njezin najmlađi student u povijesti. Još kao student Vinterberg iskazuje talenat, a njegov diplomski film Posljednja runda (1993) osvaja i neke nagrade. Godine 1994. Vinterberg snima fantastičan kratki film Dječak koji je hodao unatrag, a dvije godine kasnije zapažen triler Najveći heroji. Između ta dva filma, međutim, zbiva se događaj koji prvi put skreće pažnju šire svjetske javnosti na Vinterberga, a riječ je o manifestu Dogma 95. U proljeće 1995. godine skupina danskih sineasta odlučuje se suprostaviti „određenim tendencijama“ u svjetskoj filmskoj industriji. U svom manifestu tvrde da je Dogma 95 „akcija spašavanja“ i potcrtavaju kako – prema njihovom mišljenju – „film nije iluzija“. Pravila ovog manifesta su relativno dobro poznata, a možda bi zanimljivo bilo usporediti ih sa pravilima engleskog književnog manifesta tzv. „novog puritanizma“. Bilo kako bilo, upravo je Vinterberg bio onaj koji će prvi snimiti dugometražni igrani film vjeran „dogmatskim“ pravilima. Radi se o filmu Slavlje 1998. godine, filmu koji je (uz von Trirove Idiote) najslavniji (i vjerovatno najbolji) film nastao na tragu spomenutog manifesta. Na čuvenom sajtu IMDB Slavlje je uvršteno među 250 najboljih filmova svih vremena. Priča o šezdesetom rođendanu oca-patrijarha i slavlju koje prelazi u skandal Vinterbergu je donijela globalni uspjeh (među ostalim i nagradu žirija u Kanu), no on definitivno nije umjetnik koji (se) ponavlja. U narednom periodu on će najprije režirati jedan spot glasovite britanske grupe Blur (za pjesmu No Distance Left to Run), a nakon toga snimiti remek-djelo koje na svaki mogući način odbacuje Dogmu 95.
KOSMIČKA HLADNOĆA: Sve zbog ljubavi (2003) je film u čijoj je produkciji sudjelovalo više država negoli važnih glumaca. Film je, naime, američko-japansko-švedsko-britansko-dansko-njemačko-holandska produkcija, a u glavne uloge u njemu igraju Hoakin Finiks, Kler Dejns i Šon Pen. Sve zbog ljubavi posjeduje nekakvu površnu i vrlo bizarnu malu sličnost sa jednim velikim holivudskim hitom od prije nekoliko godina. Riječ je o filmu Tvister koji – da se podsjetimo – počinje muževim (Bil Pakston) ubjeđivanjem supruge (Helen Hant) da potpiše papire za razvod. Nadolazeća katastrofa, međutim, pokazaće im da se još vole i film završava klasičnim hepiendom. Tvister je svojom zaradom vjerovatno zadovoljio producente, no riječ je o filmu koji makar i bio korektan ne predstavlja ništa naročito značajno za filmsku umjetnost. Vinterbergov Sve zbog ljubavi, naprotiv, je remek-djelo, film s potencijalom za kultni status (u izvornom smislu ove također često banalizirane fraze), film koji bi nekim senzibilnijim adolescentima mogao i postati najdraži film.
Priča filma dešava se u bliskoj budućnosti. Džon Marčevski (Finiks) stiže u Njujork namjeravajući se zadržati samo par sati dok njegovo supruga Elena (Dejns), petorostruka olimpijska pobjednica i dvostruka svjetska šampionka u umjetničkom klizanju, ne potpiše papire za razvod. Džon će, međutim, ostati duže…
Ne želim ovdje dalje prepričavati radnju filma. Ona je neobična, poetična i jako lijepa i tužna. No kazat ću nešto o svijetu budućnosti kakvim ga prikazuje Vinterberg. Riječ je o svijetu u kojem ljudi padaju nasred ulice i umiru od usamljenosti i nedostatka ljubavi, a prolaznici ravnodušno prelaze preko njihovih tijela, svijetu u kojem hladnoća ljudskih srca napokon postane kosmička hladnoća, svijetu čiji je izvor i smisao zaboravljen. Upravo na taj izvor i smisao nas režiser ekplicitno upozorava u naslovu, kao i u završnom monologu Džonovog brata kojeg glumi Šon Pen. Sve zbog ljubavi je u isto vrijeme lirska art ljubavna priča i fascinantna vizualna metafora apokalipse, riječju – metafizički film katastrofe.
MLADI AMERIKANCI: I u svom narednom, trenutno najnovijem filmu, Vinterberg metafizicira klasični holivudski žanr, ovaj put vestern. Scenarista ovog filma je niko drugi do Lars von Trir. U scenariju je, međutim, Vinterberg načinio krucijalnu preinaku. Junaci filma trebali su po prvobitnoj zamisli biti odrasle osobe, no kod Vinterberga oni postaju adolescenti, Young Americans, kao u odjavnoj špici von Trirovog Dogvila, kao kod Dejvid Bouvija. Ne spominjem slučajno Dogvil. Čini se zapravo da je ovaj scenarij u von Trirovoj radionici nastao nekako na marginama njegove američke trilogije. Trir kao da je htio načiniti alegoriju na istu temu na koju je Majkl Mur snimio svoj prvi glasoviti dokumentarac, alegoriju, dakle, o američkoj opsjednutosti oružjem. Vinterberg, naravno, nadilazi tu početnu intenciju. Film se zove Draga Vendi. Film počinje pisanjem pisma. Pismo ispisuje glavni protagonist Dik Dandelion (Džejmi Bel). Adresat pisma je upravo naslovna „Draga Vendi“; Vendi nije žena, što logično prvo pada na pamet, nije ni muškarac, što nekom možda pada na pamet; Vendi je, naime, pištolj. Vinterberg je napravio film o skupini malomišćanskih čudaka, frikova, eks-centrika, da ne kažem – ridikula, i njihovoj preobrazbi, uz pomoć pištolja. Svoje pištolje oni u javnosti i ne upotrebljavaju, no oni im daju samopouzdanje, tako bi se mogao opisati zaplet, sve uz pomoć banalizacije i psihologizacije. Trebalo bi više prostora da se do kraja osvijetli spominjana preobrazba, ali bolje je pogledati film, film koji se, na neki način, „nastavlja“ na klasičnu postmodernističku poetiku naracije o privilegiranom protagonistu kao „graničnom biću“, film koji spaja petarpanovsku atmosferu Gunisa sa ozbiljnošću velikih vesterna, film zbog kojeg sa još većim nestrpljenjem valja očekivati naredno Vinterbergovo ostvarenje.
